Petak uoči dana zaljubljenih obično dolazi s istim ritualima: podsjetnicima na poklone, rezervacije, večere i obavezne geste nježnosti. No postoji i drugi način da se ovaj datum obilježi. Bez potrošačkog pritiska i bez potrebe da se ljubav nužno potvrdi u dvoje.
Predlažemo poeziju. Jer je ona možda najintimniji oblik svečanosti koji si možemo priuštiti. Ona ne traži svjedoke, ne ovisi o statusu veze i ne dolazi s očekivanjima. Dovoljno je otvoriti knjigu i dopustiti da nas rečenice ogrnu poput rituala. Valentinovo tada prestaje biti potrošački datum, a postaje stanje duboke osjetilnosti i osebujnog zapažanja.
Ako ove godine ne planirate ništa „veliko“, to je možda i najbolja pozicija za ulazak u poeziju. Evo nekoliko zbirki koje bez zadrške izdvajamo kao savršeni soundtrack dolazećeg vikenda.
Marko Tomaš — Crni molitvenik
Tomaš je pjesnik koji ljubav ne tretira kao dekor, nego kao sudar. Njegovi su stihovi zadimljeni, gradski, pomalo boemski, puni noći, razgovora, razočaranja i nježnosti koja dolazi nenajavljeno. Crni molitvenik sluša se kao knjiga onih koji znaju da romantika nije u velikim gestama, nego u pjesničkom glasu koji rezonira s unutarnjim krhotinama naših zanosa i razočaranja.
Pročitajte više: Oslobodite ženstvo u sebi, slušajte roman ‘Vidimo se u kolovozu’
Monika Herceg — Lovostaj
Herceg piše precizno i začudno, čisto i bez viška, s prodornom snagom i emocijom koja udara poput potresa. Lovostaj je zbirka koja razumije da je bliskost krhka, da nije zadana. Stihovi su to koji pokazuju koliko su odnosi kompleksni i podsjećaju da je nježnost ozbiljna stvar.
Kalende (by Artefakt)
Ovo je eksperimentalna poetska zbirka koja pokazuje da poezija ne živi izvan svakodnevice, već je ona svakodnevica sama, spontana gesta harmonične vedrine. Kalende su prijekt koji teksove ne okupja da bi bili ukoričeni, već naprotiv, da bi bili pušteni u slobodan prostor etera, ritmizirani i interpretirani u skladu s poetikom koji književnost tretira kao izvedbeni, glasovni medij.
Tin Ujević — bard koji ne traži dopuštenje
Izbor iz poezije Tina Ujevića nije tu kao obavezna literatura, nego kao sila. Jer kod njega ljubav nikada nije „mala“, nego eruptivna, pretjerana, glasna, ona lupa u sljepoočnice i razbija sintaksu. Dovoljno je slušati nasumce i naići na zanos, strast, opsesiju i nemir, na trenutak u kojem je spreman „umrijeti noćas od ljepote“. To je patos bez srama, emocija bez ironijske ograde, jezik poetskog suvrena koji je rječit i bogat, kojim više nitko ne piše i koji baš zato danas zvuči svježe. Ujević je gospodar stiha koji si dopušta višak da bi se vratio na prvotno – Ujević je krik koji se ne stišava.
Možda ove godine nećemo imati rezerviran stol, buket ili plan. Možda ćemo vikend provesti sami, između obaveza ili u tišini doma. Ali ako se zaogrnemo poezijom, Valentinovo neće proći usput. Stih može stvoriti osjećaj svečanosti bez publike i ljubav bez klišeja.
Piše: Ljubica Letinić, book&zvook
Ilustracija: book&zvook
