Borba s demografskim pokazateljima globalni je problem zapadnih razvijenih društava i mnoge zemlje traže način kako mu doskočiti. Peterson institut za međunarodnu ekonomiju (PIIE) još je prije tri godine objavio da je prosječan broj djece po ženi u Europi pao s 2,1 u 1988. na 1,2 u 1998. godini.
Prema procjenama Ujedinjenih naroda za 2100. godinu, većina europskih zemalja suočit će se sa značajnim smanjenjem broja stanovnika u odnosu na 2025. godinu. Hrvatsku su svrstali među demografski najugroženije zemlje – do kraja stoljeća mogli bismo izgubiti 44 posto stanovništva.
U svemu tome suočavamo se s dubokom transformacijom obrazaca roditeljstva. Umjesto ranijeg i višebrojnog roditeljstva, prevladava kasnije i rjeđe rađanje djece. Ova promjena nije samo pitanje individualnog izbora, već reflektira široke društvene, demografske i ekonomske procese koji ostavljaju dugoročne posljedice, piše dr. sc. Tomislav Belić za sociologija.hr.
Odgoda rađanja i utjecaj na plodnost
Demografi posebno prate tzv. odgodu rađanja, jer ona izravno utječe na ključni pokazatelj fertiliteta – totalnu stopu fertiliteta (TFR), odnosno prosječan broj djece po ženi. S obzirom na to da se sve više žena odlučuje na majčinstvo u tridesetim godinama, a sve manje u dvadesetima, TFR kratkoročno može dati pogrešnu sliku o stvarnom potencijalu za rađanje. Zato se koriste i drugi pokazatelji, poput kohortnog fertiliteta (CFR) koji mjeri koliko djece žena doista rodi do kraja reproduktivne dobi.
S porastom obrazovanja i većim uključivanjem žena na tržište rada, prosječna dob pri prvom porodu (MAFB) u Hrvatskoj se stalno pomiče prema kasnijim godinama. Početkom 2000-tih prosjek je bio 25,5 godina, dok danas prelazi 30 godina. Hrvatska je prema tom pokazatelju dosegla vrh među zemljama Srednje i Istočne Europe.
Pročitajte više: Muškarci bez djece: Skrivena kriza modernog društva
Imamo li uvjete za rađanje?
Odgoda rađanja posljedica je složenog spleta čimbenika. Osim duljeg školovanja, razlog su i nesigurni uvjeti na tržištu rada, stambena kriza, ekonomska neizvjesnost, ali i promjene društvenih vrijednosti. Kasnije majčinstvo sve se češće smatra društveno prihvatljivim, osobito u urbanim sredinama.
Iako medicina omogućuje rađanje u kasnijoj dobi, biološke granice ostaju. Statistike pokazuju da žene koje pokušavaju postati majke nakon 40. godine imaju značajno nižu vjerojatnost uspjeha – tek svaka četvrta ostvari roditeljstvo, dok je ta brojka gotovo triput veća kod žena u dvadesetima.
U Hrvatskoj se u posljednjih 20 godina dogodila jasna smjena dobnih skupina u kojima se najviše rađa. U prvoj dekadi 21. stoljeća najviše djece rađalo se u dobi 25–29 godina. Danas su najplodnije žene u dobi 30–34 godine, a porodi između 35 i 39 godina učestaliji su nego u ranim dvadesetima.
Hrvatska je doživjela i snažan pad fertiliteta u mlađim dobnim skupinama – između 2000. i 2020. pala je s najviše na najnižu stopu rađanja među ženama od 15 do 29 godina u regiji. Taj pad najviše se povezuje s produljenim obrazovanjem, ali i ekonomskom krizom i stambenom nesigurnošću.
Majčinstvo se odgađa u većim gradovima
Istraživanja govore i o prostornom širenju novih obrazaca ponašanja – poput kasnijeg rađanja. Gradovi, posebno veliki poput Zagreba, Istre i urbanih dijelova Dalmacije, predvode u odgodi majčinstva. Iz njih se novi obrasci šire prema manjim gradovima, predgrađima i na kraju ruralnim krajevima, što demografi nazivaju „hijerarhijskom difuzijom“.
Ruralna područja još zadržavaju tradicionalniji obrazac ranog roditeljstva, ali s vremenskim zaostatkom. Ipak, čak i tamo raste udio kasnih rađanja, čime se smanjuje razlika između urbanih i ruralnih sredina.
Foto: Freepik, Canva
