Zamislite jedan od najtežih životnih scenarija – razvod. Sam po sebi već je dovoljno stresan, donosi velike promjene u život i povlači niz obaveza, kako birokratskih tako i osobnih, koje nadodaju našim ionako prepunim rasporedima, i to sve bez da uopće spominjemo i – teško čestu i neugodnu – emotivnu stranu priče. No, što kada se svemu tome dodaju još dva velika pitanja i opterećenja – što ako je u braku kupljen zajednički stan na kredit, ali kredit glasi samo na jednog supružnika?
Na ovaj problem nam je skrenula pažnju Mirna Kvesić, direktorica u tvrtci 3d Financije. “Ideš u stambeni kredit, misleći da je to isključivo tvoj kredit, tvoja nekretnina, međutim – nije – to je klasična bračna stečevina”, upozorava Kvesić.
Bračna stečevina
Radi se o tome da se u praksi često imovina stečena u braku smatra bračnom stečevinom, bez obzira na to tko ju je platio i pod kojim uvjetima. No, čak i kada supružnici računaju na to da će nekretnina u praksi biti zajednička, često je samo jedan supružnik kreditni dužnik.
Što se potom događa – je li moguće da u brakorazvodnoj parnici nekretnina završi kao dio bračne stečevine, znači dijeli se pola-pola, dok samo jedan od bivših supružnika mora vraćati kredit za stan idućih par desetljeća, jer je imao tu sreću da kredit glasi samo na njega?
Pročitajte više: Psihoterapeutkinja: Muškarci češće traže razvod kad nađu drugu, žene odlaze i kad nemaju nikoga
Ravnopravni sudužnici
Kako nam je pojasnila odvjetnica Anđelka Kasum, ovo bi se pitanje u potpunosti izbjeglo kada bi supružnici bili ravnopravni sudužnici – to jest, kada bi zajednički podigli kredit u banci. “Samo što ljudi to ponekad izbjegavaju jer su onda manje kreditno sposobni”, kazala nam je Kasum.
“Na primjer, nekad im treba dodatni kredit za adaptaciju ili opremu stana, i onda im je bolje da je jedan supružnik ‘čist’”, rekla je Kasum. “U smislu da ne pristanu oboje biti formalno korisnici.”
U takvom slučaju, do završetka brakorazvodne parnice ili postizanja sporazuma između bivših supružnika, ne postoji nikakva sumnja tko je dužan vraćati kredit, bez obzira na to tko će se u konačnici upisati kao vlasnik ili suvlasnik nekretnine.
“Teoretski – ako si ti sam u kreditu, stvarno je istina da će kredit ostati na tebi, dok se ne dogovorite ili o prodaji ili o tome da će jedan drugoga isplatiti i tako dalje”, kazala nam je Kvesić.
Puno opcija u praksi
Međutim, kako nam je rekla Kasum, nije vjerojatno da će se dogoditi da na kraju samo jedan bivši supružnik vraća kredit, a da se stan dijeli na dva dijela. “Nije to baš tako”, kazala nam je. U praksi, postoji puno opcija, što sudskih što dogovornih, koje sve rezultiraju pravednijom raspodjelom.
“Na papiru bi bilo da bi druga strana mogla izaći – što se tiče banke i svih trećih. Dakle strana koja nije korisnik kredita i čiji stan nije bio izađe, i nikom ništa”, kaže Kasum. “Ako kupi muškarac stan i muškarac je korisnik kredita – svejedno je li muško ili žensko – i onda se razvedu i ona se iseli. Stan glasi na njega i on vraća kredit što se svih drugih tiče. Ako ona kaže ‘stan je bračna stečevina, pola je moje’, sigurno neće on šutjeti. On će reći ‘onda je pola kredita tvoje’.”
U razvodu se utvrđuju prava i obveze proizašle iz bračne stečevine, a kredit je jedna takva obveza. “Pravno je dopušteno i pravo druge osobe da kaže, ‘ja sam korisnik kredita prema banci, mogu tražiti svoju bivšu ženu da mi plati polovicu’. Ona je to dužna”, kaže Kasum.
Dogovor u većini slučajeva
Kasum ističe kako se radi o vrlo kompleksnim slučajevima, ali uspoređuje sa slučajem nasljeđivanja, gdje se uz imovinu iz nasljedstva nasljeđuju i dugovanja. “Banka ne može tražiti novac od onog supružnika s kojim nije u ugovornom odnosu”, napominje Kasum, no dodaje kako se od suda može tražiti da naloži drugoj strani isplaćuje polovicu rate kredita.
U praksi, većina se bivših supružnika uspije dogovoriti oko vlasništva nad nekretninom i podjele kredita i bez suda, no u nekim slučajevima postoje osobe koje – što zbog vlastite koristi ili zbog negativnih emocija – žele po sebe postići maksimalnu korist ili najviše moguće povrijediti drugu stranu.
Kasum navodi kako se zna i dogoditi da ljudi sami kupe nekretninu, sami ju otplaćuju, i tek onda krenu u vezu i brak. Potom u razvodu pitaju je li to sad i od njihovog supružnika, zato što se on ili ona uselio kod njih. Važno je napomenuti da brak ne mora biti ni formalan – dovoljno dugim zajedničkim životom ili rođenjem djeteta stvara se izvanbračna zajednica koja je pravno usporediva s bračnom.
“Sad je tu pitanje – ako sam ja stan kupila kao slobodna i nikad nisam namjeravala da bude naš, onda bi se zapravo brojale samo rate kredita koje su išle na otplatu tog stana za vrijeme bračne zajednice”, kaže Kasum i pojašnjava da bi sud mogao presuditi da su rate kredita koje su uplaćivane za stan, u periodu u kojem su supružnici bili u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, bile zajedničke. “Bračni drug bi mogao eventualno reći ‘to smo zajedno isplaćivali’, ali ne bi mogao tražiti dio stana, jer nije kupljen”, kaže Kasum. Dakle, Vlasnik stana bi eventualno trebao isplatiti polovicu iznosa rata kredita plaćenih za vrijeme zajedničkog života.
U svakom slučaju, najsigurniji način da se izbjegne složeni sudski postupak, svađe i razmirice bilo bi potpisivanje predbračnog ugovora u kojem bi se unaprijed dogovorile i definirale prava i obveze vezane uz značajnu zajedničku imovinu. Jedino što je većini mladih ljudi, u periodu zaljubljenosti, sama ideja da bi s njihovom vezom negdje u budućnosti nešto moglo poći po zlu potpuno nezamisliva. S godinama i iskustvom, što tuđim a što vlastitim, postaje jasno da predbračni ugovor nije znak nepovjerenja u vezu, već pitanje mira i sigurnosti.
Foto: Privatni arhiv, Nano Banana Pro (Ilustracija)
