Ne vjerujem u superžene

Nemam baš puno vremena za ženske časopise ili one koji nisu nužno ženski, ali nas zdušno informiraju o tuđim životima, no ako postoji pravo vrijeme za čitanje istih, onda je to ono koje provedemo kod frizera.

Superžene imaju savršene karijere, brakove, frizure, kolače….

Pa se tako i ja jednom mjesečno informiram o tome što se trenutno događa u čijoj spavaćoj sobi ili kuhinji ili kojem drugom dijelu kuće ili vrta. I vidim da je oko mene sve puno nekakvih superžena, savršenih do zadnje sitnice – one nasmiješene krase naslovnice, daju intervjue o svojim uspjesima na svim poljima, pokazuju svoje garderobe prepune zadnjih modnih hitova, slikaju se sa isto tako savršenom dječicom i životnim partnerima i stalno su uređene kao da su baš ovog časa imale kompletan makeover.

One imaju savršen brak, savršenu karijeru, savršeno kuhaju, kosa im je „dreiwettertaft“, nokti uvijek uređeni, djeca, ako ih imaju, su im u svemu prva i najbolja, životni partneri su im „srodne duše“, imaju respektabilnu karijeru, tri hobija, volontiraju u pet udruga i još stignu prošetati psa i pročitati zadnji bestseler.

Čitajući tako nešto, svaka žena mora se osjetiti kao prava gubitnica i pitati se kako to da baš ona nije uspjela ništa ostvariti u životu. Ja pak nekako ne vjerujem u takva čista savršenstva i kad čitam, na primjer, kako poznati bračni par iz svijeta show biza ima potrebu svake godine obnavljati svoje zavjete, prvo mi padne na pamet da ih očito stalno zaboravljaju pa se moraju podsjećati češće od nas običnih smrtnika da je brak zamršeno klupko kompromisa u kojem često moraš izgubiti samog sebe kako bi našao onog drugog.

No savršene žene ne iskaču samo s naslovnica modnih i sličnih magazina, one iskaču i iza svakog ugla, one su naše susjede, kolegice na poslu, prijateljice i poznanice. Svakodnevno smo bombardirane njihovim savršenstvom i vlastitim nesavršenstvom i činimo se same sebi pune nedostataka i prilika za nekakav popravak.

Oko nas su fantastične kuharice i pekarice, svemoguće partijanerice, najbolje majke na svijetu, dobročiniteljice, ljepotice savršenih frizura, sveznalice, dekoraterke, žene savršenih karijera sa savršenim fotografijama, savršenim godišnjim odmorom i savršenim prijateljima; jednom riječju – superžene!

Dan jedne superžene

Ali ja ne samo da ne vjerujem u superžene, već sam sigurna kako je uvjerenje da takvo nešto postoji pomalo štetno za žensko fizičko i psihičko zdravlje.

A znate zašto ne vjerujem u njih? Zato što me i samu često pitaju „kako uspiješ sve to?“, te me tu i tamo počaste prefiksom „super“, a ja jako dobro znam da sam svaki puta kad sam to čula odradila nešto nakon čega sam bila umorna, neispavana, iscrpljena i puna grižnje savjesti jer sam nešto u tom procesu neminovno zapostavila.

Kimala sam glavom i spadala s nogu, smješkala sam se i prebrajala u glavi što sam sve zaboravila ili na što sam sve zakasnila, a najbolju sliku o meni i mojoj tzv. „super-iornosti“ ima vjerojatno moja maserka koja mi koji puta leđa uspoređuje s asfaltiranom cestom i treba joj sva moguća raspoloživa snaga, pneumatski čekić i sat vremena da me makar mrvicu smekša i ukloni bolne nakupine s lijeve i desne strane moje kralježnice. Mislim da to nije ni blizu slici jedne superžene i da nema ničeg super u tome.

Eto kako, na primjer, izgleda jedan moj dan, pa mi vi recite ima li u tome nešto nadnaravnog i je li moj dan toliko drugačiji od dana većine žena.

Moj dan počinje već u pola šest-šest, a kako je moje tijelo na to naviknuto, čak i onda kad bi se mogla naspavati, tj. preko vikenda, to jednostavno nije moguće jer moj bioritam ne zna da je subota ili nedjelja. Nakon toga slijedi tuširanje i jutarnje vježbe koje su uvedene iz zdravstvenih razloga, ali srećom imaju pozitivan utjecaj i na figuru, pa ne trebam u teretanu (bar za sada) i tu dobijem na vremenu.

Onda iz kreveta izmili suprug, a iz svojih soba počinju provirivati i djeca, no najmanje ona koja trebaju to jest moje najmlađe vrtićko dijete koje trenutno ja vodim u vrtić. Njen organizam pak, čini se, zna kad je subota i nedjelja, jer se onda diže u pola šest-šest, a preko tjedna je moram moliti da se ustane iz kreveta. Zatim ispeglam ono što nisam jučer, jer sam bila preumorna, a danas nekome treba, imam sreće ako je suprug još tu pa oblači najmanju dok se dogovaramo oko planova za taj dan iako se nikada ne dogovorimo do kraja uspješno, jer se još nekoliko puta dnevno čujemo telefonom radi reorganizacije, ustanovim da nemam sitno za džeparac školarcima, pa nastane prepirka tko je kome pobrao lovu i tko će na bankomat.

Usput doručkujem i natjeravam djecu na isto, pa se nakon toga mogu i ja obući, našminkati, osušiti kosu, a za kraj prve scene lovim najmanju po kući jer se ne da počešljati i sretna sam ako mi nitko ne kaže da je danas neki roditeljski sastanak ili slična manifestacija na kojoj ne saznate bog zna što, ali ste loš roditelj ako se ne pojavite, a klinci vas o tome obavezno obavijeste u zadnji čas.

Već kasnim, no malena još bira torbice i igračke koje će ponijeti u vrtić pa će me onda tete opet kritizirati jer to se ne smije. Dok ju ja strpljivo čekam po ne znam koji puta u sebi proklinjem tvrtku mog supruga koja mu je uvela inovativne jutarnje sastanke te je vođenje u vrtić iz njegove domene ponovno prešlo u moju. Kad smo već na cesti shvatim da se nismo dogovorili tko će danas kuhati i da ne znam gdje mi je auto, no malena mora po kiflu u dućan u kojem pak shvatim da sam na kraju opet ja uspjela ostati bez lipe u novčaniku i 2.60 kn plaćam maestrom.

Srećom su tete prodavačice uigrane i od našeg prelaska praga dućana slijedi koordinirana akcija koja nam omogućava da dućan napustimo u najkraćem mogućem roku jer, sjećate se? – treba još pronaći auto! Ispred vrtića, naravno, nema parkirnog mjesta, a kako je to vrtić pred kojim problematične roditelje hapse i u lisicama privode uvježbani policajci, radim tri kruga oko bloka da se propisno parkiram.

U vrtiću shvatim da sam kod kuće zaboravila ruksak s rezervnim stvarima, pa molim Boga da se dijete ne polije nečim i da ju tata ne nađe u tuđim stvarima dok ga tete, koje istina ništa ne kažu, ipak prijekorno gledaju jer mama ne vodi računa o potrebama djeteta. Još odslušam kako mi dijete neće jesti varivo, a čini se da sva druga hoće (kako zaboga ??) pa se naglo sjetim da sam zapravo krenula na posao i da još moram na drugi kraj grada. A dan je tek počeo.

U autu nadoknađujem sve što se da pa počnem zvati (živio „blue tooth“!) sve one koje sam zaboravila nazvati jučer, uključujući roditelje, sestre i prijatelje koji se svi redom vjerojatno pitaju koji mi je đavo tako rano ujutro, a istina je jednostavna – na večer sam preumorna. Iako sam sve mailove jučer počistila, u pola devet me već nekim čudom čeka najmanje novih dvadeset. Ako mi je kalendar za taj dan jučer i bio prazan, nekim čudom već imam planirana tri sastanka.

Tijekom dana se sjetim što sam sve zaboravila na privatnom planu –  već treći tjedan zaboravljam da mi je ispala plomba, sutra mi je ročište zbog prebrze vožnje na koje ne mogu stići, a još ga nisam odgodila, obećala sam održati jedno predavanje za koje još nemam prezentaciju, ističe mi povlaštena parkirna karta za drugu zonu, naziru mi se sijede, u kemijskoj čistioni mi već mjesec dana stoji odijelo koje mi treba, zaboravila sam postolaru odnijeti pete na popravak, nisam si opet naručila masažu, nemam u kući regeneratora, no to je sitnica u odnosu na prazan frižider, nisam još platila račune….

Kad ću doći kući sjetit ću se da sam sve to zaboravila opet, a tad će već biti kasno jer od mog dolaska kući pa do zatvaranja svih butiga imam tek dva sata koja su rezervirana za obitelj. O da – voće koje sam kupila u dućanu za vrijeme pauze ostavila sam u uredu (a to nije prvi puta da ostavljam namirnice u uredu, sretna sam ako nije petak…). Na putu kući se sjetim da trebam pedikera, no kako mogu stići samo u jednom terminu, zovem ih sve s moje liste, a kombiniram četiri salona i pobjednik je onaj koji može kad mogu ja.

Frizeru ne stignem, a sijede su neumoljive, pa zovem nećaka koji je školovani frizer i molim ga da me „skokne“ ofarbati. Istovremenu ponovo usklađujem termine sa svima s kojima sam se trebala naći na kavi, a nisam stigla, a u pozadini me suprug zove jer ga zanima kad ću doći kući kao da će se danas dogoditi čudo pa u gradu neće biti gužve, a parkiralište ću naći od prve. Kad napokon, nakon desetog kruga pakla, nađem parkiralište, to me podsjeti da mi je povlaštena parkirna karta istekla i da moram parkirati preko sms-a, sjetim se pritom gradonačelnika na način koji ovdje neću potanko opisivati (možda ovo pročita i koja maloljetna osoba!) i usklađujem punjenje frižidera preko mobitela (tko je kupio što i što nam još fali za danas).

Kod kuće je ručak možda skuhan, a možda i nije pa se tome prilagodim i skuham ili završim ja ako treba. Pa onda za vrijeme ručka, ups! večere – što je bilo u školi i u vrtiću? Tko će spremiti kuhinju? Ako je to suprug onda imam sreću da uhvatim sat-dva za svoje pisanje (treba napisati tekst za WiA!), no dio tog vremena često ode na prisjećanje i podsjećanje što smo zaboravili danas, što ćemo zaboraviti sutra, a što nikako ne smijemo zaboraviti ukoliko ne želimo završiti u zatvoru.

Sat do dva se svi zajedno skupimo ispred TV-a, izmjenjujemo informacije, predahnemo, a ja sam sretna ako ne moram usput uređivati nokte na rukama jer sam opet uspjela dobiti termin samo za pedikuru, ali ne i za manikuru. Stvari koje sam trebala ispeglati čekaju jutro, u deset već spavam mrtva umorna i sanjam vikend jer se nadam da ću ovaj put u dva dana uspjeti nadoknaditi sve zaostatke iako podsvjesno znam da vikend već podmuklo sprema svoja iznenađenja. U pola šest zvoni budilica, no moje oči su i tako otvorene barem pet minuta ranije…

To je samo jedan, baš i ne previše stresan dan. Ponekad su tu još i majstori u kući, djeca su bolesna, treba stići na dva roditeljska sastanka koji su uvijek u isto vrijeme ili na dječje predstave, ulazimo u novu sezonu pa treba svima obnoviti garderobu i cipele… Zvuči poznato?

Dakle, nema ovdje nikakvog tajnog sastojka za postizanje visoke učinkovitosti jer nitko ne može biti savršen koliko god to nekima na prvu tako izgledalo i koliko god neke žene pokušavale drugima prodati bajku kako su one našle savršenu formulu. Sve se svodi na to koliko je kome nešto u životu važno i što smo taj dan voljni žrtvovati u ime nečega ili nekoga drugoga. One koje se bave nekim javnim poslom imaju posebno težak zadatak u održavanju nerealne slike o svom savršenom životu, jer slika u novinama mora biti što ljepša. A mi im trebamo zavidjeti što više. Zato se tiskovine i prodaju u najvećoj nakladi kad jedna takva žena s naizgled nadnaravnim moćima doživi neuspjeh na bilo kojem planu jer se onda tisuće drugih osjećaju bolje i normalnije. Na žalost.

“Kako ti to sve stigneš?”

Istina je da ja svaka priča jako individualna i ovisi o mnogo stvari, te da nema recepta kako biti uspješna žena. Sve smo mi koji puta više, a koji puta manje uspješne, a i one za koje mislite da su najuspješnije često imaju svojih crnih petaka ili utoraka.

Zato mi je najteže pitanje koje mi netko može postaviti „kako ti to sve stigneš?“ jer se ja ne osjećam niti malo nadmoćno i niti sama ne mogu koji puta rekonstruirati kako sam nešto stigla, a čini se kao da netko očekuje da mu pružite slamku spasa. Pokušavam koji puta objasniti neke trikove koje koristim, no shvatim da je moja situacija posve različita od neke druge situacije i da moji trikovi kod nekog drugog možda ne bi upalili, te da idealne formule jednostavno nema.

Postoje samo dobronamjerni savjeti koje možete ili ne morate poslušati i isprobati, a pored toga je važno koliko vas vaša najbliža okolina podržava. Isto tako sam davno shvatila da nešto što danas funkcionira sutra više neće biti primjenjivo i da će brzo biti potrebna nova prilagodba.

Osobno sam isprobala svašta, vidjela da nešto nije uopće primjenjivo dok je nešto drugo bilo pravo otkrivenje, no nema ovaj post toliko stranica da opišem tu avanturu. Jedan takav savjet koji sam ja poslušala i  koji mi je vratio puno mog vremena koje sam bacala „kroz prozor“ bio je onaj koji sam dobila od svoje svekrve. Gledala je ona mene (živjeli smo stan iznad njihovog, a oba su bila povezana stepenicama) kako ja neprekidno trčim s usisivačem i krpama po tom stanu i stepenicama, pa mi je jednog dana rekla :“Nemoj samo cijeli život robovati stanu i da ti se isti svodi na čišćenje i glancanje“.

Dakle, moj savjet vama – kad vam netko da savjet, prije nego ga odbacite i pomislite da vi najbolje znate što je dobro za vas, probajte ga barem „za probu“ poslušati. Mislim da je moj stan i danas uredan, nekad više, nekad manje, no definitivno više ne trčim stalno s krpama i sredstvima za čišćenje u nastojanju da ga učinim savršenim za ljude koji će možda naići u posjet. To vrijeme radije posvetim obitelji.

A ako vi mislite da znate neku superženu, molim vas da mi javite, jer ja sam uvijek u potrazi za dobrim savjetima i trikovima. I iako sam na početku rekla da ne vjerujem u superžene, istina je zapravo da mislim da smo sve mi u okviru svojih mogućnosti i svaka na svoj način i te kako super!

Gordana Frgačić završila je studij njemačkog jezika i književnosti i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, no iako kratko vrijeme radi u struci, karijeru ubrzo nastavlja u korporativnom svijetu, u području upravljanja ljudskim resursima. Time se bavi posljednjih 12 godina, te je i angažirana članica HR Centra, udruge djelatnika u upravljanju ljudskim resursima. Uvijek uključena i u druge procese i područja upravljanja tvrtkom, te radeći stalno u međunarodnom okruženju, imala je prilike steći uvid u razne aspekte poslovanja. Svoju poziciju koristi za promoviranje jednakosti spolova, a iskustva koja je sama stekla tijekom svoje karijere, opisala je u knjizi „Zašto smo manje plaćene“ koja je izašla u nakladi V.B.Z.-a.

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

4 KOMENTARI

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

Treba li trudnica na razgovoru za posao reći da je trudna?...

Iskrenost i povjerenje dva su pojma koja se vežu uz profesionalni odnos poslodavca i zaposlenika. Ne samo na razini teorije iz...
- Advertisment -