Kako žive i rade “zlorabiteljice” kojima ministar Marić konačno želi stati na kraj?

Tvrtke u ženskom vlasništvu rastu jako sporo i uglavnom ostaju u mikro segmentu zato što za žene poduzetništvo ide uz majčinstvo. Dijete za poduzetnicu predstavlja poslovni rizik. Poduzetnice kad su trudne idu na sastanke zamaskirane jer trudnoća u većini slučajeva znači gubitak posla.

Rade do zadnjeg dana trudnoće i nastavljaju s poslom doslovno iz rodilišta. Iz rodilišta se i bježi da se izdaju fakture da bi nam se platilo da bi mi platile državu koliko joj treba. Jer ako ste jedina zaposlena ili vas je 2-3, vi ste glavni radnik, a ne velika direktorica i ako nema vas nema ni firme.

Nakon što izađemo iz rodilišta uglavnom radimo od kuće. Moj prvi ured je bio na stolu u dnevnom boravku, potom u kutu spavaće sobe. U nadi da ću konačno imati mir, preselila sam u zasebnu sobu, ali su sve došle za mnom:-).

Zapravo je najlakše dok je beba stara do 6 mjeseci. Kada djeca krenu u vrtić, krenu i dječje bolesti pa smo opet zajedno. Kad krenu u školu treba ih dočekati i skuhati im ručak, jer većina hrvatskih škola nema cjelodnevni boravak za sve razrede osnovne škole.

Poduzetnice koje imaju veće tvrtke često u uredima imaju posebne sobe za djecu.

Trebalo mi je 6 godina da izađem iz kućnog ureda u pravi ured jer konačno mogu biti same kod kuće kad dođu iz škole. To cijelo vrijeme sam bila zaposlena na pola radnog vremena i ne sjećam se ni jednog dana da sam imala 8 sati efektivnog rada.

Ministarstvo financija smatra da su poduzetnici koji su zaposleni na manje od punog radnog vremena zlorabitelji i od 1.1. će morati platiti razliku doprinosa do punog radnog vremena osobno.

Od 1.1. 2019. gotovo je sa ženskim poduzetništvom

Pogledajte kako žive i druge poduzetnice koje u ovoj državi žele nešto stvoriti i imati djecu istovremeno. Ukoliko se izglasa ovaj Zakon o doprinosima, poduzetnice definitivno neće moći podnijeti taj teret.

Ana, poduzetnica iz Baranje

“U principu su mi ove ‘kućne verzije’ kad sam cijeli dan s njom kod kuće i radim, najbezbolnije i najproduktivnije. Već se navikla kad sam za laptopom da ju nisam u mogućnosti zabavljati i komunicirati, pa sama pleše, pjeva, gleda crtiće, igra se.

Teško mi je pronaći mjesto gdje mogu na miru raditi kod kuće, jer je ona stalno tu negdje, pa čak i kada ju netko drugi čuva, mene se pita šta će ručati, je li joj vrijeme za spavanje, da li joj treba promjeniti pelenu, itd…i to mi uvelike narušava koncentraciju. O nekom svom radnom prostoru i svoja 4 zida ne mogu trenutno ni razmišljati.

Osobno mi je najkompliciranije kad imam terenskog posla; sastanci, banke, druge institucije…pa je onda raspored otprilike: spakiraj torbu za cijeli dan jer ne znamo kada ćemo završiti sa svime + spakiraj sve potrebno za obavljanje posla, stavljam nju u autosjedalicu, vozimo se za Osijek (u vožnji najčešće zaspe), budim ju kada dođemo na odredište, premještam u kolica, odlazimo u banku/instituciju po potrebi, obavimo što imamo, pa najčešće opet u auto, i tako cijeli dan dok ne obavimo svu papirologiju i logistiku potrebnu za moj daljnji rad. Između toga svega vodim računa, dakako, o mjenjaju pelena i jelu.

Ponekad je lakše ostaviti ju s mužem u vinariji (njegovo radno mjesto), što isto nije sreća, ali je dijete barem na jednom mjestu i ne maltretiram ju sa svojim aktivnostima.

Dan nam najčešće izgleda tako da ustanemo oko 8,00, presvlačenje, doručak. Ona nakon toga ide u ketrec i najčešće izdrži nekih 2 sata, za to vrijeme ja uspijem raditi. Nakon toga odemo u šetnju, i onda ju uspavam, za to vrijeme ja opet radim + kuham ručak. Nakon ustajanja ide ručak, i onda ju najčešće preuzme tata kako bih ja odradila neke osjetljivije poslove koje nisam uspjela s njom.

Ostatak popodneva sam većinom posvećena njoj, i s radom započnem opet navečer nakon što ona ode spavati.

Napominjem kako telefonske razgovore obavljam samo dok ona spava, jer se bojim da ću ako osoba s druge strane čuje dječju vrisku i baby tv, ja zvučati neozbiljno.

Prijavljena sam na puno radno vrijeme u svom obrtu, ali moram naglasiti kako vrlo rijetko uspjevam biti produktivna ili uopće izdvojiti punih 8 sati za rad.”

Anela, poduzetnica iz Rijeke

“Djeca su mi sad velika,  dok su bila mala, slike su bile brutalnije. Tipkaš sa lijevom rukom dok je dijete na desnoj ruci i na prsima. Odlazak na udaljeni sastanak sa kupusom u grudnjaku, da ne dobijem upalu, jer želim svoje dijete dojiti do 2. godine….Ovo je slika od petka u 19.30 gdje svi zajedno radimo.”

Marijeta, poduzetnica iz Istre

“Balans biznis-dijete – ne znam što reći. Krenula je u jaslice s 2 i pol godine, do tada sam radila dok je ona spavala (otprilike dvaput po pola sata do sat vremena na dan) – ne pitajte me što sam stigla za to vrijeme napraviti jer ne znam ni sama, ali tvrtka je morala ići dalje, poslovanje nije moglo stati, plaća se odnekud morala pojaviti i računi su se morali platiti. Suprug je tada radio kao snimatelj, od devet pa do navečer bio je na terenu i mi smo uglavnom bile same (jer nemam “baka servis” pri ruci). Kad je krenula u jaslice, krenuli su i svima poznati zdravstveni problemi pa je nerijetko bila doma po 10-15 dana svaki drugi mjesec. Tad je zapravo najteže bilo uskladiti posao i majčinske obaveze jer sam ponovno ja bila s njom cijelo vrijeme. Prilagodba nam je jako teško išla pa je u jaslicama ostajala svega 3 sata, kad sam je ostavila, žurila sam doma za laptop koji sam si prethodno namjestila na blagovaonski stol da ne gubim vrijeme kasnije, nije bilo marende ni kave nego da što više toga stignem u ta 3 sata odraditi jer je to sve “radno vrijeme” koje imam na raspolaganju.

Najesen ove godine krenula je u vrtić. Nova prilagodba na novu okolinu i već smo 20 dana “odradili” na bolovanju. Kad radim? Ustanem na prstima u 6.30 jedva gledajući jer smo uglavnom tijekom noći mjesečarili (zar skidanje pelena nisam spomenula??), molim Boga da se nitko ne probudi i da odradim što stignem. Međutim, klijente ne mogu zvati prije devet, poslat će me u onu stvar ako mi se uopće jave, a u 9 se diže moja ljepotica, ako ne i ranije,… Što mogu odradim preko e-maila, što ne mogu “ukradem” minutu tako da “nestanem” iz njezinog vidokruga, a poziv ne smije potrajati dulje od pet minuta jer on postane mješavina poslovnog razgovora i mama-dijaloga. Srećom, imam klijente pune razumijevanja! Nisu organizacija i balans problem, žene su čarobnice što se toga tiče, ali još uvijek ne možemo “izčarobirati” toliko novaca koliko državi neprestano treba!”

Nina, poduzetnica iz Varaždina

“Tena puza, krenula se dizati na nogice pa trčim za njom da ne padne. Usput zovem kupce i dobavljače (nakon konferencije Mama poduzetnica riješila sam se srama da zovem ljude pa makar mi je dijete pored i čuje se), šaljem mailove, koliko stignem. U “uredu” sam navečer, a da ne pričam da jedva imam kamo staviti noge pod radnim stolom jer je ispod Lanin  (starija kći) vozni park.”

IS, poduzetnica iz Zagreba

“Dizanje u 5, kava i razrada plana za taj dan. Od 7 razvažanje starije djece u školu, vraćanje kući, dok maleni spava obavljam telefonske razgovore kako se ne bi čulo vrištanje najmlađe bebe u pozadini, u podne skupljam djecu, kuhanje ručka, pisanje zadaće i kontrola.

Nakon toga slijedi razvažanje djece po aktivnostima, dolazak kući, kupanje,  večera, do kasno u noć čitam i /ili odgovaram na mailove, plaćanje doprinosa ili nekih simpatičnih državnih davanja.”

Ana, poduzetnica iz Zagreba

“Prije nekoliko godina entuzijastično sam, na temelju svojih iskustava i interesa, pokrenula marketinšku agenciju. Školovala sam se u Americi, sama, dobila diplomu iz marketinga i logistike, ostvarila prva radna i iskustva i nadobudno se, nakon 6 godina američkog sanjarenja, vratila u Lijepu našu koju toliko volim da je to za mene jednostavno bio prirodan slijed. Nastavila sam svoju karijeru u međunarodnim tvrtkama, u odjelima marketinga i prodaje. Nakon toga sam pokrenula svoju firmu. U međuvremenu su mi se dogodile dvije najljepše osobe na svijetu: Ante i Andrija. Ante je već „zreo“ dečko, ima čak 3 godine, ide u vrtić i ponekad čak jede sam. Kad sam bila trudna prvi put, na porodiljni sam išla 28 dana ranije.

Andrija je rođen 6.3.2018. u 4 ujutro. Na porodiljni sam otišla 40 dana ranije, a novi klijent me zvao 5.3. u 18 sati. Klijent nije znao da sam trudna, a ja sam to vješto krila u strahu da ne izgubim mogućnost za suradnju s njima. Drugi dan nakon poroda dok sam raspravljala o dojenju sa sestrama i cimericama, klijent me zvao i ponudio suradnju. Naravno da sam prihvatila.

Uslijedila su razdoblja prilagodbe na bebu, neprospavanih noći, borbe s dojenjem i izdajanjem na putovanjima, izdajanja na autoputu isl. Obzirom na ustaljena mišljenja da nakon rodjenja djeteta minimalno sjediš doma jedno tri godine, bilo mi je čak neugodno reći ljudima da radim, a kad bi rekla, brže bolje bi se potrudila eufemistično prikazati svoj angažman.

Od tad je prošlo 7 mjeseci nevjerojatne logistike, turbulentnih jurcanja na sastanak, poslovnih razgovora u kupaonici kao jedinoj prostoriji u kući gdje se mogu zaključati, a zbog ventilacije se ne može čuti „Mama otlovi vlata“ i „Ge ge“ ispred vrata, poslovnih putovanja u kojim bi otplakala dio puta do Bregane, a od Bregane do Italije ljutita na sebe tupo zurila u cestu i pitala se što to meni treba. A treba mi. Ja sam pokretač svoje priče, kreator svog radnog mjesta, kreator još dva radna mjesta s ambicijom za širenje poslovanja i željama velikim ko Amerika. Treba mi jer donosi kruh u moju kuću, jer sam uspjela napraviti za svoju djecu što mnogi nisu, jer želim da imaju sigurnu budućnost i mogućnosti i za školovanje i sviranje instrumenata, i sport, i putovanja…Ne zato da bi ih razmazila, već da bi im dala slobodu da budu što žele, neograničeni nemogućnostima. Muž i ja super smo tandem, ali ja držim puno toga u svojim rukama, jer sam žena, jer sam multipraktična i usmjeravam naš brod kojim plovimo.

Ujutro se budim nekad u 5, nekad u 7, ovisno o Andrijinom raspoloženju i već ustaljeni ritam nalaže hitnu pripremu hrane za obojicu, muž vodi Antu u vrtić, a ja ostajem s Andrijom. Pospremimo stan, nahranim ga i napadam laptop. Andrija je fantastičan, već se zna namonitirati ispred igračke laptopa i stavlja ručice na tipkovnicu. Na dane nije fantastičan, nervozan je i treba izrazito puno pažnje. Te dane radim u njegovim pauzama za spavanje i nastavljam u trećoj smjeni, obično iza 22 sata. Oko 13 stavljam kuhati ručak.

Oko 4 jurim u vrtić s Andrijom, kupimo Antu. Vraćamo se, ručamo, idemo u park. Radim nakon što svi zaspu. Tad sam najaktivnija. Prošlo ljeto sam čak išla na espresso u 22 sata i aktivirala se ko zombi do 3 ujutro. Zašto? Moj posao nema radno vrijeme, ja sam poduzetnik. Da bi zaradila svoju lovu, moram raditi. Ne idem na posao od 9 do 5 jer sam tako izabrala. Vizionar sam i volim ono što radim. Svaku kunu koja uđe u ovu tvrtku sam ja dovela bez veza, stranaka ili obiteljskog supporta.

A sastanci? Njih dogovaram ja. I imam podršku. Muž ima mlađeg brata studenta koji mi uskoči kad idem na sastanak ili nam dođe muževa rodica i „da ruke“. Kad idem na putovanja, ista stvar. Pakiraju se kuferi iz Vodica, Kaštela i stižu „dat ruke“ na koji dan dok sam ja na putu.”

Andreja, Zagreb

“Ova zlorabiteljica  je imala kućni ured i bebinu sobu u jednom. Tako je ostalo i do danas. U ovom periodu sam ustajala u 4h da bi do 8h riješila mejlove i što više posla jer je bebi bilo interesantno sjediti u maminom krilu ispred laptopa.”

Foto: privatne arhive poduzetnica

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

Čokoladni muffini s bananom su slastica koju možete jesti bez grižnje...

Jede vam se nešto slatko, ali pazite na prehranu? Želite žudnje za čokoladom sebe i svoje djece zadovoljiti nečim zdravim i...
- Advertisment -