Hrvatsku državu možemo zamisliti kao živi organizam. Poput onog starog francuskog “La vie, la vie” crtića, kao tijelo s organima, udovima, mnoštvom individualnih stanica i – barem deklarativno – s mozgom. Svašta se otkriva kada je tako promatramo. Radi se o relativno mladom organizmu, no već pokazuje određene znakove staračkih boljki. Organi baš ne rade kako spada, udovi su malo ukočeni, stanice malo iscrpljene, a mozak… evo cijeli tim stručnjaka ga traži, znamo da mora negdje biti, samo ga još ne nalazimo.
Jedan od ukočenih udova definitivno je nesretno pravosuđe. Cijela pravna država kao da zapinje od najnižih do najviših razina. Tragamo tako za nekim malignim izraslinama, na primjer uznapredovalim ilegalnim gradnjama na zaštićenim područjima, poput 700 samoniklih vikendica pored rijeke Drave, no naš imunosustav slab je u odgovoru. Evo, uz Varaždinsko jezero ovih dana kreće rušenje ovih uljeza u našem organizmu, no neki kao da su ipak otporni.
Maligne vikendice
Jedna od tih otpornijih pripada – sigurno je riječ o slučajnosti – našem nogometnom izborniku, jednom od kandidata za hrvatski mozak, ili barem jednog od njegovih dijelova. Ima takvih otpornih izraslina još po Hrvatskoj, nalazimo ih često i na jadranskoj obali, a otkrila je Danka Derifaj i jednu u Čavoglavama, na imanju još jednog od potencijalnih elemenata hrvatskog mozga, onog njegovog glazbenog dijela.
Raspršen je tako hrvatski mozak, od sporta do glazbe, no često se pitamo gdje se nalazi onaj središnji dio, onaj koji je zadužen za donošenje konačnih odluka, onaj koji važe što je i kad bitnije. U nekom zdravijem organizmu, taj bi dio mozga bio sigurno smješten u nekakvom ustavnom sudu, nekoj najvišoj instanci odlučivanja. Kakvo je tu stanje kod nas?
Pročitajte više: Branko Kvadratić i 18 kvadrata za mlade: Bavite se sportom, budite zdravi, kupite stan, odite u zatvor!
Fali nam dio mozga
Hmmm, tu kao da nam fali dio mozga. Sucima kojima je već istekao mandat u listopadu prošle godine, istekao je i još jednom nakon što su si ga produžili za šest mjeseci i sad nam, doslovno, nisu svi na broju. Nije da nam je bilo osobito bolje i dok jesu bili – svojim mudrim odlukama uspjeli su, recimo, dovesti do toga da su sporazumi s Vatikanom stavljeni iznad Ustava, što je sigurno ojačalo sekularni karakter našeg kolektivnog organizma.
Nedostaje nam i predsjednik Vrhovnog suda, nedostaje nam i dogovor u kojem bi se većina trebala dogovoriti oko toga tko bi mogao biti najbolji kandidat za sve. Možda bi bilo idealno kada bi se krenulo tragati za nekim stručnim, no zašto kada bismo se puno radije pokušali dogovoriti oko kvoti za naše i vaše?
Što nam još ostaje kao kandidat za mozak? Možemo predložiti Sabor Republike Hrvatske, no to ne možemo učiniti ozbiljnog lica. Obično je više glava pametnije od jedne, kaže narodna mudrost, ali tkogod da je to smislio nije vidio glave u našem Saboru. Samo jedan pogled na neke od njih i jasno nam je da je kolektivni IQ u prostoriji viši izvan radnog vremena, dok čistačice skupljaju prazne bombice votke i Stocka 84 ispod saborskih klupa.
Notorno upečatljive odluke
Možda je mozak hrvatske njezina Vlada? Ako ništa drugo, katkad se doima da se barem tamo donose nekakve odluke? Da pogledamo što ima svježe iz Vlade. Ah – evo, imenovanja. Nešto u čemu je naša Vlada notorno … upečatljiva. Tražio se novi član Uprave ACI-ja, pa su mudri stručnjaci u našem organu upravljanja pronašli idealnog čovjeka – baš se razumije u more i brodove – David Sopta se zove.
Da nije bilo nesretne tragedije na trajektu Lastovo ovaj bi vrhunski kadar još uvijek bio predsjednik Uprave Jadrolinije, nabavljao stare trajekte koji ne voze i puštao postojeće trajekte da predstavljaju opasnost po putnike i posade. Sada će, srećom, svoje vrhunske upravljačke kapacitete moći na drugačiji način usmjeriti u drugu perjanicu našeg turizma, onu elitnu, gdje se iskreno nadamo da će postići manje zapažene rezultate. Nitko nije znao sakrit’ suze ko Marina, pjevali su Prljavci, nadam se da ACI marine neće morati.
Možda Vlada ipak nije mozak kojem smo se nadali. Možda je tu riječ o nekom drugom organu. No, kako bismo nazvali organ koji nas sustavno, da budemo pristojni, probada. Koji nas udara tamo gdje smo najosjetljiviji, toliko često i toliko pouzdano da se katkad pitamo je li uopće to moguće slučajno, ili je to planirana i namjerna uloga ovog organa? Sustavni napad na naše, individualne mozgove. Kako nazvati organ koji je dio sustava koji kao da je zamišljen da nas bode baš u mozak, iznova i iznova? Možda ovako: Sustavni ud Republike Hrvatske.
Foto: Screenshot YouTube
