Možemo li imati i ovce i novce?

Svjedoci smo često kako u nekim europskim i svjetskim zemljama ljudi izlaze na ulice i treniraju demokraciju za nešto što se nama možda ni ne čini tako važno, dok se u Hrvatskoj i za mnogo ozbiljnije stvari, koje imaju dalekosežne posljedice za nas i našu djecu, skupi tek šačica ljudi. Oni dobiju pet minuta u glavnom dnevniku i to pod uvjetom da im minutažu ne ukradu Malena i Klepetan ili slične storije od slične važnosti i onda padnu u zaborav. Uglavnom. Digne se tako koji puta malo buke oko nečega, no brzo sve prekrije zaborav i prašina, a mi gledamo kako se to radi negdje drugdje kad negodovanje ne ostaje samo prazno trabunjanje uz ispijanje x-te kave ili olakšavanje na društvenim mrežama i forumima.

U svijetu više ljudi na prosvjedu protiv održavanja Madonnina koncerta nego u Hrvatskoj kao potpora radnicama Kamenskog

Zadnje velike stvari koje se sjećam u Hrvatskoj, u  Zagrebu, je prosvjed podrške Radiu 101. No bilo je to doba različitih uzburkanih osjećaja, neko drugo vrijeme, taj nezaboravan 21.11.1996, kada je otprilike 150.000 ljudi na glavnom zagrebačkom trgu i oko njega podržalo Stojedinicu – neka druga nacija… Danas će se negdje drugdje u svijetu više ljudi okupiti na prosvjedu protiv održavanja Madonnina koncerta nego što će, primjerice, u Hrvatskoj, u njihovom tužnom pohodu, podržati radnice Kamenskog.

Sama Stojedinica se također osvrnula na ovu pojavu, te su imali i Okrugli stol na temu „Zašto prosvjedi u Hrvatskoj ne uspijevaju?“. Emisiju, na žalost, nisam slušala, no na stranici Radia 101 sam pronašla tek dva kratka komentara. O prosvjedima nam se, čini se, ne da ni komentirati.

Umjesto za, radije ćemo se boriti protiv žena, u nadi da će nas muškarci zbog toga više cijeniti

Situacija je još gora ako se osvrnemo na žensku populaciju koja kao da je zaspala u nekom čudnom snu u kojem je sve kako treba i mi više nemamo potrebe boriti se za bilo što. Iako su vijesti sve gore, a statistike poražavajuće. Za isti posao smo još uvijek plaćene manje od muškaraca, iako sposobne suočavamo se s preprekama u napredovanju isključivo zbog našeg spola, trudnoća je postala korporativni grijeh  broj 1 i poslodavci krše sve moguće postojeće zakone i propise na namačak i prije nego samo pomislimo ostati trudne, seksualno uznemiravanje u tvrtkama je još uvijek „naša interna zafrkancija“, a prijavljivanje istog je još uvijek tabu, eksplicitni sadržaji koji ponižavaju žene mogu se bez teškoća naći na javnim mjestima koja su dostupna i djeci, pogodne smo za seksističke reklame, jer gle čuda – u Hrvatskoj nam je to najčešće zabavno…mogla bi tako nabrajati u nedogled.

E sad – ne bi mi baš htjele da je to tako, ali ne bi baš ni prve digle ruku, stale u prve redove, na barikade, izašle u javnost…Vidimo mi da je kolega za isti posao plaćen više, ali radije ćemo od toga dobiti čir na želucu, nego da lupimo šakom o stol, nelagodno nam je jer nam šefovi zagledaju u dekolte, ali se tješimo da je hrabrije i „muškije“ prihvatiti igru nego „cmizdriti“ oko toga, jer onda smo već u skupini emotivnih i histeričnih, a to opet nije dobro…

I onda, u nedostatku bolje ideje, dogodi se najgore – umjesto za, radije ćemo se boriti protiv žena i to i kad treba i kad ne treba, a u nadi da će nas muškarci zbog toga više cijeniti. No neće – jer u međuvremenu su oni napredovali i više nego im mi to želimo priznati i neki od njih se više i srčanije bore za ženska prava od samih žena.

U konačnici, istina je jedna – ne možete imati i ovce i novce, ne može biti vuk sit i koza čitava! Nitko vas neće čuti, ako ne progovorite, nitko vas neće vidjeti, ako hodate spuštene glave; ako nešto želite, morate to i zatražiti. Drage moje – sreća naša da smo se već izborile (odnosno neke druge prije nas i za nas) za pravo glasa, jer danas od toga ne bi bilo ništa!

Bila nam je nedavno u posjeti suprugova teta iz Londona, te me podsjetila kako se to nekad radilo i što je trebalo da mi danas možemo uživati u nekim pravima koja nekad nisu bila sama po sebi razumljiva. Podsjetila me teta na jedan događaj iz daleke 1968. godine kada su radnice iz Ford Motor CompanyLimited’s Dagenhamplant u Essexu započele štrajk jer su shvatile da su njihovi radni zadaci klasificirani u kategoriju B (manje zahtjevni poslovi u proizvodnji) umjesto u kategoriju C (zahtjevniji poslovi u proizvodnji). Ove su žene izrađivale presvlake za sjedala za Fordove automobile i bile su plaćene 15% manje od muškaraca čiji su poslovi također bili u kategoriji B. U to vrijeme je bilo općeprihvaćeno da su žene manje plaćene od muškaraca, neovisno o svojim vještinama. Bile su dovoljno hrabre i mudre, te su stupile u štrajk, jer bilo je jednostavno zaključiti da automobili bez presvlaka ne mogu na tržište, a time se zaustavlja i dotok kapitala vlasniku. I uistinu –  nakon što su se zalihe iscrpile, uspjele su se izboriti za svoja prava. Zamislite – 1968. god., u tvornici koja je zapošljavala 40.000 muškaraca i samo 187 žena za koje nitko nije mislio da će ići do kraja. Respekt.

Pitam se što bi se dogodilo da su radnice Kamenskog izašle na ulicu prije nego je njihov brod sasvim potonuo? Da su izašle na ulicu istog trenutka kad im prvi puta nisu uplaćeni doprinosi? Kad su prvi puta shvatile da su okružene kriminalom? Zašto nisu zaustavile mašine do ispunjenja njihovih zahtjeva? U konačnici se njihov strah i tako ostvario – ostale su bez posla i izigrane su. Možda ni tada ne bi ništa postigle, tko zna, teške su to situacije i u igri je puno malih ljudi s puno svojih velikih problema i strahova,  no kad „brod“ već potone, onda se još i tako borimo samo za goli život.

No svjesna sam da je teško izložiti se. Neugodno je. Sve su oči uprte u nas. Ne želimo etikete. A i mislimo da su sve bitke već izborene i da nema potrebe boriti se više za bilo što, iako statistički podaci tvrdoglavo i nemilosrdno govore nešto sasvim drugo. Dagenham 1968 15% – Hrvatska danas 20%. Ili i više?

Tko će ga znati! Možda ni mi same ne želimo znati, jer se ne želimo ni boriti. Naprotiv – kad se vode rasprave o zakonima koji podupiru jednakost plaća po spolovima ili sprječavaju neki drugi oblik spolne diskriminacije, nerijetko se javljaju žene koje to ne podupiru ili smatraju da one druge pretjeruju.

Čini se da je to lakše nego angažirati se i jahati okolo na metli kao vještica novog doba, s jednom jedinom razlikom – ipak se ne usude potpaliti vatru ispod vas. Jer su se i opet neke druge žene za to već davno prije izborile. One koje nisu još uvijek kamenuju zbog preljuba.

Nikako mi nije namjera osuđivati one žene koje se ne žele izlagati i javno istupati za svoja prava. I takva odluka je njihovo pravo. Sigurna sam da sam u nekim slučajevima i ja mogla postupiti bolje. Kada istupate javno onda to mora biti vlastitom voljom i željom – od srca. Čini mi se da su u ovom trenutku u Hrvatskoj jedini dovoljno glasni borci za prava životinja i LGBT zajednice. I zbog toga im se divim. Na njihovoj srčanosti i hrabrosti. A ženama mogu samo poručiti da skupe hrabrost, a ako misle da ne mogu i imaju druge izbore u životu, neka barem ne otežavaju onima koje su se usudile i neka cijene to što one čine za sve nas.

p.s.

Toplo preporučam film „Made in Dagenham“, u hrvatskom prijevodu „Ženska prava hoću“.

Gordana Frgačić završila je studij njemačkog jezika i književnosti i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, no iako kratko vrijeme radi u struci, karijeru ubrzo nastavlja u korporativnom svijetu, u području upravljanja ljudskim resursima. Time se bavi posljednjih 12 godina, te je i angažirana članica HR Centra, udruge djelatnika u upravljanju ljudskim resursima. Uvijek uključena i u druge procese i područja upravljanja tvrtkom, te radeći stalno u međunarodnom okruženju, imala je prilike steći uvid u razne aspekte poslovanja. Svoju poziciju koristi za promoviranje jednakosti spolova, a iskustva koja je sama stekla tijekom svoje karijere, opisala je u knjizi „Zašto smo manje plaćene“ koja u nakladi V.B.Z.-a izlazi na jesen.

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

sadržaj

Kako stvoriti sadržaj koji potiče angažman?

Stvorili ste web po uzoru na druge "jake" stranice, no vaši čitatelji i potencijalni kupci ne angažiraju se dovoljno. Kao što...