Ovu posebnu ženu, Ivanu Kalogjeru Brkić, osnovačicu udruge Nismo same, teško je od njenih silnih obaveza “uloviti”. Posjetili smo je kako bi ponajprije razgovarale o radu udruge, načinu financiranja i onom najvažnijem, novim projektima od kojih se posebno ističe nadolazeći simpozij: „Sex(i)dijagnoza”.
Za svoj angažman je Ivana ove godine proglašena Zagrepčankom godine, priznanje koje joj je uručeno na Međunarodni dan žena. Također, 2018. godine nominirana je za nagradu “Europski građanin” koju dodjeljuje Europski parlament, zbog iznimnog doprinosa u promicanju europskih vrijednosti. Jedan od najpoznatijih projekata udruge je “Nisi sama – ideš s nama!”, koji omogućuje besplatan taksi prijevoz ženama oboljelima od raka na kemoterapije. Od ožujka 2018. godine, ova usluga je omogućila više od 35.500 vožnji za 1100 korisnice.
Ivana je hrvatska novinarka i aktivistica koja se doista istaknula u borbi za prava i dostojanstvo žena oboljelih od raka. Godine 2015., u dobi od 52 godine, dijagnosticiran joj je rak dojke. Tijekom liječenja kemoterapijom ostala je bez posla, kao samohrana majka troje djece, pokrenula je portal Nismo same, namijenjen ženama koje se suočavaju s dijagnozom raka. Iz tog portala proizašla je istoimena udruga koja okuplja zajednicu hrabrih žena, njihovih bližnjih i prijatelja, s ciljem pružanja podrške i destigmatizacije bolesti. Njezin rad prepoznat je kao primjer kako građanska inicijativa može popuniti praznine u sustavu i donijeti stvarne promjene u društvu.
Pročitajte više: Zagrepčanka godine Ivana Kalogjera Brkić: ‘Udruge često krpaju rupe u sustavu’
Nismo Same – Sedam godina borbe, podrške i transparentnosti
“Udrugu sam osnovala nakon vlastitog iskustva s rakom dojke 2015. Dijagnozu sam dobila u svibnju, a liječenje započela ljeti, uz par odgoda zbog obiteljskih razloga. Tijekom kemoterapije sam izgubila posao u Ministarstvu znanosti jer je s promjenom vlasti prestao moj mandat. Bila sam bez prihoda i oslonila se na pomoć prijatelja. Počela sam honorarno pisati i na poticaj urednice magazina “Doktor u kući” Sandre Kukić, napisala dnevnik bolesti, koji je izazvao veliki odjek. I kad je taj dnevnik objavljen, jako puno me žena susretala u bolnici i dodatno zbog priloga u Provjerenom koje je snimilo moju operaciju, jer sam odstranila obje dojke, a tada je baš bila aktualna i Angelina Jolie… To me potaknulo da pokrenem portal na kojem žene dijele svoja iskustva s bolešću. Uz pomoć prijatelja i kasnije donacije tvrtke Roche, portal je zaživio, a potom sam krajem ožujka 2017. osnovala i udrugu”, govori Ivana i dodaje kako ju je u svemu posebno inspirirao razgovor s Melitom Regvat, Zagrepčankom koja se liječila u Nizozemskoj, gdje je iskustvo pacijenata bilo znatno bolje organizirano nego u Hrvatskoj.
“Prva veća sredstva dobili smo od Zaklade Adris – to nam je omogućilo pokretanje našeg prvog projekta i prve humanitarne akcije, u suradnji sa Zakladom Solidarna. Od tada do danas, samostalno smo proveli 19 humanitarnih akcija, a upravo je prijavljena i 20. akcija – sve s ciljem prikupljanja sredstava za plaćanje taksi prijevoza ženama oboljelima od raka”, kaže Ivana Kalogjera Brkić.
Udruga Nismo same pokrenuta je upravo da bi ovaj projekt mogao trajati. Danas iza nas stoje desetci tisuća taksi vožnji, brojne ispričane i objavljene priče (više od 400 na našem portalu), brojni volonterski sati, hrabri nastupi, javne kampanje, ali i nebrojeno administrativnog rada: prijave na natječaje, pisanje projekata, izvještavanje”, kaže Ivana i dodaje, sve kako bi žene koje su preboljele rak znale: niste same.
Od volonterki do zaposlenica
“Šest godina sam volontirala. Goranka Perc, moja kolegica i današnja dopredsjednica, priključila se godinu dana nakon pokretanja udruge – i ona je volontirala godinama. Tek zahvaljujući potpori Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, 2022. smo postale zaposlene. Sada, kada trogodišnji ciklus završava, godinu dana moramo pauzirati da bismo se mogle ponovno natjecati. A jedini uvjet za prijavu je – imati zaposlenike, kaže Kalogjera Brkić i dodaje kako se u međuvremenu snalaze, a ona dodatno radi PR za izdavačku kuću Profil, da bih mogla podmiriti osnovne životne troškove. Da, i ja imam račune, i potrebe, i – djecu, kaže.
Transparentnost bez kompromisa: Naši donatori – mit i stvarnost
Da bi rad udruge bio što transparentniji udruga ima aplikaciju koju im je donirala tvrtka Span, u koju bilježe sve prihode i troškove kao i svaku taksi vožnju. “Svi naši podaci su javni i provjerljivi. Imali smo i inspekciju Zaklade i drugih tijela – sve smo prošli bez zamjerke. Mi znamo da radimo pošteno. Ali i dalje nas pogode komentari poput ‘pereš lovu kroz udrugu’. Zato: sve je transparentno. Sve možete vidjeti.”
“Jedna tvrtka i deset fizičkih osoba doniraju nam redovno. Ostali su jednokratni donatori, povremeno, za projekte. Ljudi misle da novac pada s neba, da imamo stotine stalnih donatora – ali to jednostavno nije istina. Ove godine još imamo potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – 21.047 eura za režije i dio plaća. Sljedeće godine će biti izazovno jer moramo pauzirati prije novog natjecanja za sredstva. Prostor udruge je državni, nekad je bio gradski, i bio je derutan i oštećen u potresu. Uložili smo puno u obnovu, pokrenuli crowdfunding i uredili prostor od četrdesetak četvornih metara. Grad Zagreb nam sufinancira izradu majica koje poklanjamo za donacije koje idu za taksi. Prošle godine Velika Gorica nam je putem natječaja dodijelila 10.000 eura za troškove prijevoza žena, a prijavljujemo se ponovno, kao i na natječaj Zaprešića, jer ih sada vozimo sve više – trenutačno devet iz Zaprešića. Sve radimo s puno truda, molbi i događanja, uključujući edukacije i simpozije o spolnom zdravlju žena koje su preboljele rak, jer se o toj temi premalo govori”, kaže naša sugovornica.
Gubitak posla – dvostruka kazna
Uz sve izazove bolesti, žene se često suočavaju i s gubitkom posla. Mnoge od njih, nakon dijagnoze, ostaju bez ikakve ekonomske sigurnosti. Poslodavci zaziru od “dugog bolovanja”, a država ne prati što se događa s njihovim životima. To je dvostruka kazna: prvo bolest, a onda i siromaštvo. Što kad nakon dijagnoze zloćudnog tumora ostaneš bez posla?
U Hrvatskoj dosad nisu rađena istraživanja vezana uz radni status oboljelih osoba, niti je praćeno što se kasnije, kad završe tretmani, događa s tim osobama u smislu kvalitete njihova života i rada. Nije poznato u kojim ih je zanimanjima najviše i mogu li poslije zbog zdravstvenog stanja ostati na istim poslovima. Također, nije poznato što se događa s osobama koje su bile zaposlene na određeno vrijeme pa nakon što obole izgube posao.
“Zajedno s koalicijom Udruga u zdravstvu pokrenule smo projekt vezan za povratak onkoloških pacijentica na posao. Mislila sam da se to samo meni dogodilo, ali nama se na mjesečnoj bazi javljaju žene koje ostaju bez posla dok se bore s rakom. Pokušat ćemo zagovarati i neke zakonske promjene u sklopu tog projekta”, govori Kalogjera Brkić i dodaje primjer: u Rumunjskoj žene tijekom liječenja od malignih bolesti primaju punu plaću. U Nizozemskoj, kad oboliš, poslodavac postane dio svojevrsnog tima koji radi plan tvog povratka na posao. U Engleskoj postoji katedra koja se bavi povratkom onkoloških pacijenata na posao.
Pročitajte više: Na lokalnim izborima 2025. menadžerice i poduzetnice donose novu političku energiju
Napominje da je tijekom posjeta jednoj grupi psihološke potpore ženama koje su oboljele od raka u razgovoru doznala kako od njih 10 niti jedna više ne radi. Njihove su priče bile različite, bile su različitog stupnja obrazovanja i različitog radnog statusa prije obolijevanja, no sve su se složile s time da teško pronalaze posao, da ga teško zadržavaju i da imaju osjećaj da je njihovo dugo bolovanje jedan od razloga zašto nisu konkurentne na razgovorima za posao. Potencijalnim poslodavcima bi otvoreno govorile o svojoj bolesti, no nisu naišle na podršku, već na tiho odbacivanje. Što je s ostalim ženama, pita se?
“Potpuno je apsurdno da se s jedne strane čudimo podacima koji pokazuju da imamo ogromnu smrtnost od raka, a s druge strane zatvaramo oči na šikaniranja, omalovažavanja i stvarne egzistencijalne probleme kroz koje prolaze oboljeli. Vrijeme je da prestanemo sami sebe lagati i da pogledamo istini u oči. Hrvatska nije socijalna država koja vodi brigu o najugroženijim skupinama stanovništva u koju svakako spadaju i oboljeli od raka”, tvrdi Ivana Kalogjera Brkić.
Novi projekt: “Niste sami, u spomen mami”
Udruga trenutačno uvodi novi projekt “Niste sami, u spomen mami”, kako bi djeci koja su izgubila majku zbog karcinoma omogućili slobodne aktivnosti, ljetovanja i psihosocijalnu podršku. Gubitkom roditelja obitelj često ostaje bez dovoljno sredstava, pa djeca gube prilike koje su im važne.
“Cilj nam je pomoći barem nekoliko njih već ove godine – kao što smo počeli i s projektom taksi prijevoza, a danas je pomognuto preko tisuću žena. Djeci ne možemo vratiti majku, ali možemo im pomoći da ne izgube i djetinjstvo”, kaže Ivana Kalogjera Brkić. Tu priču vodit će naša članica Mary Novosel.
Simpozij o seksualnosti žena oboljelih od raka
Povodom Svjetskog dana borbe protiv raka jajnika, 8. svibnja 2025. u zagrebačkom hotelu Zonar održat će se pak simpozij Sex(i)dijagnoza – život, strast i borba protiv raka. Cilj je otvoriti tabu-temu seksualnosti, bliskosti i ljubavi kod žena s onkološkom dijagnozom. U anketi Udruge, 89,6 posto žena je potvrdilo promjene u seksualnoj želji i zadovoljstvu nakon dijagnoze, a svaka treća vodi ljubav tek nekoliko puta godišnje. Mnoge se osjećaju manje ženstveno, a glavni problemi su suhoća rodnice i strah od boli.
Stručnjaci i pacijentice kroz panele i predavanja govorit će o fizičkim i emocionalnim posljedicama liječenja. “Žene imaju pravo na informacije, podršku i razumijevanje”, naglasila je Ivana. Više informacija o simpoziju i prijave možete pronaći OVDJE.
Posao koji zahtijeva da budeš sve u jednom – knjigovođa, pravnik, psiholog
Prije osnivanja udruge, Kalogjera Brkić je radila kao novinarka u Večernjem i Jutarnjem listu, te kao glavna savjetnica i glasnogovornica ministra u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, pa smo joj na kraju razgovora morali smo postaviti pitanje, što joj je teže raditi?
“Ovaj posao zahtijeva da budeš sve u jednom – knjigovođa, pravnik, psiholog – i da se neprestano usavršavaš, iako je plaća vrlo skromna. Na tom putu izgubila sam mnoge prijateljice, što mi je bilo teško jer sam se emocionalno vezala uz njih. Udrugu sam osnovala nakon vlastite bolesti i razočaranja – poslala sam na stotine mailova tražeći posao, ali nitko nije odgovorio. Da sam tada dobila priliku za zaposlenje, vjerojatno ne bih krenula ovim putem. No, čini se da je svemir imao drugi plan. Oni koji su me napustili kada sam se razboljela, nesvjesno su mi pomogli – jer i Goranka i ja danas radimo nešto što istinski volimo. Posebno zbog inspirativnih trenutaka, poput priče o Vlatki – mladoj ženi koja je s 22 godine oboljela od raka, prošla kroz teške terapije i odstranila obje dojke, a prošle godine postala majka”, iskreno će Kalogjera Brkić.
Znam samo da nećemo odustati
Na pitanje, što dalje, odgovara nam kratko i jednostavno: “Mi ne znamo što će biti za godinu dana. Znamo samo da nećemo odustati. Mi trenutačno imamo uz sve stalni projekt ‘Zdravu kavu’, portal, izložbu: ‘Ja sam snaga’ Vjekoslava Skledara s kojom putujemo po Hrvatskoj. Nastavit ćemo pisati projekte, organizirati akcije i pozivati na solidarnost, jer nijedna žena ne bi smjela kroz bolest ići sama”, zaključila je naš razgovor Ivana Kalogjera Brkić.
I, na kraju, nešto što ovu izuzetnu ženu posebno veseli: po prvi puta nakon sedam godina ide na godišnji odmor, sa svoje dvoje djece, Anamarijom i Lukom. Idu istražiti svoje korijene i posjetiti San Calogero. Naime, prezime Kalogjera se dovodi u vezu s mjestom San Calogero, a ime mjesta potječe od svetog Kalogere, kršćanskog pustinjaka i sveca. Što reći, osim sretan put draga Ivana!
Foto: Suzi Arslani, Skupština Grada Zagreba, Privatna arhiva
