Ana Keglović Horvat: Prijava za Nagrade najboljim poduzetnicama je pobjeda sama po sebi!

Bilo je ljeto, prije tri godine. Isto ovako kasno ljeto, najljepše za uživanje. Volim odmor u kasnim danima kolovoza i u rujnu. Nema gužve, vrijeme je ugodnije, more divno. Nije više onako luđački vruće, a toplo je. Meni idealno i za odmor i za kupanje u moru.

Na jedan od takvih dana, prelistavajući malo Facebook na plaži, vidjela sam objavu da je u tijeku novi ciklus prijava za Poduzetnice godine u izboru Women in Adria. Podigla mi se samo odjednom jedna obrva uz onaj simptomatični zvuk hmmmmmm.

Iznenadila me ta moja reakcija. Da mene uopće i minimalno zanima ili privuče objava za otvaranje natječaja u kojem se biraju poduzetnice godine. I to natječaj na koji se sama trebaš prijaviti. Kako to da mene zanima takva objava kad je u mojoj glavi uvijek bilo pravilo: moje je da radim, a drugi “ako me se sete – sete se”. Kako to?

Prevedeno, pa što se ti tu imaš nešto prijavljivati i glumatati da si nešto napravila, ako vrijedi ovo što radiš, klijenti će te pohvaliti, pročuje se glas, dobiješ nove klijente, bolje poslove, pa onda valjda idu nagrade za rad. I paralelno s tim tvoja penzija. Prije bih valjda dobila nagradu za životno djelo (moguće i posthumno) nego se za išta ovog tipa sama prijavila.


Pročitajte više: Najbolje hrvatske poduzetnice ove godine su Ksenija Vrbanić, Blaženka Mičević, Ariana Vela i Kata Barišić!


Možda su svi više zaradili, bolje poslovali, imaju više klijenata

Što si to točno napravila da drugi nisu isto ili još bolje, više, značajnije da se prijaviš? Ima tih ljudi koji imaju strašno velik i važan business, zapošljavaju stotine i tisuće ljudi, okreću milijune. Iako se nisam mogla sjetiti da sam ikada željela imati sto zaposlenih, opet tu su te neke zlatne dionice, kune i ostale nagrade o kojima slušamo. Da, zato i postoje kategorije i nisam ta kategorija ni približno, već sam mikro. No, opet, i u mikro kategoriji ima baš jakih imena. I možda ispadneš blentava sa svojom prijavom. Možda si ispod razine. Možda su svi više zaradili, bolje poslovali, imaju više klijenata. Bili sinoć na Marsu na poslovnoj večeri… Možda da prestaneš filozofirati i konstruirati?

Nekoliko dana sam razmišljala i nakon toga rekla suprugu da bih se možda prijavila, iako uopće ne razumijem odakle mi je sad došao takav poriv. Uz njega, razgovarala sam s prijateljicom, koja mi je rekla da me već vidi u finalu i pitala me što ja čekam. Ne zna kako i zašto, ali da je sigurna u mene. Eto, ne mogu se žaliti da nisam imala podršku.

Da ne bih odlučila i aktivirala se odmah, još sam danima ostavila odluku da se sama donese. Što bih ja donosila takvu odluku. Samo će se to. Kad-tad. Nekad. Odluke se obično same donesu kod ovako odlučnih. Danas bih si valjda nogu propucala da sam ostala takva “odlučna”.

Pripadam u mikro kategoriju, ne radim 30 godina u poduzetništvu, nisam još spremna za ovo

Poslala sam Ivani Matić samo jedan mali e-mail s upitom o natječaju, ne planirajući se prijaviti, nego da eto vidim o čemu se radi. Kako to već s Ivanom ide, za 36 sekundi je stigao odgovor i obrazac prijave. Otvorila sam prijavni obrazac i srećom da sam pri tome sjedila. Prijava nije smjela s prilozima imati više od 20 stranica. Jesam li ja to pročitala dobro? Ove žene iz WiA nisu pri sebi. Ivana Matić nije pri sebi. 20 stranica? Ni ja nisam pri sebi što ovo uopće gledam. Tek nisam pri sebi ako se prijavim. Netko može napisati i više od 20 stranica o sebi pa su limitirali na 20? Dajete mi te ljude da ih upoznam, hitno!

Kako napisati i pet stranica o sebi? Pripadam u mikro kategoriju, ne radim 30 godina u poduzetništvu, nisam još spremna za ovo. Imat ću najkraću prijavu u povijesti. Imat ću kraću prijavu nego recept za zapečene palačinke sa sirom. Dobro, pa da barem pokušam vidjeti što se traži. Što treba pisati u toj prijavi? Možda nakucam 10 stranica, bar se ja dobro snalazim u pisanju. To bi još bilo pristojno ako dobacim do 10. Nije da nisam ništa baš imala za pisati, nije da sam pretjerala. Još ako stavim veliki font i dobar prored, mogla bih 10 stranica navući.

Otvorim dalje upitnik i vidim sadržaj i uputu. Ok, više manje mi je jasno, imam neka pitanja oko financija jer nisam nešto super vješta s tim dijelom. Osim što baš nisam financijski stručnjak, kad smo kod financija, baš sam našla godinu kad ću se prijaviti na ovaj natječaj. Evo, da sam gađala, teško da bih pogodila lošiju godinu.

Ono što u prijavi za WiA nisam spomenula niti jednom riječju je da sam te godine bila u komi. Ne mislim samo na financije, nego na sve. Takozvana “od zla oca i od gore majke” poslovna i životna godina. Sve se “potaracalo” što je moglo. Ili sam ja sve potaracala što sam mogla i htjela i znala. Od gubitka poslova i klijenata do promjene u poslovnoj i osobnoj sferi.


Pročitajte više: Ana Keglović Horvat: Zašto trebate osobu koja će vjerovati da možete jahati jednoroge?


Tada još nisam razumjela razmjere promjena u mojem životu i njihove posljedice. Tada sam mislila “joj, vidi drame totalne”. Danas se ta godina kod mene i službeno zove “Joj, vidi spektakla nikad boljeg, konobar, daj još svima za stolom po dvije hladne pive!”.

Nisam htjela ništa od toga spominjati u prijavi, nisam htjela da me prosuđuju po mojim životnim fazama ili da izazivam neko suosjećanje, nego da me ocjenjuju po mojem profesionalnom, poduzetničkom rezultatu.

Pisat ću prijavu za WiA i usput brusiti moj već zahuktali poslovni projekt i plan

Prijava na WIA izbor za poduzetnice godine došla je nekako u vrijeme kada sam razvijala novi poslovni projekt koji nije bio direktno vezan uz moj tada primarni posao agencije za digitalni marketing i komunikacije. Okupila novi tim sjajnih ljudi i stručnjaka, osmislila novi poslovni model na drugačijim osnovama, prvenstveno s namjerom da radim pametnije i uspješnije. Poklopilo se da, pišući prijavu za WiA, transformiram i svoj posao bez da sam to planirala. Pokazalo se da to neće biti samo jedna transformacija.

Prijava za WiA natječaj tražila je puno toga, od opisa poslovanja, predstavljanja, poslovne povijesti, pa unaprijed kakav nam je poslovni plan, plana marketinga, prodaje pa sve do financijskog segmenta. Tu mi bio i odgovor na moje čuđenje, što ću pisati na 20 stranica.

Nije li to idealno? Pisat ću prijavu za WiA i usput brusiti moj već zahuktali poslovni projekt i plan. Čitala sam redom pitanja za WiA, pisala odgovore. Sjećam se da sam u nekom dijelu trebala pisati što sam sve radila i za koga. Uzela sam svoj laptop i prolazila iz foldera u folder, vadila i popisivala projekte i klijente. U jednom trenutku sam shvatila da imam već lijepi tekst ispisan samo od imena klijenata i projekte koje sam radila. A još nisam pošteno ni počela pisati.

Sjela sam i sama sebi rekla: “Nisi ni svjesna što i za koga si radila sve ovo vrijeme!” Bilo je na toj listi svega, od mikro poduzetnika do velikih klijenata iz Hrvatske i inozemstva. Bilo je sitnih projekata manjih od onog sladoleda u nogometnoj loptici, bilo je onih koji su često imali oznaku “po prvi puta ikada” se nešto izvelo i onih kojima smo doslovno pomeli sjajnim rezultatima. Recimo, baš tog ljeta sam osmislila jaku kampanju za Pupitres. Izbrojala sam samo koliko puta sam za HRT pratila izborne noći putem društvenih mreža. I tada me je baš krenulo s pisanjem. Idem ja to sebi sve složiti i popisati, bila je ideja.

Sve što nisam znala, nikada nisam radila i pisala u tom cijelom planiranju, istražila sam, pitala, našla pomoć. Ne bih sama sve znala. Srećom, postoji za sve stručna pomoć (meni za financije) i istu sam potražila kod stručnjaka. Usput sam naučila nove stvari, otkrila puno toga. Otvorio se novi jedan svijet.

Neke odgovore nisam imala spremne pa sam tražila vrijeme za razmišljanje, kombinirala, planirala, kreirala, slagala, brisala, mijenjala, opet slagala. Paralelno s pisanjem, slika novog načina rada i posla u mojoj glavi postajala je sve jasnija i jasnija. Sve ljepša, točnija i privlačnija. Postala je toliko dobra da sam se skroz zaljubila u moj novi, sređeni plan. Baš sam bila zadovoljna i ponosna na ono što se stvaralo paralelno u dva odvojena dokumenta – prijava i moj dorađeni plan za novi projekt.

Prijava za nagrade najboljim poduzetnicama donijela mi je promjene

Sama prijava na WiA natječaj mi je pomogla da napravim veliku osobnu i poslovnu inventuru, da duboku pogledam u sebe i da nađem što želim dalje. Događala se značajna osobna i poslovna promjena u tih nekoliko tjedana. Em sam pronašla što i s kim želim raditi, em sam sebi osvijestila u čemu sam najbolje, em koliko to vrijedi. Transformirala sam se kao poduzetnica koja sama sebi sada može reći – ja vrijedim puno i zaslužujem da me sukladno tome plati.

Danas znam da je to stav osobe koja vjeruje u sebe i poštuje svoje znanje i rad. To je jedna od mojih pobjeda koju sam izvukla kroz proces pisanja prijave jer sam prestala raditi za kikiriki koji je bio jedan od glavnih razloga da za prijavu nemam blistav financijski rezultat poslovanja. Premalo sam cijenila svoj rad. Poslovna inventura i povijest mog poslovanja mi je pomogla da pronađem svoje mjesto, a to se ne bi dogodilo da nisam morala raditi samoanalizu za prijavu. Barem ne u tom periodu.

Radeći na planu i prijavi, odlučila sam da je došlo vrijeme da se promijenim na mnogim poljima. Ne samo vezanu uz prijavu. Javila sam se mojoj trenerici fitnessa Danijeli Pupovac i rekla joj: “Malo sam se razuzdala preko ljeta, navukla nekih viška kilograma, imaš neki program za mene. Imam cca 6 tjedana do jednog eventa (misleći na proglašenje WiA najboljih poduzetnica), hoću se dovesti u red za to.” Naravno da nisam znala hoću li biti uopće pozvana na proglašenje WiA pobjednica. Naravno da sam ja već tada odlučila da ću biti tamo pozvana.

Negdje paralelno s povratkom u teretanu, nazvala sam modnu dizajnericu Katarinu Džale i rekla joj da trebam haljinu za jedan event koji će biti za nekih mjesec i pol dana i na koji sigurno idem i ako još nisam poslala prijavu i nisam ni pozvana.

Kada sam konačno završila prijavu, dodala sve priloge, spakirala ih zajedno s mojim predstavljanjem, malo sam ostala u šoku – imam napisanih više od 20 stranica. Imam skoro 35 stranica. Odakle sad toliko? Što sada skratim, sve je važno, ništa ne smijem izostaviti. Gdje da režem? Plan sam skockala samo tako, toliko još toga bi bilo super staviti u prijavu. A ništa, zovi opet ove financijaše, pitaj što se smije skratiti. Ne daju ništa, kažu da ja kratim svoje. Pa sam zadnji dan provela u kraćenju prijave. Prvo ti je previse, pa na kraju fali stranica. Živote, robijo, fali mi stranica!


Pročitajte više: Ana Keglović Horvat vam otkriva kako zavoljeti sebe!


Spakiraj, spremi kao PDF i stisni – send Ivani Matić! Game over.

Iduća scena je ravna sekvenci u filmu. Ustala sam od stola i počela skakati od sreće po stanu. Pjevala sam i plesala od sreće. Muž mi je došao s posla i pitao me što se događa, a ja sam mu rekla da sam ja upravo pobijedila na natječaju, da je za mene natječaj gotov i bez obzira na rezultat – ja sam pobjednica. I da danas slavimo. Pobijedila sam sebe! Ja sam pobijedila. Totalno me nije briga za rezultat, ja sam već pobijedila.

Ovo je bio jedan od najboljih osjećaja i dana u mojem životu. Onako visoko na listi najboljih dana. Taj dan kada sam u svom dnevnom boravku plesala od sreće jer sam završila i prijavu i novi projekt, dan kada ja za mene završio i ovaj natječaj. Ja sam slavila daleko od svih, bez ikakve pompe, fešta nad feštama i nitko nije za to znao.

Samo proglašenje bilo je nekoliko tjedna kasnije, ako se dobro sjećam. Nešto ranije su nam javili tko je u finalu. Dan prije proglašenja nam je javljeno tko je pobijedio. U mojoj kategoriji je pobijedila Anamarija, sjajna i uspješna poduzetnica. Potpuno zasluženo.

Idući dan na svečanom proglašenju, bila sam potpuno opuštena, rasterećena i sretna kao malo dijete. U novoj haljini, s novom linijom i novim projektom. S nagradom za finalisticu kategorije Mikro poduzetnica godine. Bila sam na krovu svijeta! Mog svijeta!

Prijavi se i ti!

To putovanje od nekih šest – sedam tjedana, bila je za mene divna priča prepuna transformacije. Naučila sam toliko toga o sebi, o svom poduzetništvu i tome što to možeš u kratko vrijeme i kako se neke stvari same dogode u životu kada ih dozoveš. Kada si ti taj ili ta koja kreira i emitira sjajnu energiju. Tada sam prvi puta osjetila što to znači, ne da čitam iz knjiga ili gledam neki video, neke ljude koji govore o raznim tehnikama i zakonima koje sam poznavala samo kroz knjige ili predavanja.

Kako zračiš, tako privlačiš, je l’?

Važno mi je da vam kažem još jedan, treći dio ove priće. Tih dana kada sam pisala svoju prijavu, znala sam da radim pravu stvar. Osjećaj u tijelu ti sve kaže, a ja sam se sjajno osjećala u tom procesu. Duša je bila sretna. Na pravom si putu. Nije da sam vjerovala da će ispasti super. Znala sam da će ispasti super. Potpuno sigurna i bez sumnje. Kao da već znam ishod.

Cijelo to vrijeme, iako duboko u sebi znam da će ispasti dobro, da će biti uspjeh, nisam zacrtala točno i do kraja izdefinirano što hoću kao rezultat i na koji način. Pustila sam da se samo iskreira. Da samo nastane. Neka se dogodi ono što je za mene najbolje u tom trenutku. Tada još nisam dobro poznavala sve svoje razine i što to točno znači.

Bilo mi je neobično da ne osjećam neki duboki poriv za time da moram pobijediti. Fasciniralo me da osjećam ogromnu sreću i uzbuđenje samo radi kreiranja prijave i plana. Kreiranja nove mene. Cijelog tog procesa.

Pustila sam da one gornje, više sfere, viša inteligencija pošalje ono što je za mene najbolje. Što god to bilo. Pobjeda na natječaju očito nije bila za mene najbolja nagrada, nego je nagrada za mene bio ovaj proces koji sam prolazila. To je bilo najbolje za mene i zato sam osjetila slast pobjede na dan slanja prijave puno više nego na dan proglašenja.

Razumiješ li me? Šta ja znam što je to najbolje za mene i što još ima tamo dugoročno od toga na horizontu. Znam da nečemu težim i imam duboku vjeru da će biti nešto dobro. Nešto najbolje. Ima tamo gore netko tko se brine o tome i o meni.

Osjetiti tu vjeru, moći i htjeti se prepustiti i znati da će sve biti u redu kako god ispadne za tebe, za tvoj uspjeh i napredak u svim sferama tvog života, na svim razinama tvog postojanja, u svakom sustavu, pravi je osjećaj blagoslova.


Pročitajte više: Danas se rađa nova ti, upravo sada dok ovo čitaš u tebi se rađa nova ti!


Kada središ sebe, posao se sređuje puno lakše. Neće se potpuno popraviti sam, moraš odraditi svoje, ali nećeš se morati slomiti do kosti da ga popraviš. Pokreneš aktivno promjene, gurneš ga kao grudu snijega, usvojiš nove poglede i navike, a posao se kotrlja i mijenja. Ti mu naravno pomogneš da se sredi do kraja, no sve kreće od tebe i tvoje promjene. Ide od malih stvari. Od jedne prijave. Od jedne promjene. Pa krene lavina.

Nadam se da su i neke među vama dobile želju prijaviti se. Ako ne radi nagrade, onda sigurno radi transformacije.

Možda vama ovakav proces neće biti ni približno sličan jer niste sada ni u približno sličnoj poziciji kao ja tada. Možda ćeš se i ti ove godine prijaviti i reći da je sve bilo bezvezarija i nije baš niti malo utjecalo na tvoj život niti ostavilo trag u tvom poslovanju. Možda bi meni danas ova prijava vila totalno bezvezna. Da, to je realno i moguće. Samo što mene više puno ne zanima ta realno-moguće kategorija. To me jako zanimalo prije. Sad me zanima nerealno-nemoguće do ludo-nestvarno. Taj raspon gađam.

Samo nemojte ostati tu gdje jeste, u fazi u kojoj jeste jer vas je strah promjene i novoga i šta će ljudi reći. Samo nemojte ostati s ovim ciljevima koje imate i s nisko postavljenom ljestvicom.

Sanjajte veliko, visoko i jako jer vi to i jeste.

Foto: Martina Cvek

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

aplikacija za računovodstvo

Digitalizacijom računovodstva iz EU sredstava do ureda bez papira i uštedu...

UHY in Croatia okuplja vrhunske stručnjake iz područja revizije, poreznog savjetovanja, EU fondova i računovodstva. Dovoljno je bio jedno inspirativno druženje...
- Advertisment -