Otvorena je prva nepalska trgovina u Zagrebu, na opće oduševljenje Nepalaca i zgražanje dobrog dijela Hrvata jer – “evo ga, počinje” – pišu u komentarima.
‘Krivi’ su boja kože i religija?
Trojica nepalskih investitora otvorila su nepalsku trgovinu, u kojoj pretežito kupuju strani radnici iz Nepala, Indije, Bangladeša i Pakistana. No pojava ove trgovine, smještene u Branimirovoj 45, dočekana je ‘na nož’. Baš kao što su s negodovanjem dočekani i sami radnici iz ovih zemalja koji su došli trbuhom za kruhom u Hrvatsku. Mi smo njima ‘obećana zemlja’. Sebi nismo. Njima jesmo – a “mrzimo” ih. Zašto? Zbog druge boje kože, druge religije? Sve miriše na to da su baš ovo razlozi.
Jedni se u javnom prijevozu odmiču od radnika koji su ovamo došli iz trećih zemalja, drugi im nemaju potrebu niti zahvaliti kada im donesu dostavu. Treći im u kafiću namjerno ne ostavljaju ‘bakšu’. Četvrti ih i fizički napadnu. Došli su pošteno zaraditi za kruh, obitelj, život – zašto im se još dodatno otežava?
Pročitajte više: Ukrajincima na Pujankama poručili ‘fu*k off’. Zašto Hrvati nemaju empatije?
Japanski restoran može, ali ‘ne daj Bože’ nepalska trgovina!
“Obzirom na masovno useljavanje, uskoro ćemo imati i nepalsku vladu”.
“Ma super, sad im i lanac trgovina otvorite tako da imaju na svakom ćošku”.
“Smetali su vam Hercegovci, eto vam sad ovih”.
“Moje saučešće Purgerima”.
Ovo su probrani ‘pristojniji’ komentari na objavu jednog medija… Pišu to ljudi koji, vjerojatno, vrlo rado jedu pizzu u talijanskoj pizzeriji. Idu na sushi u japanski restoran. Izbjegavaju franšizne pekare i traže one ‘prave’ albanske. Vole i američki fast food. No nepalska trgovina je zlo.
Zanimljivo je i da se iznimno radujemo kad vidimo da negdje ‘u svijetu’ postoji trgovina s hrvatskim proizvodima, ili pak restoran s našom hranom. Nitko se ne žali što u Ljubljani postoji čevabdžinica Sarajevo 84 ili hrvatski restoran Selo u New Yorku. To nam je baš fora za vidjeti.
Pročitajte više: Manuela Vukelić dovodi strane radnike u Hrvatsku: Filipinci i Indonežani ‘rođeni’ za turizam, za građevinu Uzbekistanci
Dupli standardi – ‘mi’ možemo, ‘oni’ ne smiju
U Rotterdamu sam bila u hrvatskoj trgovini. Kupili smo pečenog odojka i lisnato tijesto Ledo. Pričali smo s prodavačima na hrvatskom i bili smo sretni jer u ‘stranom svijetu’ imamo nekoga ‘svog’. U Nizozemsku odlazi mnogo Hrvata u potrazi za boljim životom, baš kao što iz Nepala dolaze u Hrvatsku. I mi možemo imati svoj dućan u Nizozemskoj – ili bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu – ali drugi ne smiju imati kod nas?
Kakvi su to dupli standardi? Zašto nisu zaslužili imati mjesto na kojem mogu kupiti hranu na kakvu su navikli, poznate okuse – domaće, koji ih podsjećaju na dom. Zašto smo tako zli prema ljudima koji samo žele pošteno živjeti i raditi? Hrvatima je Njemačka ‘Bogom dana’ zemlja koja ih je primila, omogućila mnogima plaće i mirovine kakve ne bi u Hrvatskoj imali. No kad drugi dođu na hrvatsku plaću – oni kradu naš novac’? Pa potkradamo li onda i mi Njemačku, Nizozemsku i Irsku sve ove godine? Naravno da ne.
No hrvatska logika nikada nije bila logična. Zgražamo se kristalnoj noći i uništenim židovskim radnjama u nacističkoj Njemačkoj, a ‘mi’ gotovo stoljeće kasnije negodujemo nad nepalskom trgovinom jer “bit će obojanih” i “pomiješat će se s našima”. I što? Pokvariti tu savršenu arijevsku rasu? Povijest, izgleda, ipak nije učiteljica života.
Foto: YouTube screenshot
