Vlada je prošloga tjedna usvojila Plan Nacrta proračunskog plana Republike Hrvatske za 2026. godinu – što je obveza članice eurozone prema Europskoj komisiji – a u njemu se spominje usporavanje gospodarskog rasta, inflacije potrošačkih cijena, ali i blaži realni rast raspoloživog dohotka stanovništva.
Što se tiče prihoda proračuna opće države, oni rastu i projicirani su na razini od 47,8 posto BDP-a, a rastu i rashodi na razinu od 50,8 posto BDP-a. Očekuje se manjak u iznosu od 2,9 milijardi eura ili 2,9 posto BDP-a. To je kod nekih ekonomista izazvalo uzbunu, a Ivica Brkljača je u tekstu na Ekonomskom labu naveo da se radi o trendu i zagrizu države u BDP koji je „krajnje zabrinjavajući“.
Promjena orijentacije državnog proračuna
Women in Adria je za komentar zamolio ekonomisticu Vedranu Pribičević, predavačicu na ZŠEM-u, koja na zanimljiv i jednostavan način objašnjava što se upravo zbiva s fiskalnom politikom, zašto Vlada mijenja prioritete te trebamo li biti zabrinuti za javne financije, a ako da – oko čega. Njen komentar donosimo u nastavku teksta u cijelosti:
“Nacrt proračunskog plana za 2026. pokazuje da se hrvatska fiskalna politika nalazi u prijelaznom razdoblju, od faze u kojoj je naglasak bio na smanjenju javnog duga i očuvanju fiskalne discipline prema razdoblju u kojem prevladava kratkoročna orijentacija na očuvanje socijalne stabilnosti i životnog standarda građana. Takav pomak razumljiv je u kontekstu globalne neizvjesnosti, geopolitičkih napetosti i unutarnjih političkih ciklusa, ali istodobno otvara pitanje održivosti u srednjem roku.
Prema Vladinim projekcijama, hrvatsko gospodarstvo u 2026. ulazi u razdoblje usporavanja – realni rast BDP-a smanjuje se s 3,2% u 2025. na 2,7% u 2026., dok inflacija pada na 2,8%. U takvom makrookruženju očekivalo bi se postupno smirivanje javne potrošnje i obnova fiskalnog prostora. Međutim, dokument predviđa suprotan trend: udio rashoda opće države raste s 48% BDP-a u 2024. na 50,8% u 2026., dok udio prihoda raste s 46,1% na 47,8% BDP-a, uz zadržavanje proračunskog manjka od 2,9%.
Pročitajte više: Pitali smo stručnjaka: Je li pametno što je Vlada odlučila biti rastrošna i ima li tu neka zamka?
Troši se u fazi kad bi trebalo štedjeti
Ukupni rashodi od 50,8% BDP-a najvećim su dijelom rezultat rasta naknada zaposlenima (13,6% BDP-a), intermedijarne potrošnje (7,6%) i socijalnih naknada (16,9%), dok rashodi za bruto investicije u fiksni kapital iznose svega 5,7% BDP-a. Takva struktura znači da većina proračunskog rasta proizlazi iz tekućih, a ne investicijskih izdataka. Država tako ne povećava kapacitet za budući rast produktivnosti, već održava postojeću razinu potrošnje. Ovakva struktura rashoda, u kojoj se rast temelji na trajnim tekućim izdacima, dok su prihodi djelomično privremenog karaktera, upućuje na postojanje strukturnog deficita odnosno manjka koji bi bio prisutan i pri punoj zaposlenosti, jer proizlazi iz same fiskalne konstrukcije, a ne iz cikličkih kretanja gospodarstva.
Fiskalna kretanja i u 2025. i 2026. rezultirat će manjkom od 2,9% BDP-a, uz strukturni saldo od –3,4% i stopu nezaposlenosti od 5%. To pokazuje da Hrvatska planira deficit u razdoblju pune zaposlenosti i pozitivnog rasta, što upućuje na procikličku, a ne stabilizacijsku fiskalnu politiku. U praksi, to znači da se troši u fazi kada bi se trebalo štedjeti i graditi prostor za iduću krizu. Takav prociklički pristup nije iznimka, jer i druge članice europodručja trenutno održavaju povišenu razinu javne potrošnje kako bi ublažile socijalne i sigurnosne pritiske, no za male ekonomije poput Hrvatske on nosi veći rizik, budući da se provodi bez jasno zacrtanog plana povratka fiskalnoj konsolidaciji nakon 2026.
Trajno ekspanzivna fiskalna politika
Makroekonomski okvir također predviđa usporavanje rasta zaposlenosti i plaća, dok rashodi i dalje rastu brže od ekonomske baze. Prihodi države pritom ne rastu zbog povećanja produktivnosti, već zbog nominalnih učinaka inflacije (deflator BDP-a 3,4%) i povlačenja sredstava iz fondova Europske unije. 2026.g. će biti posljednja godina u kojoj će Hrvatska primiti preostale tranše iz Mehanizma za oporavak i otpornost, što, znači da se rast prihoda temelji na privremenim izvorima koji će uskoro presušiti, dok će rashodi ostati trajno povišeni. Fiskalna politika, kako je opisana u dokumentu, time postaje trajno ekspanzivna. Cilj koji se eksplicitno navodi da je usmjerena na “poboljšanje kvalitete života i osiguravanje adekvatnog standarda građana, posebice ranjivih skupina”, uz daljnji rast plaća u javnom sektoru i mirovina. Takve formulacije potvrđuju da se ne radi o privremenim kriznim mjerama, već o strukturnom povećanju tekuće potrošnje.
Investicijski aspekt proračuna, iako nominalno prisutan, ostaje ograničen. Navodi se da će “rast investicija javnog sektora snažnije usporiti od rasta investicija privatnog sektora” te da će se najveći dio ulaganja financirati sredstvima iz NPOO-a i kohezijskih fondova EU, za projekte poput bolnica, obnove zgrada i vodnog gospodarstva. Većina tih investicija ima kratkoročan, a ne transformativan učinak na produktivnost.
Investicije i produktivnost
Premda je investicijski segment proračuna nominalno prisutan, njegova struktura ne pridonosi dugoročnoj produktivnosti gospodarstva. Većina planiranih ulaganja odnosi se na infrastrukturne i građevinske projekte financirane iz NPOO-a i kohezijskih fondova, koji imaju kratkoročan poticajni učinak na agregatnu potražnju, ali ne mijenjaju temeljnu proizvodnu strukturu.
To potvrđuju i projekcije potencijalnog BDP-a, prema kojima doprinos ukupne faktorske produktivnosti (TFP) opada s 1,1% na 0,8% do 2026., što znači da se rast sve više oslanja na dodavanje rada i kapitala, a sve manje na tehnološki napredak i inovacije. U teorijskom smislu, takav obrazac odgovara ekstenzivnom tipu rasta koji ne povećava dugoročni potencijal gospodarstva. Bez ulaganja u istraživanje, digitalizaciju, ljudski kapital i inovacijske kapacitete, javne investicije zadržavaju uglavnom privremeni učinak i ne mogu osigurati rast produktivnosti u srednjem roku.
Jasno se vidi promjena prioriteta
Usporedi li se ovaj fiskalni okvir s prethodnim godinama, jasno se vidi promjena prioriteta. Nakon razdoblja u kojem je Hrvatska sustavno smanjivala udio javnog duga u BDP-u, sada se taj cilj više ne spominje kao središnji; perspektiva se pomaknula s dugoročnog planiranja i održivosti prema kratkoročnom očuvanju stabilnosti.
Takav pristup ima političku racionalnost, jer umiruje kratkoročne šokove, ali smanjuje mogućnost prilagodbe u budućnosti. U trenutku kada se globalni ciklus usporava, a europske kamatne stope još nisu stabilizirane na nižoj razini, Hrvatska ulazi u razdoblje u kojem će svako novo povećanje rashoda morati biti pažljivo odmjereno.
Zaključno, Nacrt proračunskog plana za 2026. ne odražava fiskalnu neodgovornost, ali pokazuje promjenu paradigme: od konsolidacije i dugoročne stabilnosti prema kratkoročnoj socijalnoj ravnoteži. Takav pristup može biti opravdan u kratkom roku, ali zahtijeva jasno definiranu strategiju povratka dugoročnoj održivosti nakon 2026. godine, onoj u kojoj fiskalna stabilnost, produktivnost i rast privatnog sektora ponovno zauzimaju središnje mjesto.”
Autorica: Vedrana Pribičević, ZŠEM
Foto: Screenshot, privatna arhiva, Canva
