Drame koje prolazimo na razgovorima za posao

Razgovori za posao nisu uvijek najugodnije što vas može zadesiti, posebno ako su vam važni jer ste na primjer dobili otkaz na prethodnom radnom mjestu i hitno vam treba novo. Ili ako niste baš zadovoljni plaćom i položajem na poslu, a ukazala se prilika za mjesto ‘iz vaših snova’.

Možda odete na internet i malo se informirate o tome što bi vas poslodavci sve mogli pitati, kako biste bar na tom području bili što spremniji i ponudili im smislene odgovore. Da, istina, možda će vam ti savjeti pomoći u nekim tvrtkama, no dosta poslodavaca danas si uzima za pravo da postavljaju ne baš ‘primjerena pitanja’,  a ponekad se čak i poigravaju s kandidatima, jer znaju da će ljudi pristati na svašta kako bi se zaposlili.

Smiju li nas na razgovorima za posao pitati o djeci? Uvijek pitaju!

Dakle, kao prvo, zaboravite na ono da vas poslodavci ne smiju pitati imate li djece i namjeravate li imati još djece. To je neko nepisano pravilo, no toga se nitko ne drži. Na vama je hoćete li mu odbrusiti da ga se to ne tiče i da vas on po zakonu to ne smije pitati, no ako vam je uistinu stalo do posla, vjerojatno ćete odgovoriti.

Usto, poslodavci si danas uzimaju za pravo pitati i je li vam dijete sklono bolestima, tko ga čuva kada je bolesno te imate li dadilju ili baku koja vam može priskočiti. Naravno, ako imate jedno dijete, slijedi pitanje namjeravate li imati još djece i kad. Većina majki s kojima sam razgovarala u tom trenutku kaže da ne namjerava imati još djece ili da, ali ne tako skoro.

No, prije ovog razgovora o djeci, poslodavci također žele znati jeste li udani. Ako niste udani, nerijetko pitaju jeste li u vezi.

Naime, tržište je danas nemilosrdno, i kao što često čujemo, ako ‘nećemo raditi mi, ima ih tisuće koji hoće‘. Stoga si i mnogi dozvoljavaju postavljanje onih pitanja na koja bismo se svi mi rado ustali i okrenuli  im leđa. Na žalost, malo tko si to može priuštiti.

Na razgovoru za posao, pitanje o majčinstvu zateklo je jednu mladu 24-godišnju novinarku koja je išla na razgovor za posao na televiziji.

„Urednik me pitao imam li djece, a ja sam mu tada odbrusila da to nema pravo pitati. Zašto bih ja dobila posao samo zato što nemam djece? Na kraju sam ipak dobila to radno mjesto i na sreću više nikad na razgovorima za posao nisam čula takvo pitanje“ , ispričala je.

“Ispitao me čime se bavi cijela moja obitelj”

U potrazi za poslom često je na ‘zanimljive’ poslodavce znala naletjeti ekonomistica Marijana Fiškulo, koja se nakon mjeseci uzaludnog javljanja na natječaje za poslove u većim tvrtkama odlučila prijaviti na natječaj za tajnicu u manjoj privatnoj tvrtki.

„Poslodavac je bio više nego čudan. Pitao me odakle sam, jesam li udana ili neudana. Razmišljala sam da li da mu uopće odgovorim, ali sam na kraju rekla da imam dečka. Pitao me je čime se moj dečko bavi. To mi je već bilo nepotrebno, pa sam samo neodređeno odgovorila. Pitao me imam li brata ili sestru. Pa onda čak i čime mi se brat bavi! I na kraju, gdje mi je tata zaposlen. Bilo mi je neugodno ustati i otići, ali sam ga pitala zašto je to bitno, na što je on samo postavio neko drugo, normalnije pitanje“, ispričala je Marijana.

Dodaje kako to nije kraj njezinim razočarenjima što se tiče traženja poslom. Nekoliko puta znalo joj se dogoditi da se javi na oglas objavljen na stranicama Moj Posao, no oglašeno radno mjesto ne bi odgovaralo onom istom koje bi joj ponudili kada bi došla na razgovor. Od marketinškog posla u uredu, ubrzo bi se ispostavilo da se u stvari radi o prodaji od vrata do vrata.

Iako je magistrirala na međunarodnim odnosima, Iva Lalić, nikako ne može pronaći odgovarajući posao. U čemu je problem? Poslodavci joj uvijek odgovaraju istu stvar: Kako ste se vi ovako visoko kvalificirani javili na niže rangirano radno mjesto? Ili pak – ipak niste dovoljno kvalificirani za ovo radno mjesto jer nemate potrebne godine iskustva.

Nedavno je otišla na razgovor za posao u odjelu ljudskih resursa u jednu poznatu televizijsku kuću.

Koja vam je najdraža boja?

„Još uvijek si vrtim taj razgovor u glavi i žalim što čovjeku koji me je ispitivao nisam rekla da nađe drugu budalu za maltretiranje. Proveli smo dva debela sata razgovarajući o čistim glupostima, pretpostavljam da si on skrati svoje radno vrijeme jer očito ne radi ništa. Meni je bilo jasno da posao neću dobiti, ali još sam došla i na preporuku, pa nisam htjela napraviti scenu i osramotiti osobu koja me je preporučila“, kazala je Iva.

Objašnjava kako je odgovorila na niz nebuloznih pitanja poput: „Koja vam je najdraža knjiga i zašto?“ , „Koji vam je najdraži film?“ I Ivin favorit: „Koja vam je najdrža boja i zašto? Znate li engleski? Kako se ta boja kaže na engleskom?

„Strpljivo sam odgovarala na sva ta pitanja, pa je ispitivač tu i tamo ubacio neko za koje je mislio da je pametno. Na primjer, zašto sam se sa svojim obrazovanjem vidim na tako prosječnom radnom mjestu. Rekla sam mu iskreno da je jako teško naći posao, da je konkurencija velika te da sam spremna raditi i učiti na bilo kojem radnom mjestu. Pitao me je kako se snalazim u stresnim situacijama, na što sam rekla prilično dobro. Onda mi je pokušao prikazati stresnu situaciju,  pa je pitao što bih učinila kada bi mi netko od kolega došao i zatražio brzo izdavanje potvrde iz mog odjela, a to mi nije bilo ranije najavljeno. Nisam mogla vjerovati da je to njemu primjer stresne situacije“, ispričala je Iva.

Takve stvari se događaju, istaknuli su mnogi posloprimci, jer razgovore za posao često ne obavljaju pravi stručnajci, već nekvalificirani, priučeni ljudi koji su na razne načine došle na pozicije u ljudskim resursima.

Ispitivači često ne drže do dress codea

Ono što je mene kao potencijalnog posloprimca na jednom razgovoru za posao posebno naljutilo jest sljedeća situacija. Od kandidata se očekuje da dođu i pokažu se u najbolje svjetlu. Ne moraš biti zgodan, ali moraš biti oku ugodan, urediti se, lijepo obući. Djelovati profesionalno. I sve je to uredu, pa neću doći na razgovor za posao u poderanim trapericama i gornjem dijelu trenirke. No, zašto me upravo tako obučeni (i gore) poslodavci dočekuju, ne mora li osoba s druge strane biti ipak donekle uredna? Ili je kod nje jednostavno sva moć, pa nije bitno kako izgleda?

Za razgovor za jedan dobar posao u velikoj medijskoj kući, dočekali su me upravo slično obučen ispitivač i djevojka iz ljudskih resursa. Naglasili su kako im je taj dan namijenjen ispitivanju još nekolicine kandidata, pa sam odmah zaključila da će i ostali iza mene biti počašćeni mirisom luka koji je napunio cijelu prostoriju jer se prije mog intervjua očito dobro jelo. Usto, ispitivač je sočno žvakao kaugumu da pokuša prikriti miris. No, dobro.

Neka pitanja koja su mi postavili imala su logike, kao na primjer:  „Navedite naj izazovniju situaciju koju ste do sada imali vezano uz posao?“ i „Zašto biste željeli raditi ovaj posao?“.

No, na pitanje „Da li biste prkosili direktnoj naredbi svoga nadređenog“, sam se gotovo nasmijala. Nije mi bilo jasno radi li se o nekom trik pitanju.

Pa su me pitali kakvu plaću očekujem i ispod koje ‘cifre’ ne bih pristala raditi. Nisam sigurna koliko je pametno odgovarati na ovakvo pitanje, no ipak jesam, na što su oni rekli da im to govori koliko osoba poznaje u stvari buduće radno mjesto i odgovornosti koje ono nosi.  Onda su me pitali vidim li ja njihovu tvrtku kao privatnu ili državnu?

Tu mi je jasno da možda žele provjeriti imaju li kandidati i najmanjeg pojma gdje su došli, ali s obzirom da se radi o uisitnu svima poznatoj tvrtki, mislim da je pitanje u stvari nepotrebno. Nakon toga jedno su me tri puta pitali imam li ja njih ‘još’ nešto za pitati. Pitala sam neka pitanja vezana uz poslovanje i čitanost, no najgore je što mi na njih nisu znali točno odgovoriti, pa je ispalo da ih pitam ‘gluposti’.

Kada vas ne žele zaposliti, traže ‘dlaku u jajetu’

No, jedno je sigurno, ako vas neće zaposliti, mislim da to svatko vrlo brzo jednostavno ‘osjeti’.

Tako sam na razgovor za posao u jednoj carinskoj tvrtki došla  preko preporuke i bila baš uzbuđena jer se radilo o dobrom radnom mjestu. Poslodavac me je prvo pitao jesam li svjesna o kako se napornom poslu radi i jesam li spremna ustajati jako rano, već u 6 ujutro. Rekla sam mu da jesam, jer sam tad radila jednako naporan posao i budila se u 6 ujutro. Potom me pitao jesam li spremna ustajati u 5? Jesam, mogu ustati i u 5.

Onda me pitao koje strane jezike znam. Nabrojim mu,  a on na ovaj posljednji digne obrve: „Španjolski, joj, šteta, da je bar talijanski“. To kad čujem, već mi je jasno da samo traži moje ‘mane’. Nema tog odgovora poput „Spremna sam ga naučiti u vrlo kratkom roku“, koji će udobrovoljiti vašeg poslodavca.

Na vama je da odlučite hoćete li nakon pitanja koja ne smatrate primjerenima, pametnima i potrebnima dostojanstveno privesti razgovor kraju ili se zahvaliti, okrenuti i napustiti prostoriju.

Foto: 123rf

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

fizkalna terapija

Zdravlje mišićno-koštanog sustava tijela = kvaliteta života

Moje ime je Marina Kovačević. Osnivačica sam zdravstvene djelatnosti za fizikalnu terapiju koja je nastala kao rezultat dugogodišnjeg obrazovanja, iskustva, izvrsnosti...
- Advertisment -