Dr. Nadežda Bilić – žena na čelu obiteljskog medicinskog biznisa

Kad je na početku svoje medicinske karijere dr. Nadežda Bilić birala specijalizaciju, oftalmologija joj nije bila prvi izbor. No, 35 godina kasnije, više je nego zadovoljna što se odlučila otići upravo u tom smjeru. Danas je specijalist u svome području, vodi jednu od najuspješnijih privatnih poliklinika u Hrvatskoj, a uspješno je privatnu ordinaciju izgradila u obiteljski biznis.

Dr. Nadežda Bilić – žena na čelu obiteljskog medicinskog biznisa

Ugledna ste liječnica s više od 35 godina iskustva. Možete li nam reći kakvo je Vaše mišljenje o položaju liječnica u zdravstvu u Hrvatskoj? Je li on danas bolji ili lošiji no kad ste Vi započinjali svoju karijeru?

Iako je u Republici Hrvatskoj prema zakonu položaj muškaraca i žena izjednačen, činjenice su da se i danas susrećemo s nekim oblicima diskriminacije, pa i među liječnicima. Definitivno postoji velik broj žena liječnica koje su napravile uspješnu karijeru i postale vodeći stručnjaci, šefovi katedri pri fakultetima ili šefovi odjela, ili rjeđe predstojnici klinika. Ako pogledate odnos žena i muškaraca pri upisu studija medicine, tada se vidi da se upisuje oko 2/3 studentica i oko 1/3 studenata. Kada biste sada u Hrvatskoj pobrojali koliko je liječnica predstojnica klinika ili predsjednica stručnih društava itd, našli biste omjer od oko 80 naspram 20 % u korist muškaraca. Ne bih rekla da se žene ne žele angažirati u svojoj karijeri i napretku, već je još uvijek više uvriježen stav da se u prvi plan za takve pozicije guraju muškarci, a da se rutinski posao i odrađivanje svakodnevnog posla povjerava ženama. Takvo razmišljanje u našem društvu prisutno je i u drugim strukama. Ipak, čini mi se da su postignuti manji napretci nabolje, jer je emancipacija žene općenito zadnjih nekoliko desetljeća napredovala.

Statistika pokazuje da svake godine medicinske fakultete u Hrvatskoj upisuje mnogo više djevojaka nego mladića pa ipak se kao vrhunski liječnici još uvijek nameću muškarci. Što mislite zašto je to tako? Postoje li predrasude prema ženama liječnicama?

Žene liječnice često su – osim poslu – posvećene više i obitelji. Ponekad je teško uspostaviti dobar odnos između posvećenosti obitelji i karijere. Rekla bih da je muškarcima u tom smislu još uvijek lakše. Osim toga, rađanje djece i briga o bebama, a kasnije djeci, porodiljski dopusti i sl. udaljava ženu iz struke, pa na taj način muškarci izbijaju u prvi plan. Još uvijek se na odsustvo žene zbog trudničkog bolovanja gleda donekle s neodobravanjem, jer onda “posao trpi”. Sjećam se da sam kao mlada liječnica prekinula porodiljski dopust sa svojim prvim djetetom nakon 6 mjeseci, jer sam se bojala hoću li uspjeti zadržati svoje radno mjesto. U pravu ste da postoje predrasude prema ženama liječnicama. Čak sam i osobno čula od žena – pa i liječnica – da radije za ginekologa biraju muškarca. No mislim da se i u tom smjeru stvari polako mijenjaju nabolje.

dr. sc. Nadezda Bilic i prof. dr. sc. Ranko Bilic
dr. sc. Nadežda Bilić i prof. dr. sc. Ranko Bilić

Podaci isto tako govore da su na vodećim pozicijama u medicinskim ustanovama još uvijek češći muškarci nego žene. Znači li to da žene ne žele biti u administraciji nego s pacijentima?

Sigurna sam da je velik broj dobrih i pametnih liječnica koje bi s uspjehom obavljale poslove šefova službi, šefova odjela ili klinika. Osim vlastitog angažmana, marljivosti i upornosti, veliku ulogu igra sreća tj. da ste se našli u pravo vrijeme, na pravom mjestu. Još veću ulogu nažalost ima ono što je ukorjenjeno u našem društvu, a to su veze, nepotizam, politička i religijska pripadnost, nacionalnost i tome sl.

Neki podaci govore da studenti medicine češće odabiru specijalizaciju iz kirurgije, dok su studenticama draže ginekologija, psihijatrija i pedijatrija. Kako to da ste se Vi odlučili za oftalmologiju i koliko je u to vrijeme s Vama na specijalizaciji bilo žena?

Kao student medicine željela sam postati plastični kirurg. Po završetku studija medicine na Sveučilištu u Zagrebu za vrijeme staža na kirurgiji, kolege kirurzi savjetovali su mi da ne izaberem tu specijalizaciju koja je jako naporna i teška za ženu, traje 6 godina poslije završenog staža te traži fizičku i psihičku spremnost, jer se za vrijeme dežurstava nekad operira i cijele noći, pa to treba fizički izdržati. Razmislila sam o tome budući da sam na svoju visinu od 175 cm u to doba imala 53 kg. Shvatila sam da bi za mene bila najbolja struka koja zahtjeva manje fizičkih napora, a uključuje u sebi i kirurgiju. Tako je pao odabir na oftalmologiju, tim više što je naša rođakinja već bila specijalistica oftalmologije, pa sam od nje čula o čudesnim stvarima koje se rade u oftalmologiji te kako ću svoju želju da pomažem ljudima i kirurgijom moći realizirati u oftalmologiji. U vrijeme moje specijalizacije na Klinici za očne bolesti Sestara milosrdnica u Zagrebu bilo je više kolegica nego kolega. No tko će biti primljen opet su odlučivali muškarci uz komentare da je previše žena oftalmologa i da sljedeći specijalizant svakako mora biti muškarac.

Stalno se govori da u Hrvatskoj nedostaje liječnika te da ćemo ih u budućnosti morati ‘uvoziti’. Što mislite, zašto mladi gube interes za karijerom u medicini?

Medicina je izuzetno zahtjevan studij. Šest godina studija na koji se nije lako upisati (podrazumijeva se da ste odlikaš i izvrsni u biologiji, kemiji i fizici), zatim staž od godinu dana, pa specijalizacija od najmanje četiri godine uz sreću da eventualno dobijete specijalizaciju koju ste priželjkivali, odbija sve one koji nisu visoko motivirani za ovaj studij. Danas su mladi ljudi puno pragmatičniji, a manje idealisti, pa shvaćaju da će s upola manje studiranja i odricanja na društvenim fakultetima podjednako zarađivati i imati više vremena za sebe. Danas kada su društveni studiji zasićeni, a studij medicine nije ni pozicijom ni dohotkom stimulirao upis novih liječnika, došli smo u situaciju da već sada liječnika nedostaje, a u budućnosti će taj problem biti jako izražen. Evo prilike za buduće studente medicine koji će brzo u budućnosti dobiti posao i nadajmo se uz bolje uvjete rada i bolju plaću nego što je imaju sada.

dr. sc. Nadezda Bilic (3)
dr. sc. Nadežda Bilić sa suprugom i kćeri

Svoju prvu privatnu ordinaciju otvorili ste 1996. godine, a današnju Polikliniku 2002. godine. Kako ste se odlučili napustiti ‘siguran’ posao u bolnici i krenuti u privatne vode, postati poduzetnica?

Na očnoj klinici u Vinogradskoj bolnici radila sam bez prekida 20 godina. Tamo sam specijalizirala, magistrirala i doktorirala, subspecijalizirala u SAD- u i Njemačkoj, no ipak se nisam uspjela nametnuti svojim znanjima za neku rukovodeću poziciju na Klinici, a također su mi se zatvorila vrata na fakultetu, jer je na mjesto na koje sam čekala 10 godina izabran kolega. Tada sam shvatila da unutar sustava ne mogu računati na pomoć za razvoj moje karijere. Odlučila sam sama uzeti stvar u svoje ruke i krenula u poduzetničke vode. Uvijek mi je bilo važno da me posao ispunjava, a ne je li posao siguran. Uvijek sam vjerovala u sebe i tijekom 20 godina uložila puno više u svoje obrazovanje od mnogih drugih kolega. Nikada mi novac nije bio primaran, a opet je mojim marljivim radom stalno pristizao. Zahvalna sam da mi je život pružio priliku da krenem sama, jer da sam ostala u Vinogradskoj, vjerojatno nikada ne bih saznala za što sam sve sposobna, koji su moji dometi i koje sve talente krijem u sebi.

Kako je okolina i Vaša obitelj reagirala na tu odluku? A kolege iz bolnice koju ste napuštali?

Suprug mi je dao apsolutnu podršku. Dapače, poticao me. Kada je vidio da zbog međuljudskih odnosa nesretna dolazim s Klinike, rekao mi je: “Otiđi! Oni će puno izgubiti, a ti ćeš samo dobiti!” Kolege s Klinike nisu me pokušavali zadržati, naprosto su poštovali moju odluku. Ravnatelj bolnice pokušao me je odgovoriti i nudio da razmislim itd. no imala sam dojam da se meni ništa bitno neće promijeniti i da je njegova briga više vezana uz brigu o funkcioniranju bolnice, jer se u to vrijeme dosta liječnika odlučilo za napuštanje javnog zdravstva i odlazak u privatne vode.

Može li se, u Hrvatskoj, uopće ostvariti neka značajnija karijera u medicini bez otvaranja privatne ordinacije?

Naravno da je to moguće. U okviru javnog zdravstva puno je kolega koji su postigli značajnu, ne samo domaću, nego i međunarodnu karijeru. U okvirima klinika, ukoliko imate podršku šefa, možete puno naučiti, doprinijeti razvoju struke i u najboljoj maniri pomoći pacijentima i kolegama. Zapravo je to puno teže u okvirima privatne prakse. Javno zdravstvo ne prihvaća ljude izvan sustava javnog zdravstva. To je dozvoljeno eventualno sveučilišnim profesorima kojima se omogućuje edukacija studenata na fakultetima izvan Zagreba. No nema sinergije koja bi združila sve najbolje u hrvatskoj medicini, bez obzira dolaze li iz privatnog ili javnog sektora.

Tijekom godina bili ste na brojnim specijalizacijama i doškolovanjima izvan Hrvatske. Možete li usporediti odnos prema ženama liječnicama i poduzetnicama u Hrvatskoj i inozemstvu?

Imala sam sreću da sam moje subspecijalizacije iz mikrokirurgije prednjeg segmenta oka i laserskog skidanja dioptrije obavljala u elitnim klinikama u SAD-u i Njemačkoj. Nisam primjetila da su u tim zemljama kolegice u lošijoj poziciji u odnosu na muške kolege. Moram naglasiti da su šefovi Klinika i tamo bili muški kolege. To niti nije bio moj interes istraživanja, bila sam sretna da su mi otvorili svoja vrata i da mogu puno toga naučiti. No sigurna sam da u zemljama gdje i inače pozicija žene nije dobra, niti pozicija liječnica nije zadovoljavajuća.

Vaša je poliklinika posljednjih godina poznata po laserskom skidanju dioptrije. Iz iskustva, dolaze li na skidanje dioptrije više žene ili muškarci? Dolaze li iz zdravstvenih ili više estetskih razloga?

Lasersko skidanje dioptrije već 20 godina priznata je metoda kojom su milijuni ljudi širom svjeta uspješno odbacili naočale ili kontaktne leće. Osobno sam učila metodu u Koelnu u Njemačkoj, no i ova kao i druge specijalizacije stalno se mora nadopunjavati kako novim znanjima, tako i novom tehnologijom. Tako sam sudionik i predavač ili moderator za okruglim stolovima na brojnim sastancima i kongresima širom Europe. U proteklih desetak godina uspješno sam operirala nekoliko tisuća pacijenata. Naša ustanova posjeduje vrhunski laser za skidanje dioptrije, pa takva visoka tehnologija dodatno pomaže preciznim rezultatima i zadovoljstvu pacijenata. Metoda je ipak više prihvaćena kao estetska, jer se ljudi žele riješiti pomagla – naočala ili kontaktnih leća, no ima dosta pacijenata kojima na neki način pomažemo i u medicinskom smislu. Omjer žena i muškaraca je 60-40 %.

Godinama ste Vi bili ‘šefica’ u poliklinici, a sada vam se pridružio i suprug sa svojom ortopedskom ordinacijom. Je li njegov dolazak nešto promijenio?

Dolazak supruga u Polikliniku promijenio je puno. Kao Ustanova smo ojačali dolaskom takvog vrhunskog stručnjaka iz područja ortopedije. Prvenstveno šake i ruke, ali i drugih područja ortopedije, jer kao ustanova surađujemo s kolegama ortopedima, specijalistima za stopalo, kralježnicu i dječju ortopediju. Osim toga, suprug je preuzeo dio poslova vođenja Ustanove i dio kontinuirane edukacije našeg kadra, jer bez stalnog učenja nema napretka.

Kako usklađujete svoj poslovni i privatni život, s obzirom da radite sa suprugom?

Sretna sam da zajedno ujutro doručkujemo i družimo se, što ranije nismo mogli, jer smo odlazili na posao u različito vrijeme. U Poliklinici ga je lijepo vidjeti u prolazu ili čak i namjerno kad se treba riješiti kakav problem koji se trenutno pojavio. Privatno, volimo se družiti i dosta stvari imamo kao zajedničke hobije. Volimo čitati, pa prepričavamo jedno drugom i diskutiramo. Volimo gledati filmove i kazališne predstave, odlaziti na izlete u okolicu Zagreba. Sad imamo više vremena uskladiti naše obaveze s privatnim potrebama.

S obzirom na to da ste godinama radili u bolnici, kao i Vaš suprug, kako ste usklađivali privatni i poslovni život i rad u smjenama i dežurstvima? Je li i to bio jedan od razloga za odlazak u privatne vode?

Često smo komentirali kad smo bili mlađi da liječnika i njegovo stalno odsustvo iz obitelji zbog dežurstava i pacijenata može razumjeti jedino partner koji je isto liječnik. Možda to nije baš uvijek tako, ali sam sigurna da je razumijevanje u obitelji gdje su oboje liječnici, često na višoj razini. Dok su djeca bila mala, kad sam ja bila na dežurstvu, suprug bi bio s djecom kod kuće, a navečer bismo se čuli i on bi podnio izvještaj što su sve radili, itd. Za razvoj moje znanstvene karijere zahvalna sam suprugu, jer je on taj koji me stalno poticao i govorio da nije fer da on ide naprijed, a da ja nemam istu šansu. Kada sam radila na doktoratu, puno je vremena proveo s djecom nastojeći mi olakšati pripremu doktorata. Jedini razlog za odlazak u privatne vode je bio taj što u bolnici i na Klinici više nisam vidjela mogućnost za svoj osobni razvoj kao i razvoj moje karijere. A smatrala sam da imam još toliko toga za pružiti i napraviti.

dr. sc. Nadezda Bilic (4)
dr. Luka Bilić s roditeljima

I Vaš sin Luka dio je ‘obiteljskog biznisa’. Smatrate li da ste upravo Vi, svojim radom i otvaranjem privatne ordinacije i poliklinike, utjecali na njegov odabir medicinske odnosno oftalmološke karijere?

Luka je dugo odlučivao što želi i zadnji tren je nakon završetka V. gimnazije u Zagrebu, odlučio da želi studirati upravo medicinu. Kad je završio studij, a ja sam već bila razvila Polikliniku za oftalmologiju, dvoumio se između ortopedije i oftalmologije, znajući da ćemo suprug i ja kao njegovi mentori učiniti sve da mu prenesemo sva naša znanja i iskustvo, što sigurno ne bi bio slučaj u bolnici, gdje si kao liječnik više prepušten sam sebi. Konačno je prevagnula oftalmologija, a i specijalistički ispit je blizu. U listopadu ove godine Luka će nam se priključiti u Poliklinici kao specijalist oftalmolog i vidim da ga oftalmologija kao i rad u obiteljskom liječničkom okruženju veseli. Posebno me veseli što se i naša kći Ana odabrala priključiti obiteljskom poslu u području marketinga Poliklinike. To je posao koji je ispunja i koji obavlja zajedno s kolegama u Poliklinici s puno žara.

Prošle ste godine dobili značajan kredit od HBOR-a za proširenje poliklinike i kupovinu nove dijagnostičke opreme. Znači li to da gospodarska kriza nije utjecala na Vaše poslovanje?

Sigurno da kriza i velika nezaposlenost utječe na mogućnost ljudi da potraže kvalitetnu zdravstvenu pomoć u privatnom sektoru koji se plaća. No moje je iskustvo da su ljudi spremni izdvojiti za svoje zdravlje i za kvalitetnu zdravstvenu uslugu i u vremenima krize. Ako ste dobri u onome što radite, pacijenti vas pronađu i vežu se uz vas. Stoga ne osjećamo ozbiljno udare krize, iako smatramo da uvijek može još i bolje. Sretni smo što rate kredita možemo pokriti iz redovnog poslovanja Ustanove.

Koji su Vam planovi za budućnost?

Planovi za budućnost mogu se razvrstati u nekoliko smjerova. Najvažniji je skori dolazak našega sina Luke koji je već vrlo dobar operater, a posebno voli i talentiran je za operacije katarakte i lasersko uklanjanje dipotrije. Planira se njegova dodatna edukacija u inozemstvu, nakon što položi specijalistički ispit krajem ove godine. Kako se dijagnostička i terapeutska tehnologija u oftalmologiji razvija velikom brzinom, moramo pratiti sve trendove i novosti, nabavljati novu opremu, što zahtjeva novo širenje. Širenje je neophodno, ponajprije radi velikog interesa pacijenata za vrhunskom oftalmološkom uslugom, tako da tek što smo nedavno završili sa širenjem na novih stotinjak metara četvornih, već planiramo sljedeći korak. Kako je gospodarstvo i poslovno okruženje u Hrvatskoj u krizi, a mogućnosti financiranja poduzetništva još su daleko od uvjeta koji postoje u EU, tako nam je teško doći do relativno povoljnih kredita koje bismo mogli financirati tekućim poslovanjem. Nadamo se i očekujemo da će se uvjeti poslovanja i financiranja poduzetničkih aktivnosti – a posebno u medicini – poboljšati, što bi nam dalo dodatni poticaj za daljnji razvoj i zapošljavanje novih ljudi.

Foto: Bilić Vision

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

1 KOMENTAR

  1. U članku piše; “Imala sam sreću da sam moje subspecijalizacije iz mikrokirurgije prednjeg segmenta oka i laserskog skidanja dioptrije obavljala u elitnim klinikama u SAD-u i Njemačkoj.” I KAŽE ONA NAMA NIJE SE OKORISTILA IZ SUSTAVA JAVNOG ZDRAVSTVA. Ovdje se ne radi o sreći već o privilegiji da su joj omogućene subspecijalizacije u ELITNIM KLINIKAMA. Koliko je iz svoga đepa izvukla da bi platila te subspecijalizacije? To se ja pitam. To je naše javno zdravstvo. Nauči je poslu, i ona ode u privatne vode pare brati, zarađivati obilato.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

kvote za upravne odbore

Europski parlament službeno uveo kvote za upravne odbore u tvrtke

Prema novoj odluci Europskog parlamenta, veće tvrtke u Europskoj uniji morat će povećati prisutnost mane zastupljenog spola, u ovom slučaju žena,...
- Advertisment -