Kratkometražni dokumentarni film „Tiha misa” autorice Karle Jelić svjetsku će premijeru imati u lipnju na 33. izdanju Sheffield DocFesta, najznačajnijeg britanskog festivala dokumentarnog filma. Film prati pojavu molitelja na glavnim trgovima dvanaest hrvatskih gradova te pokušaj javnog otpora multimedijalne umjetnice Arijane Lekić Fridrih kroz participativni feministički performans „Tiha misa”.
No priča koju film otvara daleko je šira od jedne subotnje molitve na trgu. Riječ je o javnom prostoru, ženskim pravima, političkom pritisku, nasilju, šutnji i otporu. Jelić je molitelje počela snimati jedne subote, neposredno prije nego što je upoznala Arijanu Lekić Fridrih. Već tad najviše je se dojmila činjenica da se na glavnom trgu nalazi skupina muškaraca koja, kako kaže, „vrlo javno i otvoreno zaziva diskriminaciju žena”.
Kako je nastao film “Tiha misa”
U to vrijeme mediji o moliteljima još nisu značajnije izvještavali, a ako su ih i spominjali, rijetko su detaljnije analizirali stvarne nakane njihovih molitvi. One su, ističe Jelić, uključivale zabranu pobačaja, zagovaranje čednog odijevanja žena te povratak muškarca kao autoriteta u obitelji.
Arijanu je upoznala u razdoblju kad je, zajedno s Dorom Čaldarović i Vidom Skerk, organizirala prosvjede na Akademiji dramske umjetnosti protiv zlostavljanja. Obje je, kaže, diskriminirao isti profesor i širi sustav unutar katedre, a Arijana joj je tad bila iznimno važna podrška.
„Nastavila sam snimati njezine performanse jer sam prepoznala da reakcije molitelja, prolaznika, policije i političara na njezin jednostavan čin stajanja nasuprot tim muškarcima jasno odražavaju stav našeg društva prema ženskim pravima, ali i prema religiji”, kaže Jelić.
Dodaje da joj je bilo jasno kako se takva perspektiva može u potpunosti prenijeti jedino kroz dokumentarni film i da će za njegovo nastajanje biti potrebno mnogo više vremena nego što to dopušta novinarstvo.
U prvim mjesecima snimanja javnih molitvi, cijela je snimateljska ekipa taj događaj doživljavala kao nešto bizarno. No nakon dvije godine praćenja Arijaninih performansa i molitvi, vrlo je brzo postalo jasno da je riječ o nečemu mnogo ozbiljnijem i zastrašujućem.
Pročitajte više: Trumpovska desnica, “womansphere” i molitelji u Zagrebu: Isti obrasci kontrole žena u novom ruhu
Molitva kao krinka za agresivno širenje političke poruke
Posebno joj je upečatljivo bilo to što žene, čak i kad to žele, nisu dobrodošle unutar ograđenog prostora u kojem muškarci mole. One kleče i mole izvan ograda koje su muškarci postavili na javnoj površini. Iz molitvenih nakana, kaže Jelić, jasno je da je riječ o pokušaju vraćanja patrijarhalnih i tradicionalnih vrijednosti u javni prostor.
„Molitelji i udruge koje ih podržavaju povezani su s inicijativama iz Poljske, gdje su sličnim metodama i istim obrascem djelovanja značajno utjecali na političke procese. U Splitu su zastave pod kojima mole na poljskom jeziku. Kad subotom ujutro pažljivije promotrite tu skupinu muškaraca, postaje očito da mnogi od njih ne znaju tekstove molitvi, jer jednostavno ne znaju hrvatski jezik”, govori Jelić.
Podsjeća i na posljedice zabrane pobačaja u Poljskoj, uključujući slučajeve u kojima su žene izgubile život zbog uskraćivanja medicinske skrbi, unatoč nedavnim pokušajima negiranja tih činjenica u izjavama Željke Markić.
„U Hrvatskoj su se molitelji pojavili godinu dana prije izborne godine, s političkim ciljevima koji prate isti obrazac djelovanja. Kako smo tijekom snimanja odlazili i u manje gradove te se udaljili iz Zagreba, sve smo češće bili izloženi verbalnim i fizičkim napadima. Tad je postalo potpuno jasno da je molitva tek krinka za agresivno širenje političke poruke koja jasno određuje mjesto koje ženama namjenjuju u društvu kakvo žele uspostaviti”, kaže.
Politički pritisak ovih okupljanja, smatra Jelić, vidi se već u samoj činjenici da molitelji zauzimaju i ograđuju javni prostor. Tijekom nekoliko sati, u nizu gradova diljem Hrvatske, ženama nije dopušten slobodan prolaz kroz dijelove javnog prostora zato što se ondje muškarci mole.
Batarelo u prvim redovima
Na tim se molitvama redovito pojavljuju i osobe aktivne u političkom i društvenom životu. Jelić navodi da se Vice John Batarelo, predsjednik ultrakonzervativne udruge Vigilare, često nalazi u prvim redovima okupljanja u Zagrebu, a ondje je viđen i Dario Kordić, kojeg je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio za ratne zločine povezane s pokoljem u Ahmićima.
„Prisutnost takvih osoba nosi jasne političke poruke i ambicije”, kaže.
Tijekom snimanja najviše su je, priznaje, iznenadile žene koje podržavaju molitve. Često su, kaže, bile puno agresivnije od samih muškaraca. Dok se muškarci mole unutar ograda, one su izvan njih te ih često fizički i verbalno brane.
Posebno potresna bila je situacija u Splitu, gdje je policija štitila molitelje, a nije reagirala kad su sudionici molitve fizički napali Arijanu i snimateljicu Doru Čaldarović.
„Zastrašujuće je svjedočiti situaciji u kojoj žene i policija štite skupinu muškaraca, dok su napadnute osobe koje jednostavno obavljaju svoj posao ili izvode umjetnički performans”, prisjeća se.
Istodobno ju je duboko dirnula podrška koju je Arijana dobila tijekom dvije godine snimanja. U Osijeku su joj se pridružili muškarci koji su, kao dio njezina performansa, držali ruže za ubijene žene. U Koprivnici je više ljudi stalo uz Arijanu nego što ih je sudjelovalo u molitvi.
„Takvi izrazi solidarnosti, osobito u manjim gradovima gdje je rizik javnog istupanja često veći, daju mi nadu”, kaže naša sugovornica.
Gotovo svakog mjeseca postojao je novi povod za postavljanje ruža
Kod Arijane Lekić Fridrih najviše su je, ističe, nadahnuli njezina upornost i jednostavnost performansa, i sadržajno i estetski. Performansi su se gotovo svakog mjeseca mijenjali i bili posvećeni različitim oblicima diskriminacije i nasilja nad ženama. Jedan je bio posvećen Poljakinji Doroti, mladoj ženi koja je preminula zbog posljedica restriktivnog zakona o pobačaju, dok se drugi referirao na femicid Mihaele Berak.
„Nažalost, gotovo svakog mjeseca postojao je novi povod za postavljanje ruža”, kaže.
Politička važnost Arijanina rada, smatra Jelić, leži u tome što je velikom dijelu javnosti uspjela približiti i jasno pokazati za koje se nakane ti muškarci mole. Time je razotkrila da se iza tih okupljanja kriju jasne političke poruke povezane s idejama koje dolaze iz Poljske.
Kaže kako vjeruje da je, uz reportaže Danke Derifaj, značajan dio javnosti postao svjestan onoga što se zapravo događa svake prve subote u Hrvatskoj.
Jelić spominje i javna očitovanja nadbiskupa Mate Uzinića i Dražena Kutleše. Njihovi različiti stavovi o moliteljima, kaže, pokazuju da unutar Crkve ne postoji jedinstven pogled na ove molitvene inicijative. Ipak, sama činjenica da su se o toj temi javno očitovali pokazuje da je došlo i do službene reakcije Crkve.
Iako se kroz njezin dosadašnji rad jasno vidi posvećenost temama ženskih prava, Jelić za sebe ne kaže da je aktivistkinja. Na njezin dokumentarni rad, objašnjava, snažno utječu novinarsko iskustvo i studij novinarstva.
Za stvarnu i dugoročnu promjenu bit će potrebne godine
„Tvrdoglava sam i često vrlo prkosna, što se odražava i u načinu na koji pristupam temama koje obrađujem. Ne smatram se aktivisticom, ali mogu reći da su oba moja filma aktivistička na svoj način”, objašnjava.
Dokumentarni film omogućuje joj drugačiji oblik izražavanja i veću autorsku slobodu. Svoje filmove opisuje kao vrlo intenzivne i emotivne, a cilj joj je tu emociju prenijeti na gledatelje.
Istodobno je frustrira činjenica da dokumentarni film često ne dopire do šire publike, već ostaje zatvoren unutar relativno uskog i još uvijek elitističkog kruga hrvatske filmske scene. Kod prvog filma, „I tako još jedna”, najdraži dio distribucije bilo joj je prikazivanje filma na brojnim fakultetima diljem Hrvatske i razgovori sa studentima o različitim oblicima zlostavljanja koji su uslijedili nakon projekcija.
„Vjerujem da film može doprijeti do ljudi na snažan način, ali da bi se to dogodilo, najprije mora pronaći svoj put do publike”, smatra.
Jelić je jedna od prepoznatljivih mlađih autorica javno vezanih uz pokret MeToo. Smatra da smo tek u fazi u kojoj se o nasilju počelo javno govoriti. Prosvjed na Akademiji dramske umjetnosti, kaže, definitivno je pokrenuo promjene i ohrabrio studente, ali i ljude iz filmske industrije, da progovore o vlastitim iskustvima.
Vjeruje da će za stvarnu i dugoročnu promjenu biti potrebne godine te da će se ona, barem djelomično, dogoditi kroz smjenu generacija. No, razočarana je reakcijom filmske zajednice, posebno Društva hrvatskih filmskih redatelja, na situaciju povezanu s Daliborom Matanićem.
„Mislim da smo u Hrvatskoj u velikoj mjeri navikli na različite oblike nasilja“
„Upravo iz te reakcije, odnosno izostanka jasnije i odlučnije reakcije, vidim da među ljudima i dalje postoji strah od moćnih pojedinaca te nespremnost da se otvoreno i nedvosmisleno stane uz žrtve.”
Svjetska premijera „Tihe mise” na Sheffield DocFestu za nju je važan trenutak. Posebno je zanima kako će na film reagirati međunarodna publika.
„Mislim da smo u Hrvatskoj u velikoj mjeri navikli na različite oblike nasilja, diskriminacije i manipulacije religijom, do te mjere da ponekad više ni sami ne prepoznajemo kad su određene granice prijeđene. Otkako živim u Bruxellesu, te su mi razlike u razini društvene tolerancije i osjetljivosti na takve pojave postale još vidljivije”, kaže.
Sheffield DocFest opisuje kao jedan od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Europi i dodaje da je iznimno ponosna što ondje može predstaviti film koji se bavi temom ženskog otpora antirodnim pokretima, ali i rastom ultrakonzervativnih politika i pritisaka kojima trenutačno svjedočimo diljem svijeta.
Na pitanje što je danas najviše zanima kao redateljicu – sukob, tišina, nepravda ili trenutak u kojem netko odluči više ne šutjeti – odgovara da je upravo šutnja o bitnim temama ono što je najviše ljuti i frustrira.
„To mi je uvijek prvi instinkt za reakciju. Često se razočaram u kolege koji zbog straha od javnog pritiska odluče šutjeti. Sretna sam što sam okružena ljudima i radim s onima koje kolektivna šutnja o problemima također motivira na djelovanje. Kroz rad u novinarstvu izgubila sam strah od moćnika, a inspiriraju me ljudi poput Arijane, koji se ne boje stati iza svojih principa unatoč posljedicama koje mogu uslijediti“, poručuje Karla Jelić.
Foto: Julien Duval
