U svijetu u kojem nam se čini da je sve već izmišljeno, nešto tako jednostavno kao – slušati – još uvijek čeka svoje mjesto u sustavu ranog odgoja. Ovaj tekst nije poziv na revoluciju, nego na sitan, ali dalekosežan pomak: zamislite da svako dijete u hrvatskom vrtiću ima pristup pažljivo odabranim, profesionalno interpretiranim audio pričama. Da ujutro uz užinu slušaju glas koji će ih nasmijati i utješiti. Ili da crtajući nešto, umjesto buke televizora, slušaju ritam jezika koji ih oblikuje.
Nedavno mi je jedna mlada odgojiteljica ispričala kako u svojoj skupini koristi nekoliko CD-a s audiopričama, koje je nabavila od prijateljice svoje majke. Izdavačka kuća koja ih je objavila više ne postoji, a većina djece danas nikada nije ni vidjela CD player. Ipak, priča se sluša. Djeca je traže ponovno. Smiju se na istim mjestima.
To me podsjetilo koliko je malo potrebno za jedan veliki pomak. U svijetu pretrpanom vizualnim podražajima, audio vraća djetetu ono najosnovnije: ritam govora, ljepotu glasa, melodiju jezika, prostor za zamišljanje. Slušanje nije bijeg od knjige. Za dijete vrtićke dobi slušanje je put u čitanje. I to je ono čime bismo se trebali baviti kada govorimo o razvoju jezika, koncentracije i emocionalne pismenosti kod djece.
Magična moć zvuka
U audiopričama nema slika koje vode dijete. Ali ima glasa. Glas je prvi alat djetetova razumijevanja svijeta. Glas čini prostor sigurnim. Glas može umiriti, uzbuditi, pokrenuti pitanja. Dovoljan je dobar i uvjerljiv glas, dobro izgovorena rečenica točnog ritma – i djeca slušaju. I ne samo da slušaju, nego opijeno upijaju.
Ne govorimo ovdje o aplikacijama koje djeca sama pretražuju, ni o algoritamskim preporukama. Govorimo o kuriranom, pedagoški oblikovanom zvučnom sadržaju izrazitog tonskog oblika i estetike, zamišljenom da bude zabavan, ali da kao medij potiče razvoj govora, razumijevanja, emocionalnu pismenost i pažnju.
Pročitajte više: Milijunima žena je audioknjiga saveznik, luksuz koji si mogu priuštiti. Donosimo domaće preporuke
Slušanje razvija ono što ekrani gase
Audiopriče potiču koncentraciju, zamišljanje, bude bogatstvo jezika. Kad djeca slušaju, a ne gledaju, njihova se mašta aktivira, sposobnost vizualizacije jača, a vokabular raste. Audiopriče ne blokiraju dijete pasivnim šarenilom slike, one ga pozivaju da sudjeluje, da stvara vlastite slike u glavi. U vremenu kad sve više djece u školu dolazi s poteškoćama razumijevanja pročitanog, audio je saveznik koji dolazi na vrijeme.
On ne zamjenjuje odgojitelje, već ih osnažuje. Ne natječe se s roditeljima, nego im daje još jedan alat za zajedničke trenutke.
Pročitajte više: Digitalno, urbano, u pokretu: Sajam audioknjiga, 205 posto veći prihod i finale prestižnog natjecanja
Zašto bih slušala u vrtiću?
Zašto bih slušala u vrtiću? Audiopriče nisu nadomjestak za ljudski kontakt, ali su proširenje izraza. Glas profesionalnog glumca može imati emocionalni raspon koji nadopunjuje iskustvo svakodnevne interakcije. U suradnji s dramaturzima, glazbenicima i tonskim majstorima, audio verzije priča postaju mala kazališta za uši. Djeca reagiraju, smiju se, komentiraju, pamte.
Kada govorimo o slušanju priča u vrtićkoj dobi, dojma sam da se ono ne prepoznaje dovoljno: audio se promatra kao pasivna aktivnost, kao manje vrijedna zamjena za slikovnicu ili razgovor. No slika djeteta koje mirno sluša glas koji pripovijeda priču nije slika pasivnosti, već ulazak u unutarnji svijet jezika, mašte i povezanosti. I o tome govori mnoštvo studija.
Pročitajte više: Oslobodite ženstvo u sebi, slušajte roman ‘Vidimo se u kolovozu’
To nije tehnologija. To je pedagogija
Zamišljam, dakle, da svaka skupina u svakom vrtiću ima mali zvučni kutak. Za individualno slušanje. Ono može biti i grupna praksa. Prije spavanja ili u dežurstvu, jer se priče i čitanje kod kuće sve rjeđe događaju. Priča se tada ne nameće. Ona dolazi kao poklon.
Za to ne treba puno. Dovoljan je mali zvučnik, tablet za pristup pričama, nekoliko slušalica. Kad je uobičajeno, slušanje donosi svoje plodove. Djeca koja slušaju bolje govore. Više pamte. Smirenija su. I često znaju reći: “Daj pusti opet onu priču.”
Mi odrasli volimo mjeriti, brojati i dokazivati. Djeca vole slušati. I dok se mi bavimo statistikama i gubimo orijentaciju u brzini promjene kojoj svjedočimo, oni rastu i oblikuju se bez alata koji im pripadaju. Vrijeme je da se to promijeni.
Autorica: Ljubica Letinić, book&zvook
Ilustracija: book&zvook
