KKad su Rosa Rankin-Gee i njezina supruga Leah počele planirati obitelj, znale su da žele da obje budu dio te priče. Svaka odluka morala je biti svjesna, promišljena i dogovorena. Zato su se odlučile za recipročni IVF, odnosno oblik izvantjelesne oplodnje u kojem jedna partnerica daje jajnu stanicu, a druga nosi trudnoću.
Kako Rosa piše za Guardian, njihova kći Mara rođena je u listopadu prošle godine. Leah ju je rodila, ali embrij je nastao iz Rosine jajne stanice i sperme poznatog donora.
Strahovi i nedoumice
Lezbijski parovi sve češće koriste taj oblik IVF-a. Kod klasičnog IVF-a embrij se vraća u tijelo žene čije su jajne stanice korištene. U ovom postupku embrij se prenosi u tijelo partnerice.
Za Rosu je taj izbor bio i odgovor na strahove s kojima se mnoge istospolne obitelji susreću. Pitala se hoće li je dijete jednoga dana doživljavati kao „manje stvarnu” majku. Recipročni IVF činio joj se kao način da obje imaju jasnu, neupitnu vezu s djetetom: jedna genetsku, druga onu tjelesnu, trudnoćom i porodom.
U odluci im je bilo važno i to da koriste poznatog donora. Nisu nikoga odmah izravno pitale, nego su prvo razgovorima „opipavale teren“. Naposljetku su izabrale bliskog prijatelja koji je, kako Rosa opisuje, postavljao najbolja pitanja – ne o sebi, nego o budućem djetetu i njegovim potrebama.
Nakon toga uslijedila je administrativna i medicinska procedura. Rosa i Leah prošle su postupak vađenja jajnih stanica u razmaku kraćem od 24 sata. Njihove su jajne stanice u laboratoriju u Manhattanu oplođene spermom njihova prijatelja, a zatim su čekale hoće li se embriji razviti.
Pročitajte više: Nazadujemo: Liječnici i primalje sve češće odbijaju porađati djecu začetu potpomognutom oplodnjom
Pravne i društvene komplikacije
No sve to zajedno nije tako jednostavno. Naime, ne sazriju sve jajne stanice, ne oplode se sve, ne prežive svi embriji do petog dana. U svakom koraku postoji mogućnost da postupak bude prekinut. Pritom su se morale suočiti i s mogućnošću da jednoj uspije, a drugoj ne. Na kraju su dobile ono čemu su se nadale. U siječnju je jedan Rosin embrij prenesen u Leino tijelo.
Otad njihova iskustva više nisu bila jednaka. Leah je nosila trudnoću, osjećala promjene i mučnine, pratila kako se embrij razvija. Rosa je, kako sama kaže, ušla u svojevrsni „očinski prostor”: bila je buduća majka, ali fizički i hormonski udaljena od trudnoće.
Mara danas nalikuje Rosi, osobito kad se mršti, ali Rosa kaže da je sto posto Leina. Leah ju je nosila, i upoznala prije svih. Rosa istodobno shvaća da nije morala roditi da bi postala majkom, ali i dalje želi nositi Leino dijete ako im se drugi put posreći.
Njihova obitelj ipak živi i s pravnim i društvenim komplikacijama.
Obje su upisane u Marin rodni list, no Rosa će, radi sigurnosti, morati posvojiti vlastitu kći. Razmišljale su i o putovnici, prezimenu i dokumentima, odnosno o tome kako bi svaka od njih mogla sama putovati s Marom i biti priznata kao roditeljica, ali i o tome kako bi se kao obitelj snašle u zemljama u kojima istospolne obitelji nisu sigurne ili priznate.
U vremenu u kojem konzervativne politike ponovno jačaju, Rosa piše da se i najobičnije obiteljske stvari za obitelji poput njihove lako pretvore u pitanje prava, sigurnosti i priznanja.
Foto: Ilustracija/Nano Banana pro
