Kada čujemo ime Luka Ritz, naš svijet na trenutak stane. Tom mladiću dogodilo se ono od čega strepi svaki, ali baš svaki roditelj. Ubili su ga. Iz dosade. Prije točno 15 godina umro je od preteških ozljeda uzrokovanih fizičkim nasiljem. Imao je samo 18 godina i bio je maturant Grafičke škole. Mladost je imao, a čekalo ga je sve drugo – možda upis na fakultet, možda prvi „pravi“ posao, možda suživot s prijateljima. Svirke u rock bandu čiji je član bio. Nažalost, nikada nećemo saznati. Jer priču svog života nije stigao ispisati – netko ju je nepravedno prekinuo.
Luka Ritz borio se 12 dana
Njega i prijatelja napala su petorica. Petorica nečijih sinova, unuka, braće, susjeda. Te večeri, dok su čekali autobus, najprije su im prišla dvojica mladića, piše Index.hr. Zatražili su novac i cigarete, a potom je, tvrdi zagrebačka policija, iz čista mira uslijedio napad. Mladi Ritz sjedio je na rubu nogostupa, a od udarca koji je primio pao je na cestu.
Nastavili su ga udarati. Pokušao je pobjeći. Nije uspio. Borio se 12 dana, nakon čega je pokleknuo ozljedama. Još sa 17 godina odlučio je da želi donirati svoje organe nakon smrti, a njegovi roditelji to su i ispoštovali. Spasio je više života u Hrvatskoj i inozemstvu. Trebamo li se uopće pitati kako su kažnjeni njegovi nasilnici? Minornim kaznama, očekivano. Tada su imali 16, 17, 18 godina, a policija ih je tražila pet mjeseci.
Jedan od optuženih proveo je devet mjeseci u zatvoru, iako je prvotno trebao odslužiti godinu i pol. Puno premalo. Protiv jednog od mladića kazneni postupak u potpunosti je obustavljen jer je za vrijeme procesa već bio upućen na izdržavanje odgojne mjere u ustanovi. Stoga se smatralo da je time svrha kažnjavanja ispunjena. Jednog su „kaznili“ tako što su ga premjestili u popravni dom. Danas su svi slobodni ljudi.
I možemo reći da iz cijele situacije nismo naučili gotovo – ništa. Kazne za bilo kakvu vrstu fizičkog ili psihičkog zlostavljanja u Hrvatskoj i dalje su premale. Nikakve. Zakon štiti maloljetnike, iako ponekad upravo ti maloljetnici predstavljaju veliku prijetnju za društvo oko sebe. Nedavno smo tome svjedočili u Beogradu.
Pročitajte više: Kako uz pomoć medijacije riješiti nasilje među mladima?
Od kud im pravo, pitamo se danas?
Ipak, Luka Ritz posao je simbol borbe protiv nasilja u našoj zemlji. Posthumno je odlikovan nagradom Ponos Hrvatske. Svakog lipnja od 2009. u Hrvatskoj se, za promicanje tolerancije i škole bez nasilja, nagrađuju osnovne i srednje škole te njihovi učenici. Svaki lipanj prolazi u duhu podizanja svijesti o ovom narastajućem problemu, problemu fizičkog nasilja između djece.
„Želja nam je da Nagrada „Luka Ritz“ bude ZNAK prepoznavanja onih koji se bore za vrijednosti mira, tolerancije, nenasilja i svega onoga za što se zalažemo promišljajući budućnost našeg društva. Svi imaju pravo disati – napisao je Luka, a naš je zadatak da tu misao i ostvarimo u Hrvatskoj“, stoji na stranici Ministarstva znanosti i obrazovanja.
Jerko Marić, vođa grupe Adastra koju je i sam Luka slušao, posvetio mu je pjesmu Surovi grade. Luka je pak ispraćen uz taktove pjesme Poštar lakog sna skupine Pips, Chips & Videoclips. Taktovi ovih pjesama i danas bude tugu i bol.
Mi danas čitamo o njemu, o čovjeku koji bi sada imao 33 godine. Čitamo o svemu što se oko nas događa. Dišemo, sanjamo, nadamo se. Maštamo o budućnosti, o svemu što je pred nama. Maštao je i Luka. Želio je biti novinar. Želio je još dugo svirati u svom bandu. Na njegov put stali su „obični“ – huligani. Od kud im pravo, pitamo se danas? Od kud im pravo da oduzmu život koji je tek trebao početi? Da tuku do smrti? Od kud im pravo da diraju u našu mladost?
Danas se moramo zapitati koga odgajamo. Svaki se dan moramo zapitati kakvu djecu odgajamo. Sigurni smo da je baš naše dijete savršeno, da ono nikada nikome ne bi nanijelo zlo. Trebamo li biti toliko sigurni? Razgovarajmo s njima, dok nije kasno. Razgovarajmo o tome trpe li oni nečije nasilje ili ga možda „serviraju“ nekome drugome. Dok nije kasno.
Foto: Canva / Wikipedia
