Djecu ne možemo zaštititi od iznenadnih traumatskih događaja koji se ovih dana događaju i izvan su naše kontrole (potresi, korona virus). Ovi događaji predstavljaju veliki odmak od našeg dosadašnjeg života, uključuju socijalnu izolaciju, promjenu dnevne rutine i razne osjećaje koji mogu varirati od preplavljenosti osjećajima do potpunog ignoriranja istih. I nama odraslima je potrebno neko vrijeme da razvijemo načine suočavanja sa svim tim situacijama, jednako tako i djeci.
Povezano:
- Djeca i tragični događaji -zašto je striček postavio bombu?
- Vapaj zaposlene mame: “Prestanite me osuđivati jer s posla odlazim u točno 5 sati!”
- “Ja sam CEO i majka i ovo pravilo mi je pomoglo da budem uspješna u oba područja!”
- Je li moguća ravnoteža između posla i privatnog života? 8 majki otkriva da je!
Potres i djeca – sve emocije normalne
S obzirom na da su to neočekivane situacije i neke naše reakcije su neočekivane. Izuzetno je važno znati da su sve emocije normalne te da nema dobrih i loših osjećaja. Djeca vide što se događa oko nas, vide našu zabrinutost, makar mi o tome niti ne govorimo. Više od 80% komunikacije se odvija neverbalnim putem te je to dio koji nikako ne možemo niti ne trebamo sakrivati od djece. Djeca jako lako uočavaju naše dvostruke poruke npr. kada govorimo da smo dobro, a nismo. Potrebno je s djecom otvoreno razgovarati i podijeliti svoje osjećaje, pritom pazeći na razvojnu dob djeteta. Možemo mu reći: „Baš nas je iznenadio ovaj potres, i ja sam se prepala, nisam ga očekivala“, “Kada se sve počelo tresti čvrsto sam te zagrlila da znaš da sam tu za tebe“ ,„Kada je sve prošlo plakala sam jer sam bila tužna, sada mi je malo lakše… Kako si se ti osjećao?“.
Najvažnije je upamtiti da smo mi roditelji najvažniji uzori našoj djeci te da smo pritom najznačajniji modeli djeci. Uz nas i oni sami uče kako se ponašati u izvanrednim okolnostima, kako rješavati novonastale probleme te kako se suočavati s izazovima koji su oko nas. O našim ponašanjima, ovise i njihova ponašanja.
Ako se pravimo da se ništa ne događa, šaljemo krivu poruku djeci
Djeca vide što se događa oko nas i oko njih, te je potrebno da budu aktivni sudionici svih tih događaja. Ukoliko se pravimo da se ništa ne događa, djetetu šaljemo poruku da je u redu potiskivati svoje emocije, a to može imati značajne posljedice na kasnije mentalno zdravlje djeteta. Naravno da se i mi osjećamo uplašeno, zbunjeno, ljutito… Uključivanjem djeteta šaljemo mu poruku da je važno, vrijedno, da imamo povjerenja u njega, te da preuzima aktivnu ulogu u novonastaloj situaciji što je izuzetno važno za samopoštovanje djeteta.
Na situaciju koja je nova, neočekivana i odrasli reagiraju različito s ciljem što boljeg nošenja s istom pa tako i djeca. Neka djeca mogu tražiti naše zagrljaje više od uobičajenog, neki mogu početi mokriti u krevet, buditi se tijekom noći, imati problema sa uspavljivanjem ili biti pretjerano razdražljivi ili prkosni. Moramo znati da su sve to pokušaji djeteta da se što lakše suoči sa novonastalim uvjetima te ono što mu u ovom trenutku možemo pružiti je razumijevanje i podrška uz obavezne poruke „Tu sam za tebe“, „Zajedno ćemo kroz to proći“, „Volim te“.
Razgovarajte o osjećajima
Izuzetno je važno s djecom razgovarati o tome kako se osjećaju. Čak i ako oni sami o tome ne govore, možemo započeti razgovor kroz igru. Igra je spontana aktivnost djeteta. Djeca uživaju u igri, posebno je djeci predškolske dobi lakše izražavati svoje osjećaje kroz igru nego u direktnom razgovoru. Upravo je simbolička igra idealan način da s djetetom proradimo traumu kroz koju prolazimo. Tako putem igre možemo govoriti o emocijama, željama, težnjama i načinima suočavanja s istima.
Kada se dogodi takva iznenadna situacija, važno je da s djetetom prođemo što mi znamo o potresu, kako i zašto dolazi do potresa te što se preporuča napraviti (sakriti ispod stola, izaći van te se udaljiti od zgrada…). Konkretnim uputama lakše ćemo kontrolirati situaciju te smanjiti i svoju i djetetovu frustraciju. Naravno da trebamo naše riječi i postupke prilagoditi dobi djeteta, nećemo isto razgovarati sa petogodišnjakom i desetogodišnjakom. Nakon potresa ili druge traumatične situacije s djecom je potrebno govoriti o tome zašto smo doma i ne idemo u vrtić ili školu. Možemo organizirati on line druženja s njihovim prijateljima kako bi bili u kontaktu i njegovali povezanost i brigu jedni za druge. Možemo utvrditi što se preporuča učiniti u slučaju potresa ili na koji način možemo smanjiti vjerojatnost zaraze korona virusom.
U ovim trenucima najvažnije je uspostaviti dnevne rutine djetetu kako bi imalo osjećaj sigurnosti i kontrole. To je posebno važno za djecu s teškoćama u razvoju, koja možda i ne razumiju u potpunosti o čemu se radi, ali osjećaju da stvari nisu iste kao što su bile. S djecom s teškoćama korisno je razgovarati o novonastaloj situaciji putem slikovnih prikaza, koristeći pritom jednostavnije rečenice koje su djetetu razumljive sukladno njihovim sposobnostima, mogućnostima i jakim stranama.
Posvetite vrijeme zajedničkim aktivnostima
Važno je da što više vremena provodite u zajedničkim aktivnostima s djecom, a vijesti i javljanja institucija ograničite na nekoliko puta na dan po nekoliko minuta, tako da budete informirani, ali ne da stresni prizori budu prisutni cijelo vrijeme potičući pritom bespomoćnost, crne scenarije i strah.
Naša djeca će se tijekom svog života zasigurno imati prilike susretati sa nizom izazovnih situacija, tako da na ove situacije možemo gledati kao na prilike za učenje, jačanje njihovih kapaciteta i potencijala za nošenje s istima, kako bi bili sigurni da smo učinili sve što je u našoj moći da im damo temelje za buduće događaje.
Autorica: Eva Brlek, mag.rehab.educ, psihoterapeut vlasnica je kabineta NUEVA koji pruža usluge dijagnostike, savjetovanja i terapije iz područja edukacijske rehabilitacije, psihologije i psihoterapije.
Foto: Unsplash, Pexels
