Ako se stalno ispričavaš što postojiš, preuzimaš tuđu odgovornost samo da bi održala mir i ne možeš se sjetiti kada si zadnji put nešto napravila samo za sebe bez da si se osjećala krivom… znaj da nisi sama. Mnoge od nas u sebi nose utkan sindrom “dobre djevojčice”.
I ne, to nije kompliment. To je nevidljivi zatvor napravljen od tuđih očekivanja. I ti znaš to. Osjećaš to. Onaj čvor u želucu dok izgovaraš: “Ma naravno, sve je u redu.”. Onaj umor koji ne prolazi ni nakon osam sati sna. Onaj tihi bijes koji nemaš prema kome usmjeriti jer uvijek si ti ta koja rješava, smiruje i drži sve na okupu.
I svaki put kad kažeš: “Ma naravno, nema problema.”, dok iznutra vrištiš, osjećaš kako si sama sebi oduzela još jedan komadić sebe.
Je li tvoja “dobrota” zapravo tvoj najveći strah?
Društvo nas uči da je ženska vrlina biti popustljiva, tiha i uslužna. Biti “dobra” je poželjno, zar ne? Ali, ruku na srce: tvoja “dobrota” te često ostavlja iscrpljenom dok svi oko tebe cvjetaju na tvoj račun.
Tvoje “da” nije ljubaznost ako dolazi s cijenom.
To je dokaz da su te naučili da tvoje “ne” nije dopušteno.
Ti ne ugađaš ljudima zato što si “tako dobra osoba”. Ugađaš im jer se bojiš što će se dogoditi ako prestaneš. Bojiš se konflikta. Bojiš se da ćeš ispasti teška. Bojiš se, najgore od svega, da će drugi o tebi misliti da si sebična.
Vidiš kako zapravo tvoja „dobra djevojčica“ uopće nije vrlina. To je tvoj bijeg od sebe same.
Pročitajte više: Nisi umorna – samo ne živiš život koji te uzbuđuje: Prevencija burnouta
Kako znati razlikuješ li empatiju od straha od odbacivanja?
Empatija je predivna stvar. Ona ti omogućuje da razumiješ druge, bez da preuzimaš njihove potrebe i odgovornost za njihove živote na sebe.
Ali ako tvoja empatija nema granice, ako se poistovjećuješ s onim što drugi osjećaju i automatski prelaziš u mod “Ja ću to riješiti.“ i preuzmeš rješavanje tuđih problema i tuđih briga na sebe, e onda to nije empatija. To je jedan dio sustava za preživljavanje. Sigurno se pitaš sada: kako, zašto i koja je razlika?
Empatija s granicom izgleda ovako: “Žao mi je što prolaziš težak trenutak i poslušat ću te. I pružiti ti rame za plakanje. Ali nakon toga, ti preuzimaš odgovornost za svoj život. Ja ne mogu biti tvoje trajno rješenje i to nije sebičnost. To je tvoj život.”.
Sindrom dobre djevojčice izgleda ovako: poslušaš, zapamtiš, pokušaš riješiti, budeš dostupna, opet poslušaš, opet pokušaš riješiti, počneš se osjećati krivom jer se ništa ne mijenja, staviš na sebe još toga, i od još drugih ljudi… a na kraju ispadne da su svi ljuti na tebe; i ti se pitaš: “Kako smo došli do toga da sam JA SADA KRIVA ZA SVE KADA SE ČAK NI NE RADI O MENI, NI O MOM PROBLEMU?!”.
Zanimljiva i poznata situacija? Da, jer je ovo drugo strah maskiran u suosjećanje. I ako osjećaš tuđu bol toliko jako da zaboravljaš na svoju, vrijeme je da se zapitaš: čiji život zapravo živiš?
Scena iz stvarnog života koju si već proživjela
Hodam neki dan po šoping centru. Ispred mene mladi par. Došli su kupiti rođendanski poklon, nisu našli što su tražili i supruga govori da želi pogledati na drugom mjestu. Suprug maše rukama po zraku u kojim su ključevi od auta (onog jednog s kojim su zajedno došli) i grčevito odgovara da ne ide nigdje više i da ga boli briga.
Ona pognute glave šuti. Nije joj teško napraviti dodatan trud za nekoga čiji je rođendan. Ali ne može, jer je naučena (iz majčinog primjera, iz onog što su joj govorili, iz straha od nekoga tko je fizički jači od nje, iz milijun slojeva programa i kombinacija uvjerenja i iskustava koji se taložio godinama).
I tako stoji, nezadovoljna, utišana, bez izbora, “gutajući” osjećaje jer zna da će svaki izraz nezadovoljstva rezultirati raspravom za koju nema više ni volje ni snage. I ona će se, na kraju, vratiti kući i ispričati se što je uopće htjela nešto kupiti. Sada joj je žao što je uopće pokušala.
Težak je to trenutak radi banalne stvari. Jedino što zaboravljamo: život je satkan od malih banalnih trenutaka, a ne od velikih, izoliranih i grandioznih gesta.
Kako smo naučile šutjeti: korijeni sindroma ugađanja drugima
Ovo nije nešto s čime si se rodila. To je program koji su ti instalirali dok si bila mala.
Dječacima su govorili: “Budi hrabar. “
Tebi su govorili: “Budi tiha.”
Dječacima: “Bori se za sebe.”
Tebi: “Ne ističi se.”
Dječacima: “Pokaži što znaš.”
Tebi: “Curice nisu glasne.”, “Budi mirna.”, “Slušaj starije.”, “Nije ti ništa, nemoj dramit. Proći će dok se budeš udavala.”.
Na ovaj način si naučila da ljubav, prihvaćanje i sigurnost dolaze samo ako si poslušna, tiha i servilna.
A s druge strane si slušala i upijala kako se govori o ženama koje su se izborile za sebe. “Ženturača.” “Frustrirana muškobanjasta penjačica.” “Ta je preko kreveta došla na poziciju.”
Tko se sjeća rasprave u Saboru kada je jedan saborski zastupnik rekao Vesni Pusić, kolegici saborskoj zastupnici iz istog tog Sabora: “Gospođo Pusić, u ime digniteta ovog Sabora moram vam reći da vas je dragi Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca.”.
To je ono što si čula tko su žene koje nisu tihe i poslušne. I to je ostalo upisano u tebe. Živi u tebi bez da si toga svjesna. I to je tvoja kočnica.
Što se dogodi kad su gas i kočnica stisnute istovremeno?
I sada se ti izboriš za sebe u školi. Možda čak i završiš fakultet. Mladenački bunt te drži dok u tebi traje borba – podsvjesni program viče: “Budi tiha.”, a vlastiti osjećaj vrijednosti traži: “Ti to možeš, pokaži što znaš.”.
Sada u odrasloj dobi pokušavaš naći balans između suprotnih strana iste medalje. Ako ostvaruješ ciljeve: “Pohlepna je, želi moć.” Ako se ne guraš: “Daj se izbori za sebe, zašto dopuštaš da te zaobiđu.”. Ako se okreneš poslu: “Gle karijeristicu.”. Ako se okreneš obitelji: “Okrenula si leđa sebi.”. I još te uvjeravaju da možeš imati sve istovremeno, samo se trebaš potruditi. Jer ako ne napraviš sve u 24h sata, to je tvoja krivica.
Jednostavno ne možeš pobijediti. I znaš što ću ti reći?
Prestani pokušavati pobijediti prema tuđim pravilima.
Prestani se boriti s vjetrenjačama, i to tuđima
Borba “protiv” te uništi. Bila sam u toj poziciji i znam. A znaš što te ne uništi? Živjeti život koji je samo tvoj. Živjeti svoje potrebe, rješavati svoje probleme. Prestati trošiti energiju na tuđe živote koje ne možeš ionako živjeti umjesto njih.
Čini li te to sebičnom? Da, u očima onih koji žele da živiš umjesto njih. U stvarnosti? Apsolutno ne. Svi smo mi odrasli ljudi, odgovorni za vlastite živote.
Volim reći da smo svi mi rezultat svojih vlastitih odluka koje donosimo na temelju tuđih krivih informacija.
Prednost je u tome da to možemo prihvatiti ili promijeniti. Tu leži veličanstvenost ljudskog života: sve je promjenjivo.
Zamisli koliko bi energije imala kada bi prestala “voditi tuđu brigu kao svoju”. Koliko bi od dana imala kada bi se brinula prvenstveno o sebi.
Sretna žena je sretna žena / majka / prijateljica / šefica
Nije poanta odreći se svih i svega. Poanta je da budeš “dobra” prvenstveno prema SEBI.
Jer ono što imaš to dijeliš sa svijetom. Izgrađena poslovna žena pruža podršku onoj koja tek kreće. Nagrađivana sportašica podržava onu koja tek kreće s vježbom. Mirna žena širi mir oko sebe. Žena puna ljubavi, zrači ljubav prema drugima. Isto vrijedi i obrnuto. Iscrpljena žena koja je dala sve od sebe drugima nema što dijeliti, ma koliko to htjela. Ljutnja koja time nastaje i ispunjava ju, je ono što sada ima i što može dijeliti.
Ako želiš biti od pomoći drugima, budi od pomoći prvo sebi.
Kako znati živiš li tuđi život umjesto svog?
- Stalno skeniraš lica oko sebe i pratiš tuđa raspoloženja kao da o tome ovisi tvoja sigurnost (najvjerojatnije toga nisi ni svjesna).
- Znaš kad je partner nervozan, šef neraspoložen ili prijateljica uvrijeđena, i prije nego progovore, i odmah “skačeš” to popraviti.
- Čak i kad sve napraviš “savršeno”, glas u tebi govori da si mogla bolje. Da si nekoga uvrijedila. Da te sada sigurno svi ogovaraju jer si jednom rekla “ne”.
- Umorna si i to ne prolazi ni nakon spavanja.
- Na rubu si burnouta, ali si to više ni ne prepoznaješ jer si stalno u mislima: “Sutra moram bolje.”
Tvoje tijelo ne laže. Ako imaš glavobolje, tjeskobu i kronični umor koji ne prolazi, to nije slabost. To je signal. Signal da prestaneš biti dobra prema svima, a zla maćeha prema sebi.
Znam da se bojiš promjene, ali ona je za tebe presudna
Samo zato što postoje duboko ukorijenjena uvjerenja ne znači da u njima moraš ostati. Ovo je točno ono što rješavamo u transformacijskoj hipnoterapiji.
Kroz svoj rad razvila sam jedinstvenu metodu kao specifičan sustav koji ne ostaje samo na površinskom “popravljanju” simptoma. Transformacijska hipnoterapija u kombinaciji s Mindset Shift konzultacijama je metoda koja prodire dublje; ona adresira onaj iskonski dio tebe koji se boji odbacivanja i reprogramira tvoj unutarnji sustav tako da tvoj mir više ne ovisi o tuđem odobravanju.
I to ne činimo samo pričom, nego promjenom obrasca u samom korijenu. Ako si ovo već pokušala riješiti razgovorom, znaš da razumijevanje samo po sebi nije dovoljno. Obrazac se ne mijenja kad ga shvatiš, nego kad ga zamijeniš novim, podržavajućim identitetom.
Tri mjesta gdje promjena počinje:
1. Tvoj mir je važniji od tuđeg mišljenja o tebi. Nije to arogancija. To je osnovna higijena.
2. Granice nisu nepristojnost, one su čin ljubavi prema sebi. Kad postaviš granicu, zapravo kažeš: “Volim te dovoljno da ti budem iskrena, ali volim sebe dovoljno da se ne potrošim.”. Možda će prvo takvo postavljanje granica biti teže, ali to je samo proces rasta, ne dokaz da griješiš.
3. Tvoj glas je tvoja moć. Tvoje mišljenje vrijedi. Tvoje “ne” ima težinu. Kad prestaneš šutjeti da bi očuvala mir koji te polako i sustavno uništava, počet ćeš stvarati mir koji te hrani.
Kako si možeš sama pomoći već danas?
- Pročitala si ovaj članak i time osvijestila uvjerenje o sebi koje ti šteti. Čestitam! Prvi korak odrađen.
- Razmisli o odlukama koje donosiš na dnevnoj razini, daju li ti energiju ili te crpe. Ako te crpe probaj reći: ne. I to bez pojašnjavanja i opravdanja. Budi spremna na to da će se netko ljutiti. I znaj da što god da napraviš, uvijek će se netko ljutiti. Nije se još rodila osoba koja je svima ugodila – ova poslovica postoji s razlogom.
- Kada je izbor između potreba drugih i tvojih, biraj svoje. Jer oni će odabrati isto tako svoje. Nitko nije dužan voditi brigu o tebi osim tebe. Isto tako, drugi imaju odgovornost brinuti se o sebi.
- Kada ti se netko požali, osjeti trenutak kada želiš uskočiti i pomoći im rješavati njihove probleme. I sada se suzdrži od tog osjećaja i samo potvrdi da razumiješ da im je teško s empatičnom izjavom: “Razumijem da ti je teško. Žao mi je što to prolaziš.“ I to je to. Bar za početak.
Zaključak
Sindrom “dobre djevojčice” nije tvoja osobnost. To je stara priča koju su ti drugi napisali i koju ti više ne moraš pričati ni truditi se održavati jer to je nametnuti identitet koji si prihvatila kao svoj.
Vrijeme je. Izađi iz sjene. Postavi svoje granice. Dopusti sebi da budeš sve ono što si godinama potiskivala.
Ako si se prepoznala u ovome, pitanje nije treba li ti promjena, nego koliko dugo si još spremna živjeti na ovaj način.
Autorica: Mirna Miljković, Cert. Hyp. Mindset Shift Consultant, Pomažem ženama osloboditi se nevidljivih ograničenja i postati najbolja verzija sebe.
Foto: Privatni arhiv, Nano Banana (Ilustracija)
