Takozvana politička korektnost među prvima je odselila. Čini se, zapravo, da je trajno odustala od boravka u Hrvatskoj nakon što je krenuo val iseljavanja hrvatskih građana i tako, eto, nije dočekala strane radnike iz Nepala, Indije, Bangladeša, Filipina, Egipta, Sirije… Navodno se u međuvremenu val zaustavio, no postalo je skoro pa uobičajeno druge – one različite po bilo kojem parametru – barem potiho vrijeđati i nazivati pogrdnim imenima, gunđati jer ih „ima svuda“ ili previše, a pljačke i premlaćivanje stranih dostavljača Wolta i Glova nisu rijetkost.
“Oni smeđi” – čuli ste to?
Znate li, recimo, da dio hrvatskih građana strane radnike iz Azije bez zadrške u razgovorima naziva “oni smeđi”, “škuri“, ili čak „smeđimurci“? To nije samo zbog boje kože, neki ih smatraju i prljavima ili smrdljivima, kulturološki i sigurnosno problematičnima. Vjerojatno raznih drugih uvredljivih izraza ima još.
Ne čuje se to u službenoj komunikaciji, naravno, ili dok odjeli HR-a traže zaposlenike, jer to ipak ne bi prošlo bez pravnih reperkusija. No, je li u pitanju skoro pa normalizirani rasizam u neformalnim odnosima u hrvatskom društvu? Nema dvojbe. No, to je „netema“, kao da će problem nestati sam od sebe.
U svijetu u kojem političkoj korektnosti općenito više nije dobro – posebno otkako je Donald Trump počeo davati ton i tempo javnom govoru – nadajmo se da nećemo svjedočiti potpunom normaliziranju takvih izraza i smatrati ih prihvatljivim (bjelačkim) slengom, nekom frajerskom „furkom“ u privatnim razgovorima. Kao što je postalo normalno ljevičare nazivati „leftardima“, desničare „ustašama“, a antifašiste „tifusarima“, recimo.
(Usput, Hrvatska enciklopedija kaže da je politički korektan govor „izbjegavanje naziva, fraza, riječi ili sintagma koje potiču predrasude ili bi mogle biti uvrjedljive za pripadnike različitih manjina ili skupina ljudi, jer se odnose na njihov spol, dob, spolnu usmjerenost, nacionalnu pripadnost, tjelesni nedostatak i sl.“)
Pročitajte više: Boris Podobnik, UGP: ‘Bez stranih radnika hrvatski BDP pada 8 posto i bili bismo u debeloj recesiji’
Što kažu ankete: Većina građana nezadovoljna, stranci ne toliko, ali…
Anketa Instituta za istraživanje migracija pokazala je da je oko 20 posto ispitanika, hrvatskih građana, izrazito nezadovoljno, a oko 45 posto djelomično nezadovoljno prisutnošću radne snage iz Azije i Afrike. S druge strane, u istraživanju objavljenom prošloga tjedna, a provedenom među stranim radnicima u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, vidljivo je da su oni uglavnom zadovoljni dolaskom u Hrvatsku, kako je riječi voditelja istraživanja Ivana Balabanića prenio HRT.
Pitate se – kako sad to? Razloge je moguće „tražiti u činjenici da strani radnici percepciju svojega života u Hrvatskoj uvelike grade na temelju odnosa na radnom mjestu, gdje svakodnevno ostvaruju interakciju s domaćim radnicima“, nudi kao objašnjenje Balabanić.
Zvuči uvjerljivo. Dok s ostatkom društva strani radnici nemaju previše kontakata, u tvrtkama, u komunikaciji na radnom mjestu, u okruženju zakonskih propisa i pravila ponašanja, očito je da su poslodavci i zaposlenici zadržali nužnu dozu pristojnosti i korektnosti. Tako će, nadamo se, i ostati.
“Nemamo jednaku poziciju kao domaći radnici”
Ovo zasad znamo iz najnovijeg istraživanja: strani radnici iz Azije i Afrike kod nas borave relativno kratko (godinu-dvije, iako neki planiraju ostati i deset godina) i nisu integrirani u društvo. Rijetko govore hrvatski jezik (sada učenje postaje zakonska obveza, možda dođe do pomaka), oko 40 posto ispitanika nema nijednog bliskog prijatelja iz Hrvatske, oko 70 posto ih se ponekad osjećalo diskriminirano, a 10,7 posto navodi da se diskriminirano osjeća stalno. Na koncu, većina smatra da nema jednaku poziciju kao domaći radnici u pogledu plaća i napredovanja. Njihovo generalno zadovoljstvo dolaksom u Hrvatski očito ima i drugu stranu.
Odnosi i precepcija se, jasno, mogu mijenjati. Istraživač tumači da kad domicilno stanovništvo uspostavi izravan kontakt sa stranim radnicima, često shvati da se ne radi o nečemu prijetećem, ali „na žalost, strani radnici i dalje su velika nepoznanica za većinu hrvatskog društva, osobito za one koji s njima nemaju izravan kontakt na dnevnoj razini“.
Pitanje je stoga hoće li u nekoj doglednoj budućnosti doći do ozbiljnijeg sudara ili će se strahovi i negativni odnos ublažavati, a integracija snažiti. Jer, potrebe za radnom snagom su takve da uvoz stranaca neće prestati, dapače, dok iseljeni hrvatski građani ne hrle nazad.
Fotoilustracija: Pixabay, Canva
