Mnogi umjetnici, producenti, kustosi, autori i mali kulturni kolektivi funkcioniraju kao mikro poduzetnici: sami pronalaze projekte, publiku i partnere, upravljaju budžetima, prijavljuju se na natječaje i preuzimaju puni rizik vlastitog rada. Razlika nije u strukturi posla, nego u načinu na koji se vrednuje njegov rezultat.
Zašto se rad u kulturi ne može mjeriti samo profitom
Raditi u kulturi otvara neke druge parametre. Malo se koji kulturni posao ili veliki umjetnički projekt može mjeriti s drugim sektorima kada govorimo isključivo o zaradi i tržišnom rastu. Jedan prijatelj glumac jednom mi je rekao: “Da sam htio biti bogat, proizvodio bih šibice.” Koliko je proizvodnja šibica danas unosna, teško je reći, ali poanta je jasna – u trgovini, posredništvu i mnogim drugim djelatnostima novac je često glavno mjerilo uspjeha. U kulturi je to često osjećaj poziva i potrebe ispričati neku priču, baviti se nekom zajednicom, stvoriti nešto što provocira gledatelje, slušatelje, sudionike da istraže teme i probleme o kojima nisu možda na taj način razmišljali.
To, međutim, ne znači da je tržište neprijatelj kulture. Sasvim je legitimno imati proizvod, razvijati ga i zarađivati na njemu – osobito ako taj proizvod nosi dodatnu vrijednost: znanje, emociju, estetsko iskustvo, zajednicu ili društveni pomak. Problem nastaje kada se vrijednost mjeri isključivo profitom, ali i kada se svaka komercijalna dimenzija rada unaprijed promatra podozrivo. U dijelu kulturnog sektora i dalje postoji refleks da se na poduzetničko gleda s visoka, kao da tržišna održivost automatski umanjuje umjetnički integritet. A to je lažna podjela.
Poduzetništvo u kulturi zato se mora mjeriti širim kriterijima. Ne samo bilancom, nego doprinosom koji ostavlja zajednici. Pitanjima poput: što smo ovim projektom postigli, kome smo otvorili prostor, što smo naučili, kako smo nekome poboljšali život, jesmo li povezali ljude, potaknuli razgovor, razvili empatiju, otvorili novu perspektivu. Ako toga nema, tog dodatnog sloja smisla, vjerujem da je mnogima koji rade u kulturi teško pronaći pravu motivaciju.
Pročitajte više: Katja (10) objavila svoju prvu knjigu – o razvodu roditelja: “Pročitao sam njenu priču i ostao bez daha!”
Kultura kao ekonomski sektor i stvarni izazovi poduzetnica
Ipak, važno je naglasiti da kultura nije sektor bez novca ni bez moći – samo su ti resursi drukčije raspoređeni.
Prema Europskoj komisiji (Cultural and Creative Industries Ecosystem Report, 2025), kulturne i kreativne industrije u Europskoj uniji zapošljavaju oko 8 milijuna ljudi, okupljaju 1,2 milijuna poduzeća te stvaraju oko 3,95% ukupne bruto dodane vrijednosti EU gospodarstva. To potvrđuje da kultura nije rubni hobi sektor, nego ozbiljan ekonomski akter, iako je velik dio rada u njemu fragmentiran, projektan i nestabilan.
Upravo zato panel o poduzetnicama u kulturi, održan kao follow up Festivala empatije u suradnji s Bizkoschnicom i podržan od Zaklade Solidarna, otvorio je važno pitanje: koji su problemi i prepreke na koje nailaze poduzetnice u kulturi i što možemo učiniti da poboljšamo njihovo poslovanje? Na panelu su sudjelovale Vanja Jambrović iz produkcijske kuće Restart, glazbena i interdisciplinarna umjetnica Sara Renar te Ana Dević iz kolektiva WHW – tri žene različitih profesionalnih putanja, ali sličnog iskustva rada na granici kreativnosti, održivosti i odgovornosti.
Pokazalo se koliko su iskustva žena u kulturi slična, bez obzira dolaze li iz filma, glazbe, ili vizualnih umjetnosti. Iza vidljivih rezultata često stoje godine nevidljivog rada: pisanje prijava, administracija, traženje partnera, pregovori, koordinacija timova, financijsko krpanje budžeta i stalno prilagođavanje promjenjivim uvjetima rada.
Jedna od tema koja se snažno otvorila bila je podkapacitiranost sektora. Mnoge organizacije, produkcije i inicijative rade s premalo ljudi, premalo vremena i premalo stabilnih resursa. Zbog toga jedna osoba često paralelno obavlja nekoliko poslova: istodobno je producentica, administratorica, voditeljica projekta, komunikatorica, fundraiserica, logistika i operativa. Ono što bi u većim sustavima radilo više odjela, u kulturi nerijetko nosi jedan čovjek ili mali tim.
Institucije, prekarijat i rodna dimenzija kulturnog rada
Tijekom pripreme panela razgovarala sam s brojnim umjetnicima i radnicama u kulturi. Zanimljivo, mnogi od njih odabrali su stalno zaposlenje u institucijama upravo kako bi njihova umjetnost bila oslobođena tržišnog natjecanja. Ta rečenica dugo mi je ostala u mislima jer otvara otprije poznatu duboku dilemu: mora li umjetnost nužno biti tržišno uspješna da bi bila vrijedna i može li umjetnik stvarati slobodno ako mu egzistencija ovisi o prodaji vlastitog rada?
Ne mogu svi raditi u institucijama niti svi mogu računati na sigurnost stalnog zaposlenja. Prema Eurostatu (Culture Statistics, 2024), oko 31,7 posto zaposlenih u kulturi u EU su samozaposleni, što je znatno iznad prosjeka ostatka gospodarstva. Drugim riječima, gotovo svaka treća osoba u kulturi djeluje izvan klasičnih sigurnih radnih odnosa, za Hrvatsku mi ta brojka nije poznata.
Njima pitanje publike, cijene rada, prodaje, vidljivosti i financijske održivosti nije teorijska rasprava, nego svakodnevna realnost. Upravo zato važno je prestati suprotstavljati institucijski i poduzetnički model rada. Jednima je potrebna stabilnost da bi stvarali, drugima fleksibilnost da bi opstali. Sustavu su potrebna oba modela.
Ne znam kako je danas, ali na umjetničkim akademijama mnoge generacije nisu učile razmišljati o ekonomskoj strani vlastitog rada. Govoriti o isplativosti, cijeni rada, tržištu ili zaradi znalo se doživljavati gotovo kao nešto neukusno, pa i pomalo svisoka. Kao da ozbiljna umjetnost mora biti odvojena od pitanja egzistencije. Vjerujem da danas dolaze drukčije generacije – pragmatičnije i slobodnije u tom pogledu, ali i zakinute za neke druge stvari.
U tom sam se kontekstu vratila knjizi Art as Work teoretičarke Bojane Kunst, koja precizno opisuje paradoks suvremenog kulturnog rada. Kunst pokazuje da se od umjetnika danas traži upravo ono što se slavi u modernom poduzetništvu: fleksibilnost, kreativnost, samostalnost, mobilnost, stalna dostupnost i stalno stvaranje novih projekata. Umjetnik tako više nije samo autor, nego istodobno producent, administrator, komunikator, fundraiser i menadžer vlastitog rada.
Na prvi pogled to izgleda kao sloboda. No, u praksi često znači prekarizaciju: rizik se prebacuje na pojedinca, radno vrijeme nestaje, a granica između privatnog i profesionalnog života se briše. U kulturi to posebno pogađa žene, koje uz profesionalni rad često nose i nesrazmjeran teret skrbi i nevidljivog rada.
Velik dio kulturne scene funkcionira upravo tako: natječaj po natječaj, godina po godina, bez dugoročne stabilnosti. To otežava planiranje, zapošljavanje i razvoj organizacija. U takvom sustavu mnogi vrhunski profesionalci rade kontinuirano, a žive povremeno. Društvo od kulture očekuje inovativnost, uključivost i društveni utjecaj, ali je često financira kratkoročno i nesustavno. I tu moram spomenuti i izuzetke, natječaje za poduzetništvo u kulturi, institucionalne potpore sa vrlo ozbiljnim zahtjevima… ali i dalje nedovoljno.
Žene su u kulturi vrlo prisutne. Prema Eurostatu (Culture Employment Statistics, 2024), žene čine 49,6 posto zaposlenih u kulturnom sektoru EU, što ga čini jednim od rodno najuravnoteženijih sektora. Međutim, ta brojnost ne znači i jednaku raspodjelu moći, vidljivosti i financijske sigurnosti. Žene su često nositeljice nevidljivog rada kulture: organiziraju, povezuju, održavaju sustave, pišu prijave, vode produkciju i rješavaju krizne situacije. No rjeđe ih se prepoznaje kao strateške akterice ili poduzetnice sektora.
Kultura kao prostor stvarne moći
A upravo je kultura prostor stvarne moći. Kultura oblikuje narative, identitet i način na koji pojedinci i društvo komuniciraju sa svijetom. Zato se u međunarodnim odnosima govori o soft poweru – moći utjecaja kroz kulturu, umjetnost i kreativne industrije.
Ako poduzetništvo znači sposobnost da iz ničega stvoriš nešto vrijedno, da okupljaš ljude, upravljaš resursima i nosiš rizik, onda su žene u kulturi među najotpornijim poduzetnicima društva.
Piše: Ivana Karačonji Rupčić, umjetnička voditeljica Kreativne Audiovizualne Asocijacije-KAVA i Festivala empatije
