Učenje stranih jezika danas je dostupnije nego ikad. Aplikacije poput Duolinga, Busuua i Babbela obećavaju da ćemo uz desetak minuta dnevno, bez stresa i „na zabavan način“, savladati novi jezik. Poruka je privlačna, tempo prilagođen suvremenom životu, a osjećaj napretka gotovo trenutačan. No, koliko su ta obećanja realna – i gdje završava učenje, a počinje marketing?
Što aplikacije doista rade dobro
Jezične aplikacije oslanjaju se na provjerene mehanizme: kratke lekcije, stalno ponavljanje, vizualne asocijacije i gamifikaciju. Zato su iznimno učinkovite u onome što bismo mogli nazvati „ulaznom fazom“ učenja jezika – usvajanju osnovnog vokabulara, fraza i gramatičkih struktura.
To potvrđuju i istraživanja. Studija City University of New York pokazala je da su korisnici aplikacije Babbel nakon 12 tjedana redovitog korištenja postigli razinu znanja usporedivu s jednim semestrom fakultetskog tečaja jezika, ponajprije u području čitanja i osnovne gramatike.
Slične rezultate navodi i Duolingo u svojoj neovisnoj evaluaciji, gdje se procjenjuje da oko 34 sata učenja može dati ishode usporedive s početnim sveučilišnim kolegijem.
Drugim riječima, aplikacije mogu biti vrlo dobar alat za pokretanje procesa učenja, osobito za početnike i one koji se teško motiviraju bez jasne strukture.
Pročitajte više: ChatGPT i Gemini ometaju učenje i razvijaju intelektualnu lijenost: Podaci o AI u nastavi
Gdje marketing počinje pretjerivati
Problem nastaje kad se ti rezultati počnu tumačiti ili predstavljati kao dokaz da jezik možemo „savladati“ bez izlaska iz digitalnog okruženja. Jezici, međutim, nisu linearni sustavi koje otključavamo lekciju po lekciju. Ključni dio učenja – spontana produkcija jezika u stvarnim situacijama – u većini aplikacija ostaje zanemaren.
Lingvist Paul Nation s Victoria University of Wellington godinama naglašava da je za stvarno ovladavanje jezikom nužna kombinacija razumijevanja inputa, aktivne produkcije, svjesnog učenja i razvoja tečnosti kroz praksu.
Aplikacije su snažne u prvom segmentu, donekle prisutne u drugom, ali ozbiljno zaostaju u onome što korisnicima dugoročno najviše treba – govoru u nepredvidivim, stvarnim kontekstima.
Što kažu stvarni korisnici
Ta se razlika jasno vidi u iskustvima korisnika.
U anketi britanskog The Guardiana mnogi su ispitanici naveli da su uz aplikacije stekli solidan vokabular i osjećaj za jezik, ali su se u stvarnim razgovorima i dalje osjećali nesigurno ili „blokirano“.
Jedna od sudionica ankete, 42-godišnja marketinška stručnjakinja iz Londona, navodi da joj je aplikacija pomogla uspostaviti rutinu, ali da je tek kroz konverzacijske satove shvatila koliko joj nedostaje aktivnog znanja.
Slično iskustvo dijele i korisnici Busuua, unatoč tome što u toj aplikaciji korisnici imaju mogućnost zatražiti korekcije od izvornih govornika – jer se i dalje radi pretežno o pisanoj, a ne govornoj komunikaciji.
Tko zaista ima koristi od aplikacija za učenje stranih jezika?
To, naravno, ne znači da aplikacije nemaju vrijednost. Naprotiv, one su iznimno korisne kao prvi korak, alat za održavanje kontakta s jezikom ili dopuna formalnom učenju.
Za zaposlene ljude, roditelje ili one koji uče „u hodu“, aplikacije često predstavljaju jedini realan način da se jezik uključi u svakodnevicu.
No, problem nastaje kad se počnu predstavljati kao samodostatno rješenje. Bez stvarne interakcije, slušanja autentičnih sadržaja i govora u realnim situacijama, napredak vrlo brzo zapinje – bez obzira na broj osvojenih bodova ili savršen „streak“.
Iluzija napretka kao proizvod
Ako aplikacije za učenje jezika nešto rade besprijekorno, onda je to stvaranje osjećaja napretka. Dnevni podsjetnici, bodovi i razine uspješno motiviraju korisnike, ali istovremeno zamagljuju granicu između vježbanja i stvarnog znanja.
To ne čini aplikacije lošima, ali ih čini opasnima kad marketing sugerira da su dovoljne same po sebi.
Jezik se ne uči klikanjem, nego nesigurnošću, pogreškama i stvarnim kontaktom s ljudima. Sve dok aplikacije ne mogu zamijeniti nelagodu prvog stvarnog razgovora ili spontanu reakciju sugovornika, njihova uloga ostaje ono što u praksi i jest – koristan alat, ali loša zamjena za stvarno učenje.
Ako vam se uz sve to i dalje čini da „radite sve kako treba, a ne govorite“, problem vjerojatno nije u vama, već u obećanju koje je zvučalo jednostavnije nego što je ikad moglo biti.
Foto: Freepik
