Kako sam shvatila da osmosatno radno vrijeme nije za mene

Kada sam dobila praksu u Centru za svjetsku baštinu pri UNESCO-u u Parizu, nisam znala na koji komad namještaja skočiti od sreće. Šest mjeseci u Parizu, najljepšem gradu na svijetu, rad s vrhunskim stručnjacima u bilingvalnom okruženju, šetnje, izložbe, večernji izlasci….

Svaki dan je bio isti

Početni entuzijazam vrlo brzo prerastao je u neko prazno vucaranje. Problem nije bio niti u UNESCO-u, niti u Parizu. Problem je bio što je to bio moj prvi pravi posao nakon fakulteta. Svaki dan, od 9 do 17. Ustaneš, opereš zube, odeš na posao, buljiš u ekran satima, vratiš se doma, spremiš večeru, pogledaš film i gotovo. Sutra ispočetka.

Dani su prolazili, a Pariz jedva da sam vidjela, tu i tamo neku izložbu vikendom, možda neko pićence poslije posla i to je to. Početni entuzijazam polako je prelazio u frustraciju i blagu depresiju, zar je to – to?! Odrasli život? A Pariz? A ja?

Naravno, gledajući sada fotografije iz tog perioda, svašta sam vidjela i sve sam obišla, ali jasno se sjećam tog nezadovoljstva i frustracije. Živim u jednom od najljepših gradova na svijetu, a jedino što vidim je zen vrt u dvorištu UNESCO-ove zgrade i golube koji slijeću na krovni prozor moga stana. Jedan vrlo neprirodan osjećaj odcijepljenosti od okoline, otuđenosti, usamljenosti. U mom danu nije bilo vremena za moje planove i moje želje i prohtjeve, već samo – posao.

Sada, kao majka dvoje djece kažem – haha Ines, tek ćeš vidjeti.


Pročitajte više: Je li skraćeno radno vrijeme za vas? Evo iskustva iz prve ruke


Naši roditelji su se mučili da mi ne moramo

Sada, 12 godina kasnije, znam da „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“ i da se jednostavno treba prilagoditi na prelazak sa studentskog života na radni život. Ali, znam i da pripadam generaciji milenijalaca, koje mater nije rodila da bi „crnčili“. Cijeli život slušamo o tome kako su nam se roditelji mučili da mi ne bismo i imamo očekivanja od života da trebamo biti sretni i zadovoljni, umjesto da patimo i žrtvujemo se.

Također, stiglo je doba kada su iskustva važnija od dobara. Pred par desetljeća, ljudi su si otkidali od usta da bi izgradili apartman na moru, danas ljudi iste platežne moći ljetuju u hotelu, jer znaju da su apartmani trošak i obaveza, a oni žele uživati.

Slično je i s radom, ljudi traže poslove na kojima im je lijepo raditi, gdje imaju osjećaj da doprinose i da su poštovani, da njihov posao ima svrhu i smisao, a pored posla žele imati kvalitetno slobodno vrijeme, provoditi ga s obitelji, prijateljima, baviti se hobijima i razvijati se. Primanja su, jasno, važna, ali važnija je kvaliteta radne okoline, svrha i količina slobodnog vremena.


Pročitajte više: Istraživanje pokazalo tko su najsretniji radnici


Više ne živim da radim

Kada sam pokrenula svoju turističku agenciju Konture 2015. godine, nisam imala pojma o trendovima. Samo sam znala da sam u prošloj firmi izgorjela i da je „work hard, play hard“ glupost. Nema te love koja mi može vratiti dvadesete koje sam tamo ostavila. Iako tada nisam imala djece, bilo mi je jasno da uz puno radno vrijeme (i pokoji prekovremeni) roditelj postaje samo šofer i spremač u krevet i da dugoročno to nije život koji želim.

Danas svi govore o vrijednostima poduzeća. E, pa prva i osnovna vrijednost u mojoj firmi je od početka bila (i ostala) – radim da živim, a ne živim da radim. Upravo zbog te vrijednosti za vrijeme korone nitko nije napustio brod koji tone i podnijeli su veliku osobnu žrtvu da bi naša priča opstala. Hvala im na tome.

Mnogi se poduzetnici boje da će se skraćeno radno vrijeme negativno odraziti na produktivnost i posao. To je teško predvidjeti jer nemaju svi iste okolnosti. Mi svoj posao možemo raditi bilo gdje i bilo kada jer su vremenske razlike između nas i kupaca velike. Ali ja nisam ta koja gospodari tuđim vremenom. Ne zanima me kada tko nešto radi, bavim se rezultatima. A rezultati su svake godine van svih očekivanja, kao i zadovoljstvo radnika. Nezadovoljan čovjek neće biti dobar radnik, a neće biti ni ugodan za rad s kupcima.

Osim toga, ne želim da itko od mojih kolega propusti Pariz. Niti djetinjstvo svoje djece.

Autorica: Ines Poljak Aritonović, direktorica turističke agencije Konture

Foto: Canva / privatna arhiva

POVEZANI ČLANCI

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

žene u trgovini 2024

Ustati ili odustati – saznali smo kako se žene u retailu...

Ovo je još jedna od onih industrija u kojima su žene podzastupljene, no kad se nađete na važnim pozicijama, pred svim...
- Advertisment -