Hrvati izbjegavaju vijesti, kaže veliko istraživanje Agencije za medije. Izmiču se i skrivaju, majke se zatvaraju u ormare, mladi bježe iza kauča, očevi izmišljaju što bi mogli raditi po kući samo da slučajno ne bi bili informirani. Čak 70 posto Hrvata do vijesti dolazi slučajno – nalete na njih, neočekivano, pa saznaju nešto što bi, iskreno, bili sretniji da nisu.
Mijenjaju se vremena, mijenjaju se i običaji. Nekada bismo svratili u kvartovski kafić, uzeli prve novine koje su bile dostupne, duboko udahnuli i otvorili ih, a zatim po potrebi uz kavu naručili i nešto ljuto. Bili bi potom pošteđeni vijesti sve do navečer, kada bismo pogledali središnji dnevnik, opsovali vlasti pred djecom, i to bi bilo to. Malo vijesti ujutro i malo navečer – optimalna doza, rekao bi doktor.
Agresivne vijesti
Te dvije dnevne doze davale su nam koliko-toliko materijala da se upustimo u igru demokracije, imamo neke informacije s terena koje će nam olakšati izbor kada dođe vrijeme da zaokružujemo brojeve na papiru, ili čisto da znamo čega se trebamo čuvati, a ostatak dana bili smo slobodni baviti se svojim životima.
A onda su vijesti postale agresivne. Ne mislim pritom da je sadržaj vijesti bio agresivan – mada ovog tjedna nažalost jest – već da su same vijesti postale agresivne. Čitaj me! Čitaj me majku ti j…! – počele su nam govoriti, iskačući neočekivano između slika kućnih ljubimaca i svadbe rodice Mare iz Metkovića.
Skrolam po Facebooku, vijest do vijesti, odem na Reddit, vijest do vijesti, ne otvaram TikTok – kažu mi da je iskustvo usporedivo s moždanim udarom na opijatima – ali navodno se i tamo na njih može naletjeti. Ako neku slučajno i propustim, iskaču pred mene žena, kolege i prijatelji i pitaju me jesam li je vidio, a ako sam kojim slučajem imao sreće da nisam, brže-bolje je podijele sa mnom. Dakle nisu više ni digitalne društvene mreže samo krivci, evo i u ovim biološkim nam iskaču.
Pročitajte više: Tko grafitira, profitira, tko udara je potresen, a tko pita je provokator
Prvaci u izmicanju
Hrvatima je toga očito dosta, pa ciljaju postati svjetski prvaci u izmicanju. Lete oko nas vijesti – jedna gora od druge – o nekakvim ubojstvima, sudovima, presudama, tragedijama, traumama, a mi se elegantno izvijamo kao Neo u Matrixu, frcaju vijesti pored naših ušiju i očiju a mi mašemo rukama u slow motionu, odbijamo ih kung-fuom i saginjemo se unazad kao da pokušavamo napraviti most. Bravo mi.
I čitanje ove kolumne zna biti rizični faktor za pristup vijestima – kažu mi ljudi da u njima znaju zateći informacije koje su uspješno izbjegavali čitav tjedan, mada mi uglavnom oproste na tome. Osim na Redditu, tamo svratim kako bih me redovito podsjetili koliko ne valjam, ako sam slučajno zaboravio.
Vrijeme za izručenje Sanadera
Kad bih se ipak morao osvrnuti na vijesti od ovog tjedna – a igrom slučaja moram jer je to nekako ideja vodilja iza ovih tekstova – mislim da bi glavno pitanje bilo kako bi izgledao moj posao da se vodim istim kriterijima kao hrvatsko pravosuđe.
Vjerojatno bih ujutro sjeo za svoje računalo, otvorio prazan dokument i napokon krenuo pisati vijest o izručenju Ive Sanadera iz Austrije. Istina da je Sanader već 15 godina u Hrvatskoj, da je već osuđen u slučajevima Planinska, Fimi media, INA-MOL, ali eto nisam još stigao to popratiti… doći će i to na red, idemo polako, bitno je da smo temeljiti.
No, prije nego što bih stigao završiti, vjerojatno bi me prekinula urednica i rekla da je vratila moj tekst o terorističkom napadu na Svjetski trgovinski centar natrag na doradu. Napisao sam ga još 2015. – praktički dok je događaj još bio svjež – ali sad ga je tek stigla pogledati prije objave pa mi ga je vratila da popravim neke paragrafe. Kad završim – možda već idući mjesec – još će ga ona jednom pogledati, nakon godišnjih najvjerojatnije, i mogao bi biti objavljen već i prije kraja ove godine. U veljači 2027. najkasnije.
Najlakše je dati otkaz
Mogli bi se pobuniti čitatelji da kasnimo s bitnim stvarima – prošle su dvije globalne krize, pandemija i rat a mi o tome ni da zucnemo (budemo definitivno do kraja 2035.) – mogli bi povući i pitanje odgovornosti glavne urednice, ali ona bi na to imala sasvim jednostavan odgovor protiv kojeg se ne može ništa: “Najlakše bi bilo dati otkaz!”
“Dati ostavku je najlakše, vjerujte imala bih puno manje problema da odem”, rekla bi baš kao i naš ministar pravosuđa. “Ali ja sam odabrala teži put, odabrala sam ostati i pokušati nešto promijeniti.” I ljudima bi to bilo sasvim u redu. “Ah, pa da – osoba koja do sada nije ništa promijenila sigurno će sada nešto promijeniti”, rekli bi.
Možda bih malo strahovao za svoje radno mjesto – možda je dio krivice ipak i na meni, sigurno bih mogao članak napisati i za mjesec-dva, a ne za šest mjeseci koliko mi prosječno treba, no urednica bi brzo dala do znanja da me u najgorem slučaju čeka “stegovni postupak” u kojem ću dobiti pismo u kojem stoji da bi me trebalo biti sram i da se više potrudim u budućnosti.
Ponadao bih se i da ću možda dobiti neke nove kolege – ako bi nas bilo više, sigurno bismo stigli malo više vijesti napisati, a meni bi sigurno bilo lakše – no to isto nije neka ozbiljna opcija. Ostaju ista urednica, isti autori, radimo najbolje što možemo s onim što imamo, jedino bismo mogli provjeriti prije nego što objavimo vijest ima li možda štogod novije na istu temu.
Evo, na primjer – konačno je odobren članak da su na čelo Hrvatskog olimpijskog odbora imenovali bivšeg premijera Zlatka Matešu, to bismo mogli objaviti ovaj tjedan. Mislim da to ne treba ni provjeravati, sigurno se nije ništa promijenilo do danas. Čekaj, što?
Foto ilustracija: Nano Banana 2
