Vlasnica laboratorija Labo Sano Ivana Maršan Jukić nikad se ne bi mogla zadovoljiti sigurnim poslom u državnoj firmi

Netko je rođeni poduzetnik, a netko će se zadovoljiti klasičnim radnim vremenom koje će provesti u uredu. Tako bi se ukratko moglo opisati našu sugovornicu, vlasnicu laboratorija Labosano i konzultanticu Ivanu Maršan Jukić.

Naučila o vlastitom biznisu iz tuđih grešaka

Ova vesela Zadranka nakon više od 10 godina u poduzetništvu s osmjehom na licu ističe kako je ona jedna od onih koji se nikad ne bi zadovoljili “sigurnim poslom u državnoj firmi”.

“Završila sam višu školu za inženjera laboratorijske dijagnostike u Rijeci i iako je u brošuri stajalo da je moguće nastaviti školovanje, na kraju je ispalo da to baš i nije tako. Naime, nakon što sam završila školovanje vratila sam se u Zadar i odradila staž u Općoj bolnici u Zadru. Položila sam i državni ispit i kad sam željela nastaviti studij na biokemiji na Fakultetu farmacije i biokemije, gdje je 90 posto ispita isto onome što sam ja već položila, tražili su od mene da ponovno idem na prijemni ispit. Nisam htjela pristati na to i pljunuti na sve ono što sam do tad napravila i postigla”, prisjeća se Ivana Maršan Jukić.

Tijekom boravka u Rijeci upoznala je supruga koji je na tamošnjem Ekonomskom fakultetu magistrirao ekonomiju. I iako im je u Rijeci bilo super, činjenica da je morala odraditi staž na volonterskoj bazi, prisilila ih je da se vrate u Zadar, gdje su joj roditelji osigurali stambeno pitanje.

“Tih godinu dana svašta smo radili. Na kraju je suprug dobio posao u Aluflex packu kao planer proizvodnje, a ja kao direktor proizvodnje u privatnoj tvornici specijaliziranoj za proizvodnju mozzarelle. A o siru nisam znala ništa. To je bio moj prvi doticaj s proizvodnjom, s pogonom. Prvih mjesec dana imala sam mentora Talijana koji me naučio tehnologiji proizvodnje”, sjeća se Ivana i dodaje kako je unatoč početnoj zbunjenosti uskoro naučila sve što je trebao. “To je bilo 2003. Između ostalog bila sam na obuci i u Napulju u jednoj maloj sirani. To mi je bilo prekrasno iskustvo.”

Iako se brzo prilagodila i naučila sve što je trebala kako bi mogla nadgledati proizvodnju, taj posao nije dugo trajao.

“Bilo je mnogo nedostataka u proizvodnji tako da je cijela proizvodnja bila neisplativa. Nije bilo vrijeme za mozzarellu, nije se mogla probiti u trgovačke lance, a vlasnica sirane je na tome inzistirala. Na kraju je tvrtka propala, a ja sam, nakon što pet mjeseci nisam dobila plaću, otišla. No, to mi je bila bolja škola za vlastiti biznis nego da sam počela raditi u nekom savršenom sistemu. Nagledala sam se svega. I tu sam prvi put upoznala sustave kvalitete”, ističe Ivana.

Upravo će sustavi kvalitete i norme obilježiti njen život i to zahvaljujući prijatelju koji radi na Medicinskom fakultetu u Rijeci koji je veoma rano prepoznao kako će norme i sustavi kvalitete biti veoma bitni u budućnosti.

Rijetka koja je dala otkaz na sigurnom poslu u bolnici

“Kako sam se odlučila započeti vlastiti posao? Znate kako kažu – silom prilika”, otvoreno kaže Ivana i dodaje: “Naši prirodni fakulteti te školuju da postaneš parazit, ne da napraviš nešto. Školuju te da sjedneš za stol i radiš, a ne postavljaš pitanja”.

No, još nije kucnuo čas da se Ivana odluči zaploviti poduzetničkim vodama.

“Krajem ljeta 2003. nazvali su me sa Zavoda za zapošljavanje da odem na razgovor za posao u Medicinsku školu jer trebaju profesora. Tamo je radila moja kolegica s faksa koja je držala vježbe. I kad je ona otišla na porodiljni, preporučila me ravnatelju i rekla da ne želi čuti ni za koga drugoga nego za mene. I ja sam prihvatila, pa što bude”, kaže Ivana i priznaje da ju je pomisao na razred pun srednjoškolaca prestravio.

“Taj prvi dan, to nikad neću zaboraviti. Imala sam šalabahter za sve. Od “dobar dan” do “sjednite”. Grašci znoja cijedili su se s mene. Dobro je bilo što sam im držala vježbe pa je sve bilo neformalno. Na kraju je to ispalo izvrsno. Kad se kolegica vraćala, učenici nisu htjeli da se ona vrati. Plakali su, odlazili kod ravnatelja. Meni je to bilo predivno iskustvo. Bila sam dosta stroga, ali s druge strane, kad bi se odradili zadaci moglo se svašta. Tu sam shvatila da imam dar prenošenja informacija. Učenici su mi priznali da u životu nisu naučili više biokemije i hematologije nego u tih godinu dana”, prisjeća se svog izleta u profesorske vode naša sugovornica.

Nakon tih godinu dana počela je ozbiljno razmišljati o otvaranju vlastitog obrta i započinjanja “nečeg svog”. No, dok je ona razmišljala i obilazila seminare i edukacije, pojavila se mogućnost zapošljavanja u Općoj bolnici u Zadru.

“Dobila sam posao u laboratoriju u Općoj bolnici Zadar u kojoj sam odradila staž. Tamo sam izdržala tri mjeseca i ni dana više. Tu si gdje jesi do mirovine, nema mogućnosti, ni dokazivanja, ni napredovanja, usavršavanja, istraživanja, što su karakteristike posla za kojim sam žudila. Shvatila sam da nisam za to. Sjela sam sa suprugom i rekla da si neću oprostiti ako ne probam. Ja nisam takav tip da ću samo sjediti i raditi bilo što jer je to samo posao. Taj posao mora biti dio tvog života, moraš biti sretan na tom poslu. Vjerojatno sam i dan danas jedina koja je dala otkaz u bolnici, na sigurnom mjestu. Roditelji nisu tad htjeli razgovarati sa mnom”, s osmjehom se prisjeća Ivana.

Labo_Sano_Ivana

Poduzetnički inkubator joj donio potrebnu disciplinu

I tako je ona 2005. godine otvorila obrt za konzalting subjekata u poslovanju s hranom.

“Počela sam samo i isključivo sa savjetovanjem vezano uz higijenu i implementaciju normi. Kad sam to počela, radila sam od doma. Sjedila sam za stolom u kuhinji i zvala okolo sa strahom da će se netko zaista i javiti. Jedan od prvih klijenata, farma konzumnih jaja i dan danas je sa mnom”, pohvalila se Ivana, ali i prisjetila kako nije sve uvijek bilo lako. “U jednom trenutku sam imala dva klijenta i to nije pokrivalo troškove. U današnje se vrijeme ne cijeni konzalting.”

Spas je došao u obliku Poduzetničkog inkubatora u Zadru, koji je poduzetnicima nudio prostor uz povoljne cijene najma i rok od 5 godina da postave biznis na čvrste noge.

“Prijavila sam se na natječaj i dobila prostor u Poduzetničkom inkubatoru, podigla privatni kredit preko supruga, 20-ak tisuća kuna, otišla na Zavod za zapošljavanje, iskoristila mjeru za zapošljavanje visokoobrazovanih ljudi i zaposlila diplomiranu ekonomisticu. U inkubatoru sam bila jedna od prvih stanara. Da se nisam tamo uselila i da nisam počela sazrijevati u takvom okruženju mladih ljudi, početnika, ne bi uspjela. Danas mi to nije bitno, mogu bez problema raditi od kuće. Ali tada mi je trebalo da se ustanem, obučem i odem u ured”, iskrena je Ivana.

Savjetovanjem se intenzivno bavila do 2011. godine. U pet godina bavljenja savjetovanjem odradila je preko 300 projekata, većinom preko usmene preporuke.

“U jednom trenutku više nisam morala nikoga zvati, klijenti su sami dolazili”, pohvalila se Ivana.

Ali nakon godina rada u konzaltingu nastupilo je zasićenje.

“Sve mi je to postalo opterećenje, unaprijed znani razgovori, priča, a i količina prijeđenih kilometara. Danas se ubijaš, sutra ne znaš hoćeš li imati posao”, kaže naša sugovornica i dodaje kako i danas radi savjetovanje, ali za mali broj tvrtki i na zanimljivim projektima.

Labo Sano jedan od prvih privatnih laboratorija u Hrvatskoj

“Laboratorijska strana me stalno vukla natrag. Shvatila sam da svi subjekti s kojima sam radila moraju po zakonu raditi uzorkovanje vode, briseve i slično, ovisno o kapacitetu”, priča Ivana i dodaje kako je, kad je ona počela razmišljati o privatnom laboratoriju za analize, to još bila “nemoguća misija” u Hrvatskoj.

“Do tad je ovlaštenje za rad laboratorija davalo Ministarstvo zdravlja, ali nikad nisu dali ovlasnicu privatnom laboratoriju i ti jednostavno nisi mogao raditi. Niti što se tiče zdravstvenog dijela, niti s hranom. Međutim, kako smo postali pristupnici EU, situacija se promijenila. Uvjet je da se laboratorij akreditira po normi 17025 od strane Hrvatske akreditacijske agencije, zadovolji stroge preduvjete opreme, prostora, osoblja, međulaboratorijskih testiranja, hrpe dokumentacije”, pojašnjava Ivana te nadodaje: “Nismo stali na tome tako da smo dobili i ovlasnicu od Ministarstva poljoprivrede i službeni smo laboratorij RH za hranu, hranu za životinje i vodu za ljudsku potrošnju.”

“Bila sam pionir u svemu, pa tako i u tome. Izgubila sam 3-4 godine da uvjerim ljude da ne moraju državne institucije sve obavljati, već da analizu uzorka može obaviti i privatni laboratorij”, prisjeća se Ivana.

Počeli su kao ispomoć još jednom privatnom laboratoriju iz Zagreba kako bi stekli potrebno iskustvo. Kako je ubrzo nakon toga zagrebački laboratorij prestao s radom, ona se zainteresirala da nastavi raditi pod sličnim imenom.

“Digla sam kredit za opremu, stavila stan pod hipoteku, otišla iz inkubatora i unajmila prostor u prostorijama bivše BAT-ove tvornice. Prve analize počeli smo raditi u srpnju 2012.”, ističe Ivana i dodaje kako su stvari ove godine napokon krenule na bolje.

“Ova godina nam je odlična. Do sad smo se provlačili, jako puno radili s puno troškova. Prošla godina je bila kritična. Moram priznati da nas je prebacivanje u sustav plaćanja PDV-a po naplati računa lansiralo. Ova godina nam je u odnosu na prošlu donijela 40 posto više posla, s druge strane radimo i provjere deklaracija i vodeći smo u tome za Metro, Kaufland, Lidl i Billu”, pohvalila nam se naša sugovornica.

Širenje kroz potencijalno strateško partnerstvo

Potvrda da je izgradila kvalitetan laboratorij je i interes jednog velikog europskog laboratorija koji se širi na hrvatsko tržište. Hoće li ponudu prihvatiti, tek treba vidjeti.

“Zatvorila sam jedan svoj mikro krug i sad sam spremna proširiti se na tržištu. Sad bi trebalo proširiti metode, raditi više analiza. Ovo što sam ja sad uložila je sitno u odnosu na ono što bi sad trebalo uložiti. Nisam više spremna ulagati privatne financije. Umorilo me poslovno okružje, porezno opterećenje, ali najviše od svega neposlovnost hrvatskih poduzetnika i naplata”, otvoreno govori Ivana.

“S druge strane, ponovno sam student. Kroz sve ovo skupa nisam izgubila želju i upisala sam diplomski studij Znanost o hrani i nutricionizam u Osijeku i tamo sam prvi izvanredni student u povijesti. S 39 godina završavam 4. godinu studija, ali mi je prekrasno, toliko sam naučila”, s osmjehom govori naša sugovornica.

Otvoreno priznaje kako je do sad u životu mnogo puta požalila zbog neke svoje odluke. No, što je starija, to manje žali.

“Dok sam bila u tom konzaltingu, onda sam znala požaliti neku odluku. Sad sam stvorila lijepu radnu sredinu, trenutno nas je četvero zaposlenih i lijepo mi je. Trenutno dva otvorena natječaja za radna mjesta uistinu su dokaz širenja posla. Suprug je zapravo taj koji je cijelo vrijeme uz mene i govori mi da mogu. On je partner iza leđa i bez njega zaista ne znam kako. Stvarno smo tandem”, kaže na kraju Ivana.

PPUB-Disclaimer

Foto: privatna arhiva Ivane Maršan Jukić

POVEZANI ČLANCI:

PROČITAJTE JOŠ:

5 KOMENTARI

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

eu fondovi ženski posao

Zašto su EU fondovi uglavnom ženski posao?

Ravnopravnost postaje stvarnost, muškarci preuzimaju naša standardna ženska zanimanja, više ne možeš naći poštenu debeljačku kuharicu ili su sve fit i...