Ljubinka Sever obožava niskogradnju: “Fascinira me raditi na nečemu što će iza mene ostati generacijama!”

Jeste li ikada čuli da se žena želi baviti niskogradnjom i da ju ta želja prati od malih nogu? Nekada operativka na gradilištu, a danas na rukovodećoj poziciji kao voditeljica Profitnog centra. Zbog svojeg je posla morala angažirati dvije žene koje su joj pomagale oko djece, a jedna od njih joj je bila pomoć čak 13 godina.

Imala je želju za građevinarstvom, iako se nitko iz obitelji time nije bavio

Možda biste prvo pomislili da je netko iz njezine obitelji bio građevinar ili arhitekt, ali Ljubinka Sever dolazi iz obitelji u kojoj se tom strukom baš nitko nije bavio. Kao djevojčica je iskazala želju da svoje školovanje usmjeri prema građevini te je dvije godine pohađala Elektrostrojarsku školu u Varaždinu te dvije godine Građevinsku školu u Čakovcu, gdje se prvi put susrela s terminom niskogradnje što ju je zaintrigiralo i postalo njezino životno usmjerenje. Inače je niskogradnja područje građevinarstva koje obuhvaća planiranje, projektiranje, izvođenje radova i izgradnju građevina u tlu ili u razini površine tla, a Ljubinku je oduvijek fasciniralo raditi nešto što će ostati iza nje generacijama.

„Nisam nikada u građevinarstvu, niti u školi, niti na fakultetu, osjećala da tamo ne pripadam. Roditelji su moje izbore prihvaćali i bili podrška, a kolege, pretežito muški, nikada me nisu podcjenjivali. Vrlo sam brzo naučila nositi se s ‘drugačijim društvom’ nego što bi to možda bilo da sam izabrala neku drugu srednju školu ili fakultet,“ ističe Ljubinka.

Nestrpljivost i upornost donijele su joj prvi posao

Svoj put je nakon škole nastavila na Građevinskom fakultetu u Zagrebu, a pri njegovom završetku imala je samo jednu želju – da čim prije počne raditi na terenu. Kaže da je bila nestrpljiva i da je u doba bez dostupnih računala i pametnih telefona, odlučila zaposliti se čim prije. Kako je s roditeljima živjela u Ludbregu slučajno je saznala za tvrtku koja je poslovala na tom području. Odlučila je osobno, sa životopisom u ruci, otići tamo, pokucati na vrata kako bi ispitala ima li šanse za zaposlenje.

Njezina priča mogla je biti ona klasična u kojoj natezanje s mladom osobom u poslovnom svijetu traje beskonačno, ali to nije bio slučaj. Prisjeća se kako je svako malo odlazila pitati ima li što novo s njezinim zaposlenjem i kada će početi raditi. Zaposlili su je i u toj je tvrtki ostala sedam godina, sve dok nije osjetila da mora krenuti dalje, učiti i rasti u nekoj drugoj okolini.

„Na početku karijere, kao mladoj inženjerki na gradilištu bez praktičnog iskustva najveći izazov mi je bilo učenje i usvajanje tehničkog znanja izvođenja radova. Prilagođavanje uvjetima rada na terenu nije mi bilo teško i vrlo brzo shvatila sam da je to posao koji volim raditi i da su se moja očekivanja tijekom školovanja ispunila.“


Pročitajte više: Željka Jurković: Ako ja ne mogu u crvenim štiklama hodati po gradilištu, onda to gradilište nije uredno


S trbuhom do zuba na gradilištu – nema odustajanja

S 33 godine počela je raditi za tvrtku za koju radi i dan danas, a koju je u međuvremenu kupila francuska tvrtka – Colas Hrvatska d.d. Radila je i dalje kao inženjerka na gradilištu sve dok nije ostala trudna s blizancima koje je rodila u svojoj 35. godini života. S trbuhom do zuba posjećivala je gradilišta, vozila kilometrima i radila svoj posao, a onda je znala da će nešto morati opet promijeniti zbog dolaska dvoje djece. Nakon porodiljnog, koji je trajao samo 10 mjeseci, Ljubinka je počela raditi u projektnom uredu.

Odgovaralo joj je relativno fiksno radno vrijeme, ali morala je usvojiti nove informatičke vještine poput AutoCad-a te se udaljiti od gradilišta koje joj je cijelo vrijeme nedostajalo. Upravo se zato nakon godinu vratila na gradilište na kojem je ostala sve do 2009. godine kada je prešla u odjel kalkulacija i ugovaranja, tik pred dolazak velike krize koja je tada iznimno pogađala ovaj sektor.

„To je bilo razdoblje u kojem je bilo teško opstati, ugovoriti posao, a naročito naplatiti izvedene radove. Tu situaciju i odgovornosti doživljavala sam vrlo osobno, radila sam jako puno i prekovremeno, stresa zbog toga nisam se mogla osloboditi ni kod kuće. Osim toga, u tom razdoblju događale se su se i velike promjene u kompaniji. Veliki poticaj u radu tada su mi pružali moji bliski suradnici u odjelu, koji su imali puno iskustva, bili su vrlo marljivi i korektni, tako da u pogledu same organizacije posla u odjelu i rukovođenja nisam imala nikakvih problema“.

Nekoliko sati prije prvog radnog dana nakon porodiljnog hitno je tražila tetu čuvalicu

Brzi povratak u tvrtku nakon porodiljnog omogućila joj je njezina obitelj. Pomoć majke i razumijevanje supruga koji je također jako puno radio na terenu, zasigurno su joj dali ohrabrenje da prihvati promjene u poslu koje su joj se nudile, no ističe kako ipak ne bi mogla sama.

Još dan prije nego što se vratila na posao nije znala tko će joj pomoći u čuvanju djece: „Imala sam već dogovorenu tetu čuvalicu, no popodne prije mog prvog radnog dana nakon povratka s porodiljnog dopusta ta me žena nazvala i otkazala. Sjetila sam se jedne mlade djevojke koja mi se ranije javila, koja nije imala nikakvog znanja o čuvanju malu djece. A kasnije se ona s drugom tetom čuvalicom, koja je brinula o mojoj djeci čak 13 godina, potpuno snašla i mogla bih reći postala dio naše obitelji. Ne samo zato što su boravile s mojom djecom kada sam radila, već zbog toga što su o njima brinule i odgajale ih kao da su njihova vlastita. Ja sam s te strane uvijek bila sigurna i nisam na poslu morala biti zabrinuta za njih. Te će žene uvijek ostati utkane u našu obitelj i hvala im na tome.“

Tada je radila po cijele dane, odlazila bi u sedam ujutro na posao i vraćala se oko šest navečer. Nije imala vremena za hobije, folklorni ples kojim se nekada bavila uvelike je morala ostaviti sa strane, a druženje s prijateljima je planirala „u rupama“ koje je imala dok je čekala da njezina djeca završe s aktivnostima na koje ih je vozila. Ta dva, tri sata u danu koje je imala za njih – imala je samo za njih, a kada bi djeca zaspala oko devet sati navečer počelo je njezino vrijeme za neke od kućanskih poslova. „Nije lako održavati privatno i poslovno. Još uvijek ne znam tko i kako uspijeva balansirati između toga, da niti jedna strana ne pati, a da ste objema stranama duboko posvećeni,“ ističe Ljubinka.


Pročitajte više: Mateja Košćak: Moj život u radnim cipelama i sa šljemom na glavi


Mijenjale su se pozicije, ali gradilište je oduvijek bio njezin lajtmotiv

Godine 2013. ponuđena joj je pozicija voditeljice Profitnog centra Sjever, koja joj je donijela nove izazove. Svaka promjena radnog mjesta nosi različite izazove, potrebe za usvajanjem novih znanja i vještina, prilagođavanje novim specifičnostima i uvjetima rada. Tako je morala ponovno osvježiti tehnička znanja i steći više iskustva u organiziranju i upravljanju velikim brojem ljudi.

Iako su joj se obaveze i odgovornosti povećale, s druge strane dobila je za sebe najbolje od dva svijeta. Komunikacija s ljudima te djelomičan rad na gradilištu, doticaj s operativnim izvođenjem radova, za nju su stvari kojima je oduvijek težila, a sada ima priliku baviti se i mladim ljudima koje tvrtka zapošljava, a u kojima često vidi sebe i prisjeća se svojih početaka na gradilištu. Najbolji savjet koji sada može dati mladim ženama jest da ne doživljavaju stvari na poslu preosobno, da koliko god mogu smanje dozu stresa jer posao će se uvijek riješiti, a paziti na sebe i svoju obitelj možete samo vi.

Foto: Ljubinka Sever, privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

kvinoja recepti

Kvinoja – recepti od predjela do deserta

Kvinoja je idealna namirnica za sve koji brzo ogladne, stalno nešto grickaju, kao i za one koji ne smiju konzumirati gluten,...
- Advertisment -