Je li ovo taj život koji si uvijek htjela? Je li to tako treba izgledati? Je li ovo život bez kočnica?

Sjedila sam na terasi restorana u meni dragom, pitoresknom gradiću. U dubokoj hladovini, čekala sam moje društvo za kasni ručak. Ili je to rana večera? U svakom slučaju, uranila sam na dogovor. Terasa je bila prazna i tiha, tek se očekivalo više gostiju. Čuo se samo gdje koji auto i jasan ritam glazbe iz unutrašnjosti restorana. Naručila sam piće i sjedila 20-ak minuta sama sa svojim mislima.

Znaš li živjeti punim plućima?

Onda su se pored mene začuli glasovi. Na terasu su stigli žena i mušarac u kasnim tridesetima, ranim četrdesetima. Ne znam jesu li glasno govorili ili je jednostavno tišina na terasi doprinjela da ih čujem kao da mi sjede u krilu. Žena je pomirenim pokretima i jasnim glasom, prolazeći pored mene, rekla: “Nije da ja nemam život, ali sam bacila u vjetar 10 godina života.”

Podigla pogled prema njima. Sjeli su za stol, zapalili cigarete i pozvali konobara. Dok ih je posluživao, nastavila je govoriti o temi svog doktorata, fazi života u kojoj se nalazi i bez izrečenog pitanja pogledala prema njemu kao da čeka odgovor, savjet, komentar ili neku reakciju. On je šutke gledao u nju, pa samo spustio pogled prema mobitelu. Otpuhnuo je dim cigarete. Pauza je bila kratka, ali se činila kao stoljeće. Nije joj odgovorio, čitao je nešto na ekranu. Ona je sjedila, gledala u njega i čekala. Izgledao je kao da jednostavno nije znao što bi joj rekao. Onda je pružio mobitel prema njoj i dao joj pogleda to što je on gledao na ekranu. Nastavili su razgovor, a ja sam se vratila svojim mislima. I ovoj njezinoj rečenici.

“Nije da ja nemam život, ali sam bacila u vjetar 10 godina života.”

Rečenica je izašla iz žene koju ne poznam. Mogla je izaći iz mnogih žena koja poznam. Znam da bi ju potpisale bez problema. Ono što ne znam je što će ta žena s idućih 10 godina? Ili iduće dvije. Isto kao do sada ili se od toga dana sve mijenja?. Ono što još ne znam: ako biste i vi potpisali ovu rečenicu, što biste nakon toga napravili? Ništa ili išta?

Kada je iza tebe bačenih 10 godina i uspjela si stići u neke srednje godine, onda imaš već puno toga iza sebe. Ako mene pitaš – još više toga stoji ispred tebe. Puno više od onoga što misliš, vidiš, osjećaš. Puno više toga što si već otpisala jer “si tu gdje jesi”. Znaš kako obično kažu? U godinama kad se ne rade gluposti. Sad ne eksperimentiraš. U godinama si da se ne mijenja posao radi neke gluposti jer nemaš ti pojma kako je ovdje dobro i kako je gadno drugdje. Imaš dobru i redovnu plaću. Auto i mobitel. Sistematski ti plaćaju. Šta bi ti sad? Ti bi više i bolje??? U godinama kada misliš da je malo kasno za novi start u bilo kojem segmentu života. Imaš li ti razervnu varijantu da se ovako zalijećeš? Nemaš? A kamo bi ti onda? Rijetko kada pri tome te pitaju jesi li sretna i zadovoljna. Jesi li ispunjena i imaš li ovdje šansu za svoje snove?


Pročitajte više: Ana Keglović Horvat vam otkriva kako zavoljeti sebe!


Kažu ti da ne talasaš, tako se to uvijek radilo!

Budi sretna s onim što imaš, daleko si dogurala, i samo da znaš – ima i puno lošijeg i gorih. U godinama si kada dugogodišnje veze znaju pasti u rutinu ili jednostavno komunikacija i odnos kopni. Ako ga imaš. A u tebi još toliko toga, toliko energije, snova, toliko još stvari koje želiš ostvariti. Možda ćeš čuti da zapravo nemate problema, samo izmišljaš. Imaš miran život, bez nekih uzbuđenja, no tako je to s godinama. Smiri se više. I još si u godinama kada toleriraš loša prijateljstva jer se stvorila navika. Imaš mnogi tih navika posvuda. Bolje i to nego mijenjati ili čak odrezati ono što ne valja?

Govoriš li sama sebi da si u godinama kada za nešto nisi? Nisi više za slikanje na platnu rukama bez kista, plesanje bosa po kiši, putovanja s naprtnjačom, nisi za vrući burek u 5 ujutro na Trešnjevačkom placu nakon što si cijelu noć bila vani. Nisi za spontana putovanja i iste takve kave koje nemaš upisane u kalendaru dva tjedna unaprijed. Nisi više za izlaske, klubove, za planinarenje s ljudima koje ne poznaš, poderane traperice, nisi ni za nagle okrete i promjene iz korijena i sigurno nisi za mnogo toga jer ti si u četrdesetima. Još nisi zatražila izračun penzije??? Što se čeka?

A za što ti jesi? Ne zanima me sve što nisi, ne možeš, nemaš kada, nemaš snage, hrabrosti. Zanima me što ti možeš. Zanima me o čemu sanjaš i što si sanjala do jučer. I onda me znaima točno kada ćeš početi to ostvariati. Datum mi javi, po mogućnosti. Jesi li ti u godinama kada si svjesna sebe? Koliko stvarno, ali stvarno vrijediš? Poznaš se i znaš što je za tebe dobro.

Što želiš? Jesi li dobro?

Je li ovo taj život koji si uvijek htjela? Je li to tako treba izgledati? Je li ovo život bez kočnica? Full gas? Punim plućima? Je li ovo pravi ritam života koji si sanjala? Nemoj mi na ova pitanja odgovoriti s listom koliko od života imaš. Znam da imaš. Znam da nisi u kategoriji ljudi koji su na dnu.

U nekim glavama ti si valjda iz Kruha preko pogače kategorije ljudi. Možda i u svojoj glavi si ta kategorija. A možda si osoba koja duboko u sebi osjeća da želi više. Ja sam osoba koja zna da ti možeš više. Puno više. I da tvoj život može biti bolji. I da je u redu, dopušteno, sigurno i moguće da živiš takav život.  Da dohvatiš zvijezde. Zapravo, mislim da bi bilo baš sjajno da posegneš prema zvijezdama. I budeš jedna od njih.

Zamisli svoj život danas. Zamisli da si sve preostale dane proživjela točno ovako sve ove do danas? Jesi li u miru s tim ili nisi? Nedostaje li nešto tvom životu? Možeš li zamisliti da je točno ovako izgleda zadnji dan tvoga života. Bi li žalila za nečime?

Ako u tebi ima još neispunjenih snova i ako postoje želje, vizije, uzbuđenje, ako se vidiš na mjestu i s ljudima na koje još niste stigli, jesi li spremna da ipak odeš do tamo? Po cijenu zone komfora, straha, čak i pogreške? Da, te straaaaašne stvari koja se nikako ne smije dogoditi. Šta bi drugi rekli? Koliko bi te osuđivali?

Kako se poseže za zvijezdama?

Zapravo daleko lakše nego što misliš. Ako želiš posegnuti za zvijezdama, odmah da ti kažem da si to već radila. Možda i više puta, samo nisi obratila pažnju. Ako i nisi, opet je lako. Lako kao san nakon ručka ljeti. Kada se u sparno, ljetno popodne probudiš nakon popodnevnog sna i osjetiš onu ljepljivost u ustima. Sve stoji. Samo čuješ kako u kuhinji kapa voda iz slavine u sudoper. Tap, tap, tap, tap, tap.

Lijeno se dovučeš do kuhinje, putem se protežeš. Otvoriš hladnjak, svjetlo te iznutra lagano zaslijepi. Protrljaš oči, udahneš duboko hladnog zraka i uzmeš svježu, mekanu breskvu ili nektarinu iz hladnjaka. Opereš ju ispod slavine pa se lijeno nagneš nad sudoper i zagrizeš ju. Laktovima naslonjena na sudoper, grizeš breskvu. Uživaš i ne misliš na ništa. Samo jesi. 

Ništa nož, ništa ubrus, samo ti i breskva. U mojem slučaju nektarina. Sočna, mekana i hladna. Svi oni predivni, slatki i lepljivi sokovi cure ti niz lice, preko prstiju pa stvaraju potoke sokova do laktova. Puštaš ih da cure, neka se kapi kotrljaju. Samo jedeš dalje, uživaš u svakom zagrizu, svakom zalogaju, svakoj kapi soka koja je ipak ostala u ustima. Budiš se. Čisti nektar užitka.


Pročitajte više: Kako izbrusiti intuiciju i donositi bolje poslovne odluke?


Je li te briga za ove kapi koje su se otkotrljale u nekom drugom pravcu?

Misliš li o tome koliko još kapi može otići u propast dok jedeš? Ili koja može poći po zlu? Je li ti tada važno što su ti ruke vlažne, ljepljive i što ti malo kapa s laktova po podu? Razmišljaš li tada kako izgledaš i hoće li drugi reći nešto na to tvoje uživanje dok stvaraš mali nered? Ili samo zažmiriš, pokušavajući zgrabiti novi komad nektarine, a da pri tome ne zabiješ zube u košticu?

Ako znaš osjećaj užitka u breskvi nad sudoperom, ako znaš da radiš dobru stvar, ako znaš da ti paše, veseli te i čini dobro ma kako to izgledalo drugima, čemu onda razbijaš glavu za sve ostale tvoje breskve i nektarine u životu? Kad smo bili djeca, bilo nam je sasvim normalno da padnemo sto ili tisuću puta prije nego smo konačno prohodali. Nitko nije očekivao da od prve uspijemo. Ni mi sami. Danas je stvarno tako strašno ako padnemo i pogriješimo?

Nisi stvorena za malo sreće

Maknimo malo taj strah od pogreške i posebno strah od promjene. Idemo se igrati. Napravi ono što nije svima baš najdraži oblik zabave. Pogledaj sada u sebe. Osjeti sebe i razmisli.

Igrat ćemo se malo tvojim očima i maštati. Zažmiri i dok tako žmiriš, podigni malo svoje očne jabučice prema gore, prema korjenu nosa. Onoliko koliko ti je ugodno, a da i dalje žmiriš. Sada zamisli ispred sebe situaciju koja te muči. Koja god to situacija bila – uvjeti na poslu, problemi s financijama, nezadovoljavajuća (ili nepostojeća) veza, tvoja trenutna zdravstvena situacija, brojka na vagi, računu, skladištu, nerazumijevanje okoline, emocionalni stres u obitelji, nedostatak podrške onih koji bi ti ju trebali davati, nedovoljno priznanje i nagrada za sve što sjajno radiš, zamisli što god da ti je sada problem. Zamišljaj tu žmirečki situaciju malo i mentalno ju promatraj.

Kako bi bilo da u toj situaciji ostaješ idućih 15 godina ili do kraja života? Kako se osjećaš gledajući u tu svoju viziju? Ima li kakvih reakcija u tvojem tijelu? Gdje? Što osjećaš na fizičkoj, mentalnoj, emocionalno ili bilo kojoj drugoj razini? Je li to dobar ili neugodan osjećaj? Nije isto osjetiti strah oko srca ili u solarnom pleksusu. Ostavi taj osjećaj nekoliko trenutaka i zapamti ga.

Težiti sreći i životu iz tvojih snova nije objesno, to je tvoj razlog zašto si ovdje!

Sada tu sliku otpusti i zamisli situaciju koja je suprotna ili drugačija ili bolja ili nudi rješenje. Ako nisi zadovoljna u vezi, zamisli da ta osoba više nije kraj tebe. Ako te muči posao, zamisli da tamo više ne radiš. Kako slika izgleda sada? Kako se sada osjećaš? Ponovno prati svoje tijelo, emocije, energiju, prati sve svoje razine i zapamti kako, gdje i što osjetiš.

Koja od ove dvije slike ti je unosila mir, koja nemir. Koja je bolja, ugodnija, a koja je dizala paniku? Koja od ove dvije slike te više plaši? U kojoj se osjećaš nesigurnije? Koja ti daje ugodnu, a koja neugodnu fizičku reakciju? Zapiši sve što si osjetila, pomislila ili dobila kao informaciju.

Ako je tvoje pitanje dilema između dvije dobre odluke, možeš zamisliti te dvije lijepe situacije pa pratiti kako tvoje tijelo i um reagiraju na njih jednu po jednu. Ideš li do zvijezda ili je zona sigurnosti tvoj odabir. Koliko krivnje bi ti donio odabir?

Težiti sreći i životu iz tvojih snova nije objesno, to je tvoj razlog zašto si ovdje. Rasti i razvijati se u svim smjerovima je samo veliki plus za tebe i tvoju dušu ma kamo ona krenula. Da bi i ti krenula dalje, moraš se zapitati što i ti i tvoja duša doista želite. Ne što želi okolina, obitelj, tvojih 100 generacija predaka, susjeda, selo, što društvo od tebe očekuje, “kako se to uvijek kod nas radilo”, nego što ti i tvoja duša želite? Za čim čezneš? Što javno ili tajno želiš već godinama i nemaš to. Možda nemaš hrabrosti i sebi izgovoriti za čim čezneš. Možda je ono što misli “selo” tebi najmanji problem. Možda imaš hrabrosti, ali se ne makneš dalje od toga da ne povrijediš nekoga.

Moje dijete od 7 godina je neki dan reklo: “Pa nisi lud da propustiš šansu da probaš nešto novo.” Ja bih dodala: “Nisi luda da nemaš i malo ludosti u životu.” Izvan vlastitih okvira i obrazaca ponašanja. Začin života.

Ne znam koliko imaš godina, ali ako si kao i ja u četrdesetima, onda ti je već pomalo jasno da nećemo ovdje na planeti ostati za sjeme. Jednom će se i ovaj život u ovom obliku završiti. Kako i kamo poslije, to svatko neka za sebe odluči i vjeruje, no ovaj dio koji sada i tu živimo ti je dosta jasan. Koliko sada znamo, dok se ne odluči drugačije, u jednom trenutku svačije fizičko tijelo će ostati 2 m pod zemljom. Koliko do toga trenutka imamo, srećom ili nesrećom, ne znamo.

Neki misle da imaju puno, neki se svaki dan u strahu bude jer misle da im je ostalo malo. Neki umiru svaki dan iznova jer se boje smrti. Ono što ja znam je da i jedni i drugi i treći imaju ne puno, nego jako puno šansi da se promijene na bolje i sretnije, koliko god još života da im preostalo. Imaju svi šansu da donesu odluku o svom životu i o sebi. Svi imamo šansu živjeti sretno, svaki dan. Naravno, ona traži prethodno da pogledate i posegnete baš jako duboko u sebe. Da nađete sebe i sve što vi i sve vaše razine predstavljaju, žele, čemu teže i što im je misija na ovom zelenom planetu. Ili šire ako pucate daleko.

Tko si ti? Što želiš od života?

Što želiš za sebe i od sebe? Imaš li snage, volje, energije i motivaciju da postaneš ono što sanjaš biti? Imaš li uopće svijest koliko možeš?

Je li ovo sve od života? Je li ovo to? To je to? Nema ništa dalje i više od života? Ovako će ostati do kraja?Hoće i neće. Hoće ako ti na to pristaneš. Neće ako danas kažeš – ne zanima me. Život ima ritam, uvijek ga ima. Kao što i slavina u tvojoj kuhinji ima ritam. Tap tap, tap tap tap.

Sve što trebaš je osjetiti taj ritam i prepustiti se da te nosi. Čuti taj tap tap, tap tap tap. Posvuda je oko nas. Nekada je brži, nekada sporiji. Ali stalno prisutan.

Duboko u sebi znaš i učiti i uživati, znaš i guštati, znaš i da će sve biti u redu i da ti je otvoren put do neba. Ako tamo treba ići. Ti si u sebi nosiš pregršt svjetlosti koja nije samo ovozemaljska, ljudska. Nosiš taj blagoslov koji ti je netko ili nešto dalo da napraviš ono što ti je zadano. Ono što zadaš sebi. Nemoj propustiti šansu da to i napraviš.

Nisi došla ovdje u ovaj život da bi bila prosječna, preživljavala, zadovoljila se time što ti je i možda bolje nego drugima. Došla si živjeti život punim plućima, smijati se najširim osmjehom i uzeti od života sve što si sposobna ostvariti i stvoriti. Plesati na kiši. Biti predsjednica uprave. Ploviti do najljepših otoka. Sagraditi dom iz snova. Ljubiti ponovno. Plesti čarape djeci. Jesti onaj burek u 5 ujutro na cesti nakon što si probdjela noć s divnim ljudima. Proputovati svijet. Uzeti šestu karijeru. Voljeti u 60. godini. Napisati knjige. Došla si po ono što želiš. Došla si pratiti svoj ritam. Ritam tvog života. Samo se sjeti po što si došla, odluči i ostalo će posložiti.


Pročitajte više: Ana Keglović Horvat: Kažu da je strah najgori


Odluka ti je sve!

Nisu bitne ni okolnosti, ni mišljenja, ni mogućnosti, ni realno, ni politika, ni vijesti. Ništa od toga. Kako isto nije tvoja briga. S pitanjem kako neka ostali razbijaju glavu. Ti imaš svoju sliku u glavi, sliku vrha i planine i odluku da ideš direktno na nju. Danas, sada, ovdje. Koliko god trebalo. Što god po putu naišlo. A kako se dođe tamo, pokazat će se samo kada bude vrijeme. Jedino što valja znati je kamo želiš i zašto to želiš. Za ostalo neka se lijepo Bog, Svemir, energija ili neka druga viša instanca potrudi zajedno s tobom.

Ne plaši se odluke i prvog koraka. Samo zamisli sebe na vrhu te planine s koje puca pogled do kraja horizonta, kao da ga nema i da ne postoji. Zamisli sebe kako ti srce hoće iskočiti koliko je prepuno sreće. Tvoje sreće.

Svaki puta kada treba odlučiti, pokrenuti se, promijeniti život i sebe, postati bolja sebi i drugima, samo zamisli da je taj problem, izazov, ta promjena, ta odluka, ništa više nego jedna obična, hladna, sočna – breskva nad sudoperom.

Zagrizi, uživaj do bola, obriši poslije ruke od onoga što ti je iscurilo među prstima i živi. Konačno živi svoj tap tap, tap tap tap.

Foto: Unsplash, Privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

APIVITA trgovina

Otvorena nova APIVITA trgovina u Zagrebu u kojoj će se probuditi...

APIVITA, grčki brend prirodne kozmetike, otvorila je novu „flagship“ trgovinu u samom srcu Zagreba, na adresi Gundulićeva 9. Mjesto je to...
- Advertisment -