Na LinkedInu je nedavno objavila kratak, ali direktan post: kandidat kupuje vrijeme jer dobivenu ponudu za posao koristi kako bi kod postojećeg poslodavca ispregovarao bolje uvjete.
Upravo je to bio povod razgovoru s Danielom Marušić Gajicom, regrutericom, headhuntericom i HR konzultanticom te vlasnicom agencije AxonHire, kojoj su takve situacije dobro poznate.
A priča ide ovako: pronađe se odgovarajući kandidat, prođe selekcijski proces, dobije ponudu – i tad kreće odugovlačenje. Katkad se čini kao da je posrijedi tehničko pitanje vezano uz rokove, a katkad je jasno da se u pozadini vode paralelni pregovori.
„Ukoliko je odnos između regrutera i klijenta profesionalan i s otvorenom komunikacijom, ne mijenja se ništa, osim što i jednoj i drugoj strani ostavlja gorak okus u ustima jer smo selekcijski proces doveli do pred sȃm kraj, uložili trud, vrijeme i znanje i na kraju doživjeli nepovoljan ishod i iznenađenje“, kaže Marušić Gajica.
Za kandidata posljedice mogu biti konkretnije nego što se na prvi pogled čini. „Ozbiljan regruter sigurno radi zabilješku da se s istim kandidatom ne bi ponovila ista situacija kod drugog klijenta“, upozorava. U užim profesionalnim krugovima takvi potezi rijetko ostaju nezabilježeni.
Nije isto imati plan i promijeniti mišljenje
Naša sugovornica ističe da svakako treba razlikovati kandidata koji od početka zna da će dobivenu drugu ponudu za posao iskoristiti samo zato da ispregovara bolje uvjete kod sadašnjeg poslodavca od onog koji je voljan istražiti novu poslovnu priliku i dobije ponudu za posao, ali na kraju ipak odluči ostati na trenutačnoj poziciji i kod trenutačnog poslodavca.
U prvom slučaju riječ je o svjesnoj taktici. U drugom o promjeni odluke, što je legitimno.
Granica između strateškog pregovaranja i narušavanja profesionalnog integriteta, smatra, vrlo je jasna: „Sve dok se pregovaranje odvija iskreno i bez fige u džepu odnosno bez drugog skrivenog motiva, sve je u redu, i legitimno i etično.“
Pregovarati treba, kaže, to je normalno i poželjno. No kad kandidat nije iskren prema ljudima s kojima obavlja intervjue – bilo da su to zaposlenici potencijalnog poslodavca ili vanjski regruteri – narušeno je povjerenje, a time i etičnost.
Drugim riječima, problem nije u pregovaranju, nego u manipulaciji procesom.
Pročitajte više: Otkrij mi sve tajne, reci sve što znaš: Savjeti o tome kako birati koga ćete zaposliti
Signal da nešto u organizaciji ne funkcionira
Nameće se pitanje koliko je ta praksa simptom dubljeg problema – nedostatka transparentnih kriterija napredovanja, jasnih evaluacija učinka i otvorene komunikacije unutar kompanija.
„Ona je apsolutni pokazatelj internih problema u organizaciji jer ukoliko procesi postoje i po njima se zaista i radi, onda je sve transparentno“, ističe Marušić Gajica.
Zaposlenici bi, kaže, trebali imati individualni plan razvoja karijere – vertikalno ili horizontalno – jasne platne razrede, detaljne opise posla i definirane uvjete napredovanja.
Dodaje da nema potrebe pribjegavati takvoj lošoj praksi kad te stvari funkcioniraju u organizaciji. Kad toga nema, vanjska ponuda postaje svojevrsna „eksterna potvrda“ vrijednosti, odnosno dokaz da zaposlenik na tržištu vrijedi više nego što mu se priznaje unutar organizacije.
Kratkoročno rješenje na klimavim nogama
Što se događa kad zaposlenik ipak uspije ispregovarati bolje uvjete i ostane?
Prema iskustvu Marušić Gajice, takvi su dogovori najčešće kratkog daha: „Zapravo se vrlo brzo pokaže da je rješenje kratkoročno, no čak i bez obzira na to koliko dugo traje, ono je zasnovano na klimavim nogama i na čistom interesu poslodavca da ne izgubi konkretnog zaposlenika jer mu ‘treba’ za određeni dio posla dok se eventualno ne snađe s drugim rješenjem.“
Točnije, motiv nije nužno priznanje rada i doprinosa, nego operativna potreba. „Zaposlenik treba znati da je ispregovarao bolje uvjete na temelju takve potrebe, a ne na temelju svog rada koji je poslodavac prepoznao i nagradio.“
Pregovarati, ali drugačije
Što onda učiniti ako netko doista osjeća da vrijedi više, ali nema dojam da ga organizacija realno procjenjuje? Kako graditi pregovaračku poziciju bez taktike pritiska?
„Uvijek bih savjetovala iskrene razgovore s argumentima, s dobrom pripremom, s konstantnim radom na sebi, s poštivanjem druge strane“, kaže Marušić Gajica.
Ako dogovor izostane, ni to ne mora biti poraz. „Ukoliko se postigne dogovor, odlično, ukoliko ne, rastanak s poslodavcem nije kraj svijeta“, objašnjava i ističe da pri odabiru nove prilike ne bi trebalo gledati isključivo financijske uvjete, nego ljude s kojima će se svakodnevno raditi, razvojni smjer kompanije, fleksibilnost na radnom mjestu, mogućnosti stjecanja novih znanja i vještina i slično.
Na kraju dodaje da je ovakva praksa loša, ali i da ju je zaista teško predvidjeti: „No, događa se kao i mnoge druge, a mi regruteri smo već naviknuti da ovakve situacije brzo stavljamo iza sebe i idemo naprijed, nastavljamo potragu dok ne nađemo onog pravog kandidata za klijenta.“
Zato, umjesto taktičkog pritiska, birajte iskren razgovor – jer povišica dobivena na temelju straha poslodavca od odlaska nema istu težinu kao ona koju biste dobili na temelju prepoznate izvrsnosti.
Foto: Privatni album Daniele Marušić Gajice
