Kako stvarati zdrav odnos prema hrani kod djece?

Biti roditelj je istovremeno najljepša i najizazovnija uloga života. Kada postanemo roditelji mnogi od nas shvate da je to prilika za bolje upoznavanje sebe. Jedan dio upoznavanja sebe je i upoznavanje našeg odnosa s hranom.

Koji je prvi korak u stvaranju zdravijeg odnosa prema hrani kod djece?

Znam da to na prvu zvuči čudno jer krenuvši od dojenja/hranjenja adaptiranim mlijekom, pa preko dohrane i zatim jedenja uobičajenih obiteljskih obroka, velik je fokus što će dijete jesti. Istovremeno zaboravljamo kako su djeca, osobito mala djeca, manje fokusirana na to što im pričamo oko hrane, a više na to što i kako mi jedemo.

Djeca svoj odnos prema hrani stvaraju i kroz naš odnos prema hrani zato je prvi korak prema stvaranju zdravijeg odnosa prema hrani preispitati sebe. Odnos prema hrani je termin kojim opisujemo ne samo ono što jedemo već sve naše misli, osjećaje i ponašanja koja se javljaju prije, tijekom i nakon jedenja.

Za što je roditelj, a za što su djeca odgovorna tijekom hranjenja?

Drugi korak pri stvaranju zdravog odnosa prema hrani kod djece je da prepustimo djeci dio odgovornosti jedenja hrane. Na taj način od malih nogu gradimo u djeci povjerenje u same sebe jer zamisli koliko im znači kada im mi potvrdimo da im vjerujemo što i koliko žele jesti.

Podjela odgovornosti znači da smo mi kao roditelji (i sve ostale odrasle osobe uključene u odgoj djece) odgovorni za to ŠTO, KADA i GDJE ćemo ponuditi za jest, a djeca su odgovorna za to ŠTO će od ponuđenom pojesti i KOLIKO će pojesti, odnosno hoće li uopće jesti.

Ova podjela odgovornosti je proces koja početno može izazvati strah i brigu kod odraslih osoba, a dugoročno dovodi do toga da djeca jedu u skladu sa svojim potrebama, osluškujući i signale gladi i sitosti i potrebu za užitkom koju nam hrana također pruža.


Pročitajte više: Nutricionistica Vedrana Fontana Mikulić o Intuitivnom hranjenju: Bit ćemo zdraviji ako svome tijelu pružimo ono što želi


Je li moguće imati mirne obroke?

Odgovor na ovo pitanje nalazi se u prethodnim rečenicama. Kada jednom uspostavimo podjelu odgovornosti i kada dijete počne vjerovati i nama, a ne samo mi njemu, ono što ćemo dobiti su mirni obiteljski obroci.

Mislim da će se svatko od nas složiti koliko je ugodnije jesti kada smo posvećeni i hrani koja je za stolom i ugodnim temama, a ne razgovorima koliko je tko pojeo, što treba jesti, a što ne i slično.

Tijekom obroka možemo jedni drugima ponuditi i pomoći izvaditi hranu i stavljati fokus na kulturu jedenja hrane. Osim općenitih ugodnih tema razgovora, možemo razgovarati i o okusima, mirisima i teksturi hrane koja se nalazi za stolom, koliko smo gladni, kako osjećamo glad i kako osjećamo sitost. Pitanje mogu izgledati poput ovoga: „Želiš li još nešto pojesti? Kako je stomak, je li se napunio ili želi još hrane?“

Što ako dijete bude htjelo jesti samo slatkiše i grickalice?

Mislim da je ovo najveći strah kada se nekome spomene podjela odgovornosti u prehrani djece. Ono što se dugoročno dobije je da dijete nema osjećaj uskraćenosti slatkiša i grickalica, a kad to osvijesti događa se da jede onoliko koliko želi u tom trenutku, a ne sa strahom da ne zna kada će opet moći jesti čokoladu ili smoki.

Što su djeca veća naša ograničavanja u prehrani imaju manji utjecaj. Vjerujem kako ne želimo da djeca slatkiše i grickalice jedu skrivečki ili da jedva čekaju nečiji rođendan kako bi mogla pojesti bar nešto slatko. U tim trenucima, baš iz već navedenog straha, događa se da pojedu količine zbog kojih se i fizički ne osjećaju dobro.

Stvarati zdrav odnos prema hrani znači da smo svjesni kako ne možemo živjeti u vakuumu i da živimo u svijetu punom raznih prehrambenih proizvoda od kojih su nam neki više, a neki manje potrebni. Naš zadatak kao roditelja je da podržimo svoju djecu u osluškivanju i poštivanju potreba njihovoga tijela kroz hranu, uzimajući u obzir i okolnosti u kojima živimo.

A sad zamisli da tvoje dijete iz roditeljskog doma izađe sa znanjima da samostalno nastavi graditi svoj zdrav odnos prema hrani. Moguće je.


Pročitajte više: Sreća djece je divan cilj, no u roditeljima izaziva anksioznost. Zašto?


Što kad ti sve skupa izgleda zbunjujuće, zastrašujuće i neizvedivo?

Ovo o čemu pišem i sama prolazim sa svojim djetetom. Po struci sam magistra nutricionizma i certificirana savjetnica za intuitivno hranjenje. Također, dodatno sam educirana u području emocionalnog prejedanja te intuitivnog hranjenja djece.

Sve navedeno provesti iz teorije u praksu nije jednostavno i dobro je imati stručnu podršku i usmjerenje.

Baš s tim ciljem ovu jesen odlučila sam organizirati ciklus od 3 susreta „Papam intuitivno“ gdje će svaki susret trajati 90 minuta (predavanje + Q&A). Susreti su namijenjeni roditeljima i svim ostalim osobama uključenima u odgoj djece. Susreti će biti usmjereni prema djeci od prve dvanaeste godine života.

Ako se želite prijaviti na listu čekanja, klikni ovdje. Prijava na listu čekanja ne obvezuje na kupnju, ali daje prednosti kada prijave budu otvorene. Također na vaš e-mail bit će poslano i besplatno uvodno predavanje.

Autorica: Vedrana Fontana, Opušteno hranjenje

Foto: Vedrana Fontana, privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

- Advertisment -