Biti gubitnicom znači biti jakom – U redu je biti izgubljena, nije u redu odustati

Gledajući svijet oko sebe primjećujem grčevitu želju da se vratimo u “normalno”. Slušam sintagmu “novo normalno”. Dok se svijet silovito mijenja, mnoge od nas pokušavaju uspostaviti red u svojim životima i okolini. Izgubile smo način života koji smo poznavale, gubimo Zemlju na kakvu smo navikle, gubimo i sebe kakve smo bile nekada, gubimo i drage ljude u našim životima.

Pokušavajući uspostaviti red koji je egzistirao prije pandemije u našim životima – od osobnog do društvenog, kao da pokušavamo ugurati kvadratni klin u okruglu rupu.

Možemo pokušavati koliko hoćemo – neće stati. Razbit ćemo klin ili razbiti rupu; slomit ćemo čekić ili ozlijediti ruku. Taj red je izguljen zauvijek, a mi se nalazimo u prostoru gubitaka i suočavanja s vlastitom prolaznošću.

Nikada nisam razumijela tu riječ “normalno”. Uvijek kada kažemo ovo je normalno, nekoga ili nešto, neke druge ljude smo zasjekli mačem od našeg jezika, i zakopali ih u ladicu nenormalnosti.

Nema zraka u tim ladicama, i uskoro ću se ugušiti i umrijeti. A normalno će nastaviti pjevušiti i hodati svojim iluzornim svijetom koje etiketira normalnošću. Dominantni društveni narativi, bojim se ubijaju više kreacije i života, nego bilo koja pandemija u povijesti čovječanstva.

I što smo mi, tko smo mi kada se suočavamo s gubicima? Ne znam, no tu počinje prag, i tu koračamo između pragova smrti i života. Da, kada dozvolimo gubitak i smrt poznatoga, tada se otvara sva silina nepoznatog.

I želim vam reći:

U redu je biti izgubljena.

U redu je biti tužna.

U redu je ne znati što sada.

U redu je ne biti hrabra.

U redu je ne znati put.

U redu je nemati cilj.

U redu je biti bijesna.

U redu je pogriješiti.

U redu je zastati.

U redu je zavući se u špilju.

U redu je luđački trčati u krug.

U redu je zatvoriti oči i poželjeti ne vidjeti što je ispred vas.

U redu je poželjeiti pobjeći.

U redu je plakati, nasloniti ruke na zemlju i moliti za pomoć.

Sve je u redu, na pragu ste.

Morate osjetiti taj spori ritam – ritam zemlje je spor – morate osjetiti to usporavanje, morate utišati dušu i morate se predati, jer se na kraju morate suočiti s činjenicom da niste Bog i ne možete kontrolirati svoj život. Nešto se mora predati; nešto se mora prepustiti i odustati.

Život je niz smrti i ponovnih rođenja. Vi prerastete obrasce, prerastete ljude, prerastete posao, prerastate i one koje volite i one koje mrzite. No, ako ste uplašene i možda rigidne, kada se morate suočiti sa smrću onoga što ste oduvijek znale, bačene ste u vlastiti teror.

Svjedočimo prirodi, često nas priroda odvodi u ljepotu i iscjeljenja, no kada principe prirode trebamo primijeniti na sebi, često djetinjastvo pobjegnemo u lažnu sigurnost i iluzije.

Ljepota koju promatramo je predivna, ljepota kojoj dozvoljavamo da prodre u nas i promijeni nas, čini nas ranjivima. Polomi nas kako bi nas ponovo stvorila. Ljepota je u stalnom toku razaranja i stvaranja.

Čovjek progovara kroz suprotnosti: voljeći i mrzeći, uništavajući i vrednujući, stvarajući i rušeći. Iskustvo? Nije li to samo skup proživljenih trenutaka?

Ratujemo , ubijamo, uništavamo, volimo, stvaramo, učimo – u potpunoj ravnoteži pronalazimo smisao. Postoji nešto što nas pokreće, i upravo toj pokretačkoj energiji dugujemo život. Put je neizvjestan, a krajnji ishod se zna: danas smo tu, sutra  možda više nećemo biti.

Suočavanje s gubicima suočavanje je sa smrti u našim životima, pa se bježanje od ciklusa života i smrti čini besmislenim, zar ne? Oni se događaju, keriraju ljepotu, a vi zarobljene u strahovima i iluzijama, trošite dane zarobljene u poluživotu.

Kada krećete u novi život prestravljene ste. Morate se povući ili morate otići u novi posao, a strah dolazi.

Pa, morate pustiti da prošlost umre i preseliti se u novi život, ili se može dogoditi da se okrenete starom neživom životu kojeg ste živjele. Ne možete napraviti potez, pa se vraćate u ovisnički objekt ili ponašanje, i ostajete ne – žive.

Nisam još susrela stablo koje zbog tuge što je moralo prepustiti smrti svoje potamnjelo lišće prošle zime, odlučilo ne procvjetati u proljeće i zaustaviti svoj život.

Nisam još susrela suncokret koji odbija u sumrak pogledati u zemlju i tako prespavati noć, i onda se ponovo ujutro radosno okrenuti ka suncu.

Ponovite vlastiti obrazac rođenja. Time želim reći da o smrti i ponovnom rođenju možete razmišljati u terminima porođajnog kanala: oprostit ćete se od maternice i otići u novi život. Još jednom.

Autori: Martina Stažnik i Danijel Ritz

Povratak Junaka | Retreat: ‘Prijelazi pragova smrti i života’

Foto: Unsplash/ Mike Marrah

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

Nova albanska Vlada sastoji se od 12 ministrica: Evo tko su...

Nakon održanih izbora krajem travnja i pobjede Socijalističke partije na čelu s Edijem Ramom, uslijedilo je nekoliko mjeseci sastavljanja Vlade. Priča...
- Advertisment -