Što se još može reći o prethodnih nekoliko dana u Imotskom? Prije svega, nije na odmet ponoviti da to što je pozdrav ZDS ponovno korišten 1991. godine ne mijenja činjenicu da je izvorno riječ o pozdravu korištenom u fašističkoj NDH pedeset godina ranije. Naknadni pokušaji opravdavanja te aproprijacije pod krinkom očuvanja sjećanja i slavljenja Domovinskog rata kojima svjedočimo zadnjih godina rezultiraju situacijama poput ove u Imotskom.
Zašto zaboravljamo ‘svoje’ zločine?
Naime, vrijedi podsjetiti na rezultat rada Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, “Dokument dijaloga” iz 2017. godine, odnosno citirati dio koji se odnosi upravo na pozdrav:
“Uslijed propusta nadležnih tijela, taj se pozdrav već više od četvrt stoljeća de facto i de lege vezuje (i) uz Domovinski rat, što danas u društvenim raspravama služi (i) kao dokaz da je značenje spornog pozdrava, proizašlo iz ustaškog režima, zbog njegova korištenja u kontekstu pravednog i legitimnog Domovinskog rata i samo postalo višeznačenjsko (pa bi ga zbog toga trebalo izdvojiti i podvesti pod režim višeznačenjskih spornih obilježja). Ta teza nije prihvatljiva jer ne uzima u obzir činjenicu da je i u doba Domovinskog rata taj pozdrav bio suprotan Ustavu, ali je izostala odgovarajuća službena reakcija, pa se danas s tim pozdravom suočavamo kao s datošću. (…) u opisanim specifičnim okolnostima moglo bi se razmotriti uvođenje iznimke kada je riječ o javnoj uporabi pozdrava “Za dom spremni”.”.
Inače, to kolokvijalno nazvano i Vijeće za suočavanje s prošlošću, Vlada RH osnovala je u ožujku 2017. godine nakon što je godinu ranije u Jasenovcu (mjestu u kojem je za vrijeme NDH postojao ustaški koncentracijski logor za Srbe, Židove i Rome) postavljena spomen-ploča HOS-u s pozdravom “Za dom spremni”.
Iznimka koja se u citiranim tekstu spominje odnosi se na događaje na kojima se “odaje poštovanje braniteljima koji su poginuli za Republiku Hrvatsku”. No, ključan je “izostanak odgovarajuće službene reakcije” zbog koje se danas s pozdravom suočavamo s “datošću”. Tu je važno ukazati na dvije stvari.
Ustaški simboli i NDH nasljeđe se ne kažnjavaju
Prvo, čitajući između redova, ukazuje se slabašna kritika odnosa HDZ-ove vlasti u devedesetima na čelu s Franjom Tuđmanom prema ustaškim simbolima, odnosno prema (nasljeđu) NDH-a uopće. No, da bi to imalo ikakav stvarni učinak, potrebno je puno više od nekoliko sintagmi u neobvezujućem mišljenju jednog tijela – a to je nešto u što se, očito, malo tko želi upuštati.
Drugo, ovakvo rješenje o (ne)dopuštenosti upotrebe simbolizira nevoljkost tadašnje (u trenutku donošenja dokumenta) – a i sadašnje, s obzirom da se i dalje radi o Vladi na čelu s Andrejom Plenkovićem – vlasti da se jasno i definitivno separira od ustaškog nasljeđa, ali i da ponudi nijansirano i kritičnije viđenje hrvatske prošlosti, ne samo razdoblja Drugog svjetskog rata, već i ali i hrvatske politike u devedesetima.
Mladi u HOS-ovim majicama, desnica u zraku: obrazovni sustav zakazao
Naposljetku, de facto je neka vrsta javne tajne na koji način nerijetko završava obvezni posjet Vukovaru za osmaše: HOS-ovi suveniri za uspomenu i dugo sjećanje, Thompson i nezaobilazni ZDS u busu natrag, uz, naravno, vrlo jednostrani i emocijama nabijeni prikaz raspada Jugoslavije i ratova devedesetih koji povratku kućama prethodi.
Fotografije mladih ljudi ispred kipa Tina Ujevića u različitim varijacijama majica s HOS-ovim simbolima i nacistički pozdrav pred kamerama nije nešto što se pojavilo preko noći – to se kultivira godinama, ponajprije kroz obrazovni sustav koji je potpuno nijem kad god je potrebno kritičnije osvrnuti se na tamne strane hrvatske prošlosti u maniri “ako o tome ne pričamo, onda se možemo praviti da se nije dogodilo”.
Od “naknadne pameti” u vidu zgražanja i moraliziranja koje se može čuti među opozicijom – ali i u osvrtu predsjednika države – nemamo ništa. Dapače, to samo pojačava prkosnu poželjnost identificiranja s viđenim u Imotskim. Bolje je da se zapitaju – gdje ste bili kad ste imali priliku mijenjati stvari? Gdje ste bili kad ste imali priliku jasnije i nedvosmisleno suprotstaviti se vladajućoj kulturi sjećanja u Hrvatskoj? Vjerojatno ne u Imotskom, ali očito ni puno dalje.
Imajući to na umu, Imotski zadnjih dana treba samo promatrati kao jedan od rezultata tog, u najmanju ruku, ambivalentnog odnosa prema prošlosti. Pod egidom okretanja budućnosti, Hrvatska sve dublje korača u prošlost.
Autorica: Senna Šimek, Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska (YIHR CRO)
Foto: Screenchot Nova TV / Privatna arhiva / Canva
