Podjela imovine nakon razvoda – kakva su prava kućanica?

Vrlo često se u praksi postavlja pitanje koje bi bile imovinske posljedice razvoda braka u situaciji kada jedan partner za vrijeme trajanja braka ima uspješnu i izuzetno lukrativnu poslovnu karijeru, dok drugi partner vodi kućanstvo i brine se o djeci.

Pravo na jednaku podjelu imovine, bez obzira tko je zarađivao

Krajem travnja 2015. godine na mnogim internetskim portalima odjeknula je vijest da je žalbeni obiteljski sud u Australiji, povodom žalbe bivše supruge protiv prvostupanjske presude u sporu radi razvoda braka i razvrgnuća bračne stečevine u vrijednosti od 40 milijuna dolara presudio u korist supruge odredivši da bivši bračni drugovi imaju svaki pravo na jednaku polovicu imovine stečene za vrijeme trajanja njihovog 29 – godišnjeg braka, bez obzira na činjenicu što se supruga prvenstveno bavila kućanstvom i odgojem njihovo troje djece, dok je suprug dugi niz godina vodio uspješan i unosan posao nekretninama.

Prvostupanjskom presudom inicijalno je suprugu bilo dodijeljeno 60% imovine stečene u braku na što se je supruga žalila tvrdeći da je takva odluka suda nepravedna i nezakonita ističući jednaku važnost njezinog doprinosa braku i stvaranju zajedničke imovine za vrijeme braka, kao i činjenicu da se je ona upravo na temelju njihove dogovorne podjele uloga primarno brinula o kućanstvu i zajedničkoj djeci te da iz tog razloga ne bi smjela snosi nepravedne ekonomske posljedice razvoda i biti stavljena u nepovoljniji imovinski položaj.

Žalbeni sud je prihvatio argumente supruge i presudio da u konkretnom slučaju oba bračna druga imaju pravo na jednak dio imovine stečene radom za vrijeme trajanja braka istaknuvši u obrazloženju presude da je doprinos supruge u stvaranju bračne stečevine jednak doprinosu supruga te da je vrijednost koju je supruga pridonijela za vrijeme trajanja braka brinuvši se i radeći oko obitelji i djece jednaka vrijednosti suprugova rada i stvaranja njihovog materijalnog bogatstva.

Sud se je također u obrazloženju osvrnuo na činjenicu da je upravo doprinos supruge u obliku „neplaćenog  rada“ oko zajedničkog kućanstva i obitelji omogućio suprugu da nesmetano ostvari uspješnu i financijski unosnu poslovnu karijeru.

Ovaj presedan suda u Australiji je od posebne važnosti za žene imajući u vidu činjenicu da su, prema dostupnim statističkim podacima, u slučaju 60% australskih obitelji s djecom mlađom od 15 godina,  upravo žene te koje rade skraćeno radno vrijeme ili uopće nisu zaposlene, dok muškarci rade puno radno vrijeme. Samo u slučaju 3% obitelji ova podjela uloga u braku je drugačija.

Mnogo uspješnih poslovnih karijera može se smatrati timskim radom oba partnera te je stoga izuzetno bitno da je sud prepoznao važnost „besplatne potpore/doprinosa“ koju najčešće u braku pružaju upravo žene, a bez koje ostvarenje mnogih poslovnih karijera ne bi bilo moguće.

Hrvatsko zakonodavstvo napredno po pitanju imovinske ravnopravnosti

U odnosu na tek nedavno usvojenu australsku praksu koja izjednačava doprinos bračnih drugova u stvaranju imovine stečene za vrijeme trajanja braka, bez obzira na podjelu njihovih uloga u braku i postojanje formalnog zaposlenja i novčanog doprinosa pojedinog partnera, hrvatsko zakonodavstvo je vrlo napredno po pitanju imovinske ravnopravnosti bračnih drugova (kao i izvanbračnih drugova koji su u životnoj zajednici najmanje 3 godine ili kraće, ako je u izvanbračnoj zajednici rođeno zajedničko dijete, odnosno partnera u istospolnoj zajednici, bilo formalnoj bilo neregistriranoj).

Naime prema hrvatskom Obiteljskom zakonu, bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu.

Bračnom stečevinom smatra se sva imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine, dok se vlastitom imovinom smatra imovina koju su bračni drugovi imali u trenutku sklapanja braka kao i imovina koju su stekli za vrijeme trajanja braka po nekoj drugoj osnovi kao što je npr. slučaj naslijeđene ili darovane imovine.

Od 01. srpnja 1999. godine u Hrvatskoj vrijedi zakonska presumpcija da sve što je stečeno radom za vrijeme trajanja braka pripada bračnim drugovima u jednakim dijelovima kao suvlasnicima (osim ako nije drugačije ugovoreno bračnim ugovorom).  Slijedom toga, u odnosu na imovinu koja je stečena u braku nakon 01. srpnja 1999. godine radom, sud neće ulaziti u utvrđivanje vrste i vrijednosti doprinosa pojedinog bračnog druga u stvaranju bračne stečevine već će za odluku suda o utvrđenju bračne stečevine i udjela bračnih drugova u istoj, biti dovoljna činjenica da je imovina koja se dijeli stečena radom za  vrijeme trajanja braka ili da je riječ o imovini koja potječe iz imovine stečene radom za vrijeme trajanja braka.

Ovakvo zakonsko rješenje omogućilo je sudu relativno brzo rješavanje postupaka diobe bračne stečevine te je na taj način zasigurno formalno izjednačen doprinos i imovinski položaj žena (kao i muškaraca) u situacijama kada su one/oni odlučili „žrtvovati“ svoju poslovnu karijeru u svrhu ostvarenja poslovne karijere partnera.

Nažalost, u praksi se još uvijek viđaju nedovršeni postupci diobe bračne stečevine u odnosu na imovinu stečenu prije 01. srpnja 1999. godine, u kojima je sud još uvijek dužan ulaziti u utvrđivanje vrijednosti doprinosa pojedinog bračnog druga u stvaranju bračne stečevine.  Iako su takvi postupci dugotrajniji jer zahtijevaju provođenje više dokaza u svrhu utvrđivanja doprinosa, praksa je pokazala da većina takvih postupaka ipak bude okončana na način da bude prepoznata podjednaka vrijednost doprinosa bračnih drugova u stvaranju bračne stečevine bez obzira da li se radi o novčanim ili nenovčanim doprinosima, u vidu skrbi o kućanstvu, obitelji i djeci, osim u slučajevima kada je jedan od bračnih drugova zarađivao višestruko veće novčane iznose od drugog.

Međutim, potrebno je upozoriti da, bez obzira na postojanje zakonske presumpcije i relativno brzo rješavanje postupaka diobe bračne stečevine, vrlo često se žene, koje nisu bile zaposlene za vrijeme trajanja braka i koje su ovisile o prihodu supruga,  nakon razvoda braka nađu u situaciji bez sredstava za život i bez mogućnosti zapošljavanja dok čekaju formalno pravomoćno okončanje postupka diobe bračne stečevine.

U takvim situacijama Obiteljski zakon nudi mogućnost ostvarenja prava na uzdržavanje od bračnog druga ukoliko se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: (i) da bračni drug koji traži uzdržavanje nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine; te (ii) da nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti.

Međutim, vrlo je teško generalizirati konkretnu mogućnost ostvarivanja prava na uzdržavanje od bračnog druga, jer se ona procjenjuje za svaki pojedini slučaj individualno.

U praksi upravo dokazivanje činjenice nemogućnosti zapošljavanja često predstavlja prepreku za ostvarivanje prava na uzdržavanje od bračnog druga budući da ta činjenica ovisi o dobi bračnog druga koji traži uzdržavanje, njegovoj naobrazbi, dosadašnjem radnom iskustvu, cjelokupnoj ekonomskoj situaciji, zdravstvenom stanju i slično.

Ukoliko se ostvari pravo na uzdržavanje, i sama visina iznosa uzdržavanja također se ocjenjuje u svakom pojedinom slučaju individualno, ovisno o potrebama uzdržavanog bračnog druga, ali i materijalnim mogućnostima bračnog druga koji je dužan davati uzdržavanje.

Autorica: Ira Perić Ostojić, odvjetnica u suradnji s Wolf Theiss Podružnica Zagreb

Foto: 123rf