Zagrebačka slikarica Iva Valentić (59) kaže da se oduvijek uspješno izražavala kroz papir i boje. Oni su u njoj poticali radoznalost, pa je umjetnost postala životna profesija čiji je put od Zagreba, preko Venecije i Pekinga zaokružila u jedinstvenom izričaju.
„Nakon Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, logično mi je bilo nastaviti studij na Likovnoj akademiji. Dugo sam se pripremala za prijemni ispit, ali nisam prošla. Nije mi se dalo gubiti još jednu godinu, koliko je trebalo za ponovno pristupanje ispitu, pa sam odlučila otići na prijemni ispit na Likovnu akademiju u Veneciji gdje sam bila primljena. Završila sam studij slikarstva u Veneciji u klasi profesora Carmela Zottija 1990.godine“, prisjeća se Iva koju je ondje oduševila multikulturalnost i svestrani pristup umjetnosti.
Susret s Kinom
„U Veneciji sam imala kolege s Dalekog istoka. Tijekom predavanja, do mene je sjedila kolegica iz Japana. Vidjela sam kako u bilježnicu zapisuje neke čudne znakove za koje mi je bilo jasno da nisu hiragana. Ona mi je prva objasnila da je Japan preuzeo kineske znakove iz kojih je kasnije nastala hiragana, i da ih još uvijek koriste. Tako se moj fokus prebacio na kinesko pismo“, prepričala je Iva koju je kinesko pismo snažno privuklo, osobito zbog činjenice da sadrži elemente piktograma te ga je počela proučavati.
„Venecija je imala i još uvijek ima vrlo jak studij sinologije, tako da sam na svakom koraku nailazila na interesantne knjige i izložbe koje su se ticale dalekoistočne kulture i pisma. Kolege i prijatelji su znali za taj moj interes pa sam od prijateljice dobila prvi pravi kineski kist za kaligrafiju koji me zbunio jer ga nisam znala koristiti. Shvatila sam da je potpuno drugačiji od kistova zapadnjačkog kulturnog kruga“, nastavlja naša sugovornica objašnjavajući kako ju je to motiviralo da nauči koristiti kist, pa je odlučila studirati kinesku kaligrafiju u Kini.
Pročitajte više: Slikarica kao književna debitantica: O cvijeću, odrastanju, ljubavi i njenom nedostatku
Život u Pekingu
„Javila sam se na natječaj raspisan od Ministarstva znanosti i tehnologije RH i Agencije za edukaciju NR Kine i dobila dvogodišnju stipendiju za studij kineske kaligrafije na Centralnoj likovnoj akademiji u Pekingu“, kaže Iva.
Objašnjava kako je ondje stekla vještine i znanja kojima je težila te se oduševila programom, a vrlo brzo usvojila je metodu i postigla kvalitetu kaligrafske linije.
„Također, jedan od mojih predavača, profesor Xu Hai, napisao je čak članak za časopis ‘Chinese Artists in Painting and Calligraphy’ 2013. godine spominje jedan moj rad i elaborira o iznenađujućoj činjenici da netko iz nekineskog kulturnog kruga može napraviti vrlo kvalitetnu i ‘živu’ kopiju starog majstora“, ponosna je naša sugovornica.
Objašnjava kako je kineska kaligrafija umjetnost pisanja kineskih znakova po poroznom rižinom papiru tušem.
„Moj motiv za pisanje kineske kaligrafije je užitak u samom činu pisanja i ponovno ‘pisanje pogledom’ pri gledanju kaligrafije. Kistovi su potpuno drugačiji od nama poznatih, koriste se tako da se ruka ne oslanja na podlogu već se drži u zraku, a piše se isključivo samim vrhom snopa životinjskih dlaka koji nije rezan pri vrhu. Variranjem pritiska i putanje kista mogu se dobiti najljepše linije i najinteresantnije slike a sve s jednom ‘bojom’ – crnim tušem“, objašnjava umjetnica dodajuću da se polaganjem ruke na podlogu smanjuje živahnost linije, a time i umjetnička komponenta.
Naša sugovornica kaže da držanjem ruke u zraku prilikom pisanja vrh kista postaje precizan instrument koji mjeri postotak prisutnosti u samom činu izrade kaligrafije.
Prenošenje znanja
„Nakon povratka u Zagreb, upisala sam trogodišnji Slobodni studij kineskog jezika i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prigodno, npr. prilikom studentskog obilježavanja kineskog Proljetnog festivala u klubu FF, napravila bih demonstraciju kineske kaligrafije za kolege. To je vidio i tadašnji naš predavač, današnji direktor Konfucijevog instituta Sveučilišta u Zagrebu Krešimir Jurak, koji me pozvao na suradnju. Od 2012. godine vodim tečaj kineske kaligrafije na Konfucijevom institutu“, kaže Iva Valentić kroz čije su radionice prošle stotine Hrvata koje je zaintrigirala umjetnost kineskog pisma.
„Vještina se stječe ponavljanjem. Na Dalekom istoku dosta ljudi su kao djeca morali vježbati kaligrafiju jer bi to roditelji tražili od njih, a ne zato što su to sami izabrali. Zato dosta njih zna pisati kistom i tušem, zna čak i napraviti dobru kopiju starog majstora, ali kineska kaligrafija nije njihov primarni interes i često u samom činu pisanja nema radosti“, obrazložila je Valentić uspoređujući domaće zaljubljenike u kaligrafiju koji na tečaj dolaze zbog različitih, uglavnom osobnih motiva.
„U kaligrafiji je sve važno, na sve treba obratiti pažnju. Često polaznici rade neki svoj odabir, hijerarhiju onoga što im se čini važno i onoga što im se čini nebitnim. Oni koji brže napreduju su oni koji se rano oslobode vlastite hijerarhije i prihvate realitet rada s kistom. Sve je važno jer sve može utjecati na kvalitetu linije“, otkriva naša sugovornica.
Ona je ujedno autorica Vježbenice kineske kaligrafije za početnike koju je objavio Odjel za orijentalistiku Hrvatskog filološkog društva u Zagrebu 2014. godine. Usto, samostalna je umjetnica registrirana pri HZSU koja redovito izlaže svoje radove, osmislila je projekt Slikoknjiga. Riječ je o spoju poezije i slikarstva.
„To je poseban, hibridni, likovno-tekstualni format na kojemu surađujem s pjesnikinjom i spisateljicom Sanjom Lovrenčić”, objašnjava Valentić.
Ipak, središte njezinog interesa i dalje je kaligrafija, pa poziva sve zainteresirane da joj se pridruže u tom jedinstvenom iskustvu na besplatnim radionicama u Konfucijevom institutu Sveučilišta u Zagrebu.
Foto: Privatna arhiva, Canva
