Katarina Boban Filipančić o selidbi zbog posla: “Gdje god odem, uvijek se vratim”

Davne 2006. izabrana sam kao članica projektnog tima Europskog udruženja komora u Bruxellesu (Eurochambres), kao prva osoba koja dolazi iz (tada još) države ne-članice Europske unije. Bila sam presretna i uzbuđena i jedino pitanje koje sam si postavljala je bilo: što ću sa psom? Moj dragi Lucky je bio moj vjerni prijatelj punih 7 godina i naravno, prvi plan je bio povesti ga sa sobom. No, stanovi koji su mi bili dostupni nisu primali kućne ljubimce i tako sam morala donijeti tešku odluku, ostaviti psa kod roditelja. Da se razumijemo bolje, moji roditelji nikada nisu imali kućne ljubimce, niti su ih dopuštali, pogotovo ne u kući. To svakako nije olakšalo odluku, ali oni su se složili i tako sam se uputila tog ponedjeljka, dan nakon Nove 2006., u Belgiju.

„Insieme, unite, unite, Europe“

Sve je teklo odlično. Od leta do dočeka kolegice na aerodromu. Otišle smo na večeru, kupila sam belgijsku SIM karticu, odvezla me do stana, koji su mi oni našli i rezervirali. Bilo je već kasno, ali nisam mogla spavati jer me osjećaj zahvalnosti i radosti držao na visokoj razini energije, a još više iščekivanje prvog radnog dana. Stan je bio genijalan. Dvoetažni, starinski, u onim uskim kućama u nizu, s kaminom u dnevnom boravku. Na donjoj etaži je bila kuhinja, dnevni boravak i prostrani hodnik, kao neka dvorana za ples. Uske stepenice su vodile prema spavaćim sobama i kupaonici na gornjem katu stana. Kroz kuhinju se spuštalo u podrum u kojem sam imala vešeraj i pegleraj.

Prvi radni dan, u uredu su me dočekali za upoznavanje sve kolege/ice s kojima ću surađivati te spreman stol sa svom opremom za rad. Upoznali su me s radnim prostorijama, uputili gdje je najbolja kava, gdje tko ide na ručak, koja su pravila organizacije i s punim razumijevanjem se zanimali kako sam se smjestila i snašla u novom okruženju.

Drugi dan je bilo upoznavanje s mojim radnim obvezama i očekivanjima te upoznavanje s drugim odjelima. Kako su dani tekli, stjecala sam prijateljske odnose, širio se krug poznanstava. Bilo je lijepo na poslu i nakon posla. Vrijeme je bilo očajno, ali mene to osobno nikada nije smetalo i ne bih to niti primijetila da se nisu žalili, većinom svi koji nisu Belgijanci, kako im nedostaje sunca.


Pročitajte više: Ana Juričević živi kineski san! Hangzhou je postao grad u kojem živi, radi i vodi zajednicu žena koje grade karijeru izvan domovine


Multikulturalni grad

Specifičnost rada i života u gradovima kao što je Bruxelles je što ima puno stranaca i kad su svi različiti, individualnost dolazi do izražaja, ali se i gubi neka potreba naglašavanja razlika. Svi smo različiti i to je ok. Druga je prednost blizina i povoljne opcije putovanja po Europi.

Putovala sam vlakom, busom, avionom posvuda. Dolazili su mi obitelj i prijatelji u posjete. Prošlo je za čas. Istinski sam uživala i ne sjećam se ničega lošeg vrijedno spomena. Naravno, svugdje ima ljudi s kojima niste na istoj valnoj dužini, bilo bi zaista čudno kada bi svi svima odgovarali. Naravno, morala sam štedjeti. Naravno, bilo je ponekad previše posla ili stresa zbog kašnjenja dijelova projekta. No, radila sam zbilja zanimljive projekte s odličnim učincima za države koje su bile u pretpristupnom razdoblju, među kojima je bila i Hrvatska. Također sam radila financijsku i računovodstvenu kontrolu zatvorenih projekata na razini cijele EU.

Osim iznimno vrijednog radnog iskustva, tamo sam upoznala i stekla najbolju prijateljicu, s kojom sam, unatoč udaljenosti, ostala vrlo bliska dan danas. Ona sada živi s obitelji u Irskoj, a ja sam se vratila i ostala u Hrvatskoj. Gdje god odem, uvijek se vratim. Studirala sam u Francuskoj. Nakon srednje škole sam otišla kao babysitter živjeti u Englesku. Iskreno, ne znam sama sebi objasniti zašto se uvijek vraćam.


Pročitajte više: Posao u inozemstvu- one su prihvatile izazov i otišle na drugi kontinent


“Toto, I have a feeling we’re not in Kansas anymore.”

Ne znam od kuda početi.

U tom se trenutku činilo kako se sve poklopilo kao idealna opcija. Dobila sam ponudu za izazovan posao. Mužu je stradalo poslovanje firme zbog COVID mjera. Djeca su bila presretna zbog ideje života uz more i kupanja kad god ti srce poželi. Razgovori su trajali par mjeseci i kada su mi rekli da su me odabrali, bila sam uvjerena da je to: TO. Čak su me pristali pričekati da završi školska godina. Mislila sam da sam konačno našla odlične poslodavce i da ću tamo ostati do penzije.

No, moram napisati nešto o tom kulturološkom šoku i različitim mentalitetima unutar iste države i to tako male kao što je Hrvatska. Valjda svi to znamo i doživljavamo koliko smo različiti, ali kako ne podnosim generaliziranje i želim gledati svijet kroz ‘ružičaste naočale’, otišla sam u Šibenik iz Zagreba sva puna entuzijazma, kako bi me apsolutno šokirala razlika mentalnog sklopa.

Ludo je drugačije!

Ok, postoje razne pogodnosti kao kraći redovi u dućanima, nema gužve u prometu, sve je blizu, lakši tempo rada, opuštenije slobodno vrijeme jer jasno, razlika između manje sredine i većeg grada je velikim dijelom posljedica gustoće naseljenosti.

Možda me najviše zapanjilo i ono što čini veliku razliku je da broj stanovništva igra ulogu u stereotipu da su stanovnici manje sredine jako dobri i pomažu jedni drugima, dok su u većim gradovima ravnodušniji. Istina je, iz mog iskustva, suprotna. Ljudi su naizgled ljubazni i druželjubivi, no zapravo su licemjerni, odnosno neizmjerno vole tračati. Olajavanje drugih im je, čini se, najdraži hobi. Za mene, najveća misterija leži u tome što je takav način življenja postao toliko uobičajen da je svako ponašanje izvan tih okvira: nenormalno. Otvorena i direktna komunikacija ne nailazi na dobre reakcije.

Krenimo od početka. Mailom sam dobila uvjete koji su uključivali smještaj za čitavu obitelj – koliko god bude potrebno. Rečeno da je ugovor na određeno vrijeme – prema razgovoru sam shvatila da to znači samo za prvu godinu uz probni rok. Ali… nakon dolaska i potpisa ugovora se ispostavilo da nema smještaja. Također, ugovor je bio na određeno na 4 mjeseca.

Kao da smo odselili na Novi Zeland

Naša mlađa djevojčica nije mogla dobiti vrtić od lipnja do studenog. Dijete koje je udomljeno ima prednost upisa u vrtić, posebno ako je to prema uputama socijalne službe, a u našem slučaju i nadležnog liječničkog tima. Obišla sam sve vrtiće, zvala, pisala mailove. Gradske i privatne. Jasno sam navela da sam spremna platiti punu cijenu vrtića. Nije bila primljena nigdje dok suprug nije nazvao gradonačelnika. Da! Živa istina. Nakon toga su slijedili silni razgovori, objašnjavanja i razjašnjavanja. Kada je konačno krenula u vrtić, tražio se period prilagodbe iako je pohađala vrtić prije toga pune 4 godine. Kao da smo odselili na Novi Zeland, a ne u grad 300 km dalje u istoj državi. Srećom, s upisom u školu nije bilo takvih izazova, ali je bilo poteškoća u prilagodbi.

Problem smještaja je ipak bio najveći. Bila je super sezona i nitko nas nije htio primiti. Svi su htjeli turiste, a oni koji su pružali trajni najam, jedni nisu htjeli djecu, drugi nisu prihvaćali pse. Da, s nama su doselila i naša dva mala psa. Ipak smo dobili privremeni smještaj u kampu, a potom, umjesto jednom, selili se 5 puta. Živjeli smo u stanu bez namještaja, bez veš mašine, u nezavršenoj zgradi… Meni je svejedno, iskreno rečeno, mogu živjeti i u šumi ako je nužda, ali za dvije male djevojčice plus dva psa bilo je stvarno naporno.


Pročitajte više: Katarina Boban Filipančić Zagreb zamijenila Šibenikom, a poduzetništvo korporacijom: najviše me pokreću nova iskustva, znanja i razvoj


Manji grad nema toliko opcija kao Zagreb

Nakon toga sam imala prometnu nesreću i ostala bez auta. Osobno bih išla i pješke, ali sam zbog djece i tih selidbi stvari bila prisiljena koristiti službeno vozilo, no to je, unatoč mojoj visokoj funkciji bio problem. Biti bez auta u maloj sredini je praktički nemoguće. Nema dobre povezanosti, za svega par kilometara treba promijeniti nekoliko autobusa. Ista je situacija s aktivnostima. Nažalost, ne postoje opcije koje imate u većem gradu.

Što reći o samom poslu, klimi i odnosima? Prvi radni dan me nije dočekao nitko. Ured je bio prazan, odnosno bile su kutije pune starih dokumenata i nije bila spremna oprema za rad. Sjela sam i krenula s pozdravnim mailom. Svega par kolega/ica je odgovorilo. Nije bilo prijenosa poslova niti očekivanja. Nije bilo uputa što se ne/smije, ne/treba, ne/može, ne/mora. Istovremeno, moja svaka riječ se mjerila i komentirala. Sve što sam radila se interpretiralo na negativan način. Nikada u 22 godine radnog staža to nisam doživjela.

Toliko sam se silno željela uklopiti i trudila ostaviti dobar dojam da sam napravila suprotno. Rekla bih da sam im djelovala kao vanzemaljac i niti jedan pristup nije bio dobar. Previše sam pričala i ostajala predugo raditi. Kada sam bila otvorena i ljubazna, prozvana sam preblagom i slabom osobom. Kada sam bila ozbiljna i tražila više rada, bila sam naporna i izazivala stres. No, neću ići u detalje niti otkrivati kakve poslovne tajne. Ovo je samo moje iskustvo selidbe, iz perspektive moje obitelji na koju se značajno odrazila promjena boravišta.

Pozitivna strana je svakako život uz more koje donosi predivnu energiju, ima svoju snagu. Također, grad sam po sebi je predivan, nudi jedinstvene povijesne sadržaje. Iznenađujuće su usluge na izrazito visokoj razini. Iako je manja konkurencija i očekivalo bi se suprotno, nisam u Zagrebu nikada naišla na idealnu kozmetičarku i frizerku. U Šibeniku sam ih našla i doslovno samo zbog toga ponekad skoknem u posjetu.

„Lassie se vraća kući“

Puno je faktora koje treba uzeti u obzir.

Prvenstveno, ako imate obitelj, moj bi savjet bio radije proći razdoblje prilagodbe samostalno pa vam se obitelj pridruži samo ako je iskustvo bar približno očekivanjima. I razdvajanje je šok, ali ne toliki kao 5 selidbi u par mjeseci.

Ako nemate obitelj, svejedno trebate dobro provjeriti uvjete i uzeti selidbu s rezervom, odnosno dati sebi vremena i mogućnost povratka. 

Sjećam se odlaska na zadnji razgovor. Išla sam taxijem do autobusnog kolodvora. Mojima je trebao auto pa sam išla busom. Razgovarala sam s vozačem i onako usput mu rekla da selim s obitelji na more. Par puta je ponovio pitanje: selite iz Zagreba u Šibenik? Koliko se on čudio mojoj smjelosti, toliko sam se ja čudila njegovom čuđenju. Rekao je samo: ah, vratit ćete se vi brzo. I jesmo, vratili smo se kući.

Foto: Canva/ Katarina Boban Filipančić privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

pretty privilege

Pretty privilege – Lijepim ljudima životni je put popločen zlatom?

Pojam pretty privilege vjerojatno je dobro poznat svima. Odnosi se prilike u životu, poslovne i privatne, koje u većoj količini dobivaju...
- Advertisment -