Josipa Maslać Petričević u 35 godina u tekstilnoj industriji preživjela pad, uzdigla se i postala jedan od vodećih dobavljača korporativnog i industrijskog sektora

Poduzetnica Josipa Maslać-Peričević se preko noći od studentice prometnula se u odraslu poslovnu ženu. Nakon proizvodnje i prodaje jeansa u ex Jugoslaviji, a potom i bankrota osnovala je NAFTALINU, obrt za proizvodnju tekstilnih artikala, koja je danas pozicionirana kao jedna od vodećih proizvođača u Hrvatskoj, s tradicijom dugom 35 godina.

Kaže da su njeni zaposlenici njena snaga i da postoje ljudi koji svijetle poput svjetionika i pomažu joj na poslovnom i privatnom putu. Kaže kako sve učiš brzo kad nemaš izbora i da se u zlu ne valja poniziti ni u dobru uzvisiti.

Sve učiš brzo kad nemaš izbora

Danas Josipina tvrtka unatoč krizi tekstilne industrije niže brojne uspjehe u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, no počeci su bili izuzetno teški. Nije imala podršku supruga, ostala je s dvoje male djece sama, na nju je pala briga o starijim roditeljima, kući i poslu, a preživjela je i ratne godine i bankrot.

“Iako sam bila jako mlada, odluka da rodim sina, bila mi je najbolja odluka u životu. Moji roditelji su imali četvero djece i ja sam im htjela olakšati, raditi i sama se školovati, no život ti donosi razne izazove. Kada sam na prvoj godini Pravnog fakulteta ostala trudna, to je bio jedan od prvih većih izazova gdje sam morala donijeti odluku kojim putem. Udala sam se, rodila sina i odmah krenula u posao, jer sam već na prvoj godini imala svoj mali dućan sa jeans odjećom“, ističe Josipa.

Ova hrabra poduzetnica iz koje zrači vjera i pozitivna energija, pobijedila je egoizam i nikad nije požalila što je rodila dvoje djece, bila samohrana majka i ratne 1993. krenula ispočetka. Posao s jeansom propao je, nažalost i brak, majka je doživjela moždani udar. I kako se činilo „svijet se srušio“, ali je tada smatra Josipa žena najhrabrija. Naglašava da su je ljubav prema djeci i osobna odgovornost prema životu i strast prema svemu što radi doveli do uspjeha.

„Sve učite vrlo brzo kad je potreba. Ništa nije brže od učenja čovjeka koji nema izbora. Rat uvijek donosi i neku svoju problematiku i izazove. Meni donosi bračni, financijski i obiteljski lom. Majka se jako razboljela, doživjela je moždani udar, djeca su bila mala, i meni je nekako tih godina sve  loše u paketu došlo“, pojašnjava Josipa .

Nakon desetogodišnjeg bavljenja jeansom, započela je sa šivanjem uniformi. Veći dio proizvodnje tako je sada asortiman namijenjen hotelijerstvu i ugostiteljstvu – zavjese, jastuci za terase, navlake za stolice, tapeciranje, tende, uniforme za sobarice, recepciju, kuhare i konobare. Osim proizvodnje ugostiteljskih artikala Naftalina nudi security program, program zaštitne i radne odjeće i obuće za potrebe industrije, trgovine, medicinskih ustanova, banaka i odora za tematske evente i promocije.

Upravo ovaj program koji uključuje majice, kape, ručnike, ukrasne jastuke, ogrtače i odjeću za hostese pokazao se kao puni pogodak. Josipa naglašava da je čupajući se iz financijskog kraha, bila sretna za svaki posao kojeg je dobila i da nikad neće zaboraviti neke ljude koji su joj u to prvo vrijeme poslije bankrota dali poslove, ali ni jednog pravnika koji joj je pomogao spasiti kuću, koji joj je kako kaže, vratio Božić, te od tada svaki Božić posvećuje upravo njemu.

Zadovoljan radnik ključ je uspjeha

Razvojni planovi uključivali su godinama i snažan prodor na druga tržišta, pa je tako sa svojim proizvodima prisutna u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori te Sloveniji uz stalnu tendenciju širenja. Radi bolje ponude i usluge izgradili su izložbeno-distributivni centar u Zagrebu. Kako su se poslovi otvarali, tako je smatra ona mijenjala strategiju poslovanja, tako su dolazili i novi ljudi koji su u njoj prepoznavali neku strast za poslom, a vidjeli su u sebi da je to kompatibilno i s nekim njihovim vizijama i načinom poslovanja.

„Ključ je sa dugogodišnjim partnerima stvoriti neku bazu povjerenja i onda kad vam partneri počnu vjerovati, i kad ih ni privatno, ni poslovno ne iznevjerite, onda to stvara posao. Sada imam 75 zaposlenih, a krenuli smo praktički iz ničega. Djelujemo sad na prostoru od gotovo 3000 kvadrata. Imamo sve svoje, od ideje do dizajnerskih rješenja, od izrade konstrukcija do svojih šivača, i svega što je potrebno za izgradnju interijera, zavjesa i tapeciranja. U sve to skupa uveli smo i svoju praonicu, time smo kompletirali ponudu da sve skupa možemo i održavati“, naglašava Josipa.

Josipa pojašnjava da je s pranjem započela prije pet godina i to se pokazalo kao dobra potpora tvrtkama koje kod njih traže baznu uslugu i kako je uvijek vjerovala u Boga. „Ja nikada nikome nisam zatvorila vrata, kad god bi mi netko pokucao, ja bih ga barem saslušala, i ako nisam znala riješiti problem bar sam ga znala usmjeriti gdje, što i kako? Čini mi se da mi je Bog knjigovođa, uvijek dovede na put ljude, učitelj dođe kad je učenik spreman.

U ničemu nisam žurila, imala sam konzervativan pristup, kako u životu, tako i u poslovanju, u svih ovih 35 godina kako sam jednom doživjela  financijski krah. Nikad se više nisam htjela financijski zadužiti niti bilo što, stavit kao opterećenje, razmišljajući ne daj Bože, da mi se što desi, ja svojoj djeci želim ostaviti sve čisto i jasno, bez ikakvih opterećenja.“, pojašnjava Josipa.

U razgovoru ističe da se na žene poduzetnice u Hrvatskoj još uvijek ponekad čudno gleda i da ako nemaju pomoć obitelji jako je teško uspjeti.

„Jedina točka koju bih htjela vratiti jest vrijeme koje sam htjela provesti sa svojom djecom, a nisam mogla. To ne mogu reći bez suza u očima. Ali sada već čekam četvrto unuče i nadam se da ću to vrijeme koje nisam mogla dati djeci realizirati kroz njih. To prolazi puno žena u poslu, jer nemaju izbora. Skuhati, oprati, škola dodatne aktivnosti, a još i nemaš novaca. Moraš ih izmisliti. Znala sam cijelu noć probdjeti da nisam ni oka sklopila. Ali imala sam sreću da su oni sve razumjeli. Djeca su bili jako dobri partneri jer su sve to prihvaćali u tišini bez ijednog pitanja. Znali su da ja dajem sve od sebe i da bi me svako njihovo pitanje još samo dodatno opteretilo“, ističe Josipa.

Lijepo je kad više ništa ne moraš – jer si se namorala

Maslač ističe kako na sve sada gleda s jednim mirom i ponosom. Smatra da joj to daje ljubav prema bližnjima i obitelji. Često ona i prijatelji posjećuju dom za nezbrinutu djecu u Vrhovcu i Leskovcu i pomažu djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. „

„Pokušavam biti i društveno odgovorna u zajednici na način da pomognem. Moja velika prijateljica koja je živjela u Beču mi je rekla, ti si porijeklom Hercegovka molim te nemoj mi donositi nikakvo zlato za poklon, rekla mi je da odem u jedan dječji dom i da ću sve znati. Kad sam došla desilo mi se jedno čudo jer sam shvatila da sam kao mala bila tamo. Naime moj otac je išao za svećenike, i bio je jako religiozan, i ja i sestre smo tamo bile na duhovnim vježbama. Zato je meni došlo da zajedno s prijateljima i rodbinom pomognem djeci u Leskovcu. Ti ciklusi su uzročno – posljedični, ja vjerujem uvijek u dobro na kraju priče. I ako je nešto loše, ne daj Bože bolesti ili nečeg sličnog, uvijek vidim ono malo svjetla i toga se držim. Želim živjeti s tim jednim mirom i nadom da treba ljudima pomoći, da je dobro pomoći“, ističe Josipa.

Maslać je također i predsjednica ženskog NK Dinamo. Naglašava da je to posebno veseli jer se nekada rekreativno bavila nogometom, dok je njena sestra bila reprezentativka. „Odlične su, ima ih preko 100, ja sam im rekla da nedjeljom ne mogu dolaziti jer sam posvećena obitelji, jer mi je žao što sam nekad morala i nedjeljom raditi, ali sad ne moram, jer sam se više namorala“, ističe Maslač.

Tajna dobre tvrtke su dobri ljudi

Iako su joj najveći klijenti korporacije i hotelske kuće, Josipa je posebno ponosna što je opremala međunarodnu zračnu luku dr. Franjo Tuđman. Pobijedila je zbog dobre kolekcije, materijala, ali i kompletne usluge koju pruža, smatra.

„Moja je tvrtka opstala jer u njoj rade dobri ljudi, rekla bih. Ljudi su ti koji rade posao i oni su moja snaga. Ja ih samo koordiniram. Tu su dobri dizajneri, dobri kreatori, ljudi koji znaju svoj posao, ja im samo otvorim vrata i oni odrade cijelu priču“ ističe Maslač-Petričević.

Josipa također pojašnjava da ne bih više željela rasti u volumenu, već u kvaliteti usluge. Posebno je ponosna što radi interijere i s dizajnericom Mirjanom Mikulec, ali nigdje ne ističe svoje ime. Jer „mi smo Naftalina, ljudi koji rade svoj posao“, zaključuje Josipa Maslać – Petričević.

Foto: Dražen Lapić

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

2 KOMENTARI

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

- Advertisment -