Često se danas ljudi uhvate u razmišljanjima koliko su neshvaćeni. Kako ih se proziva i napada, a nitko ih se ne trudi razumjeti, koliko su osamljeni i uvijek se od njih očekuje da budu majstor sebi i drugima. Ako se tako osjeća više ljudi, počinje se stvarati okruženje u kojem su mnogi neshvaćeni i mnogima nedostaje ljubavi, prijateljstva ili jednostavnog druženja. Mamama najviše. Nitko osim drugih majki ne može razumjeti koliko samovanja jedna majka prolazi, koliko strahova, koliko borbi. Krivac? Očekivanja. Očekivanja majkama dolaze izvana, od obitelji i društva, ali i od njih samih, jer nastoje uvijek biti dostupne i teško si opraštaju greške.
Mogu li mame smanjiti očekivanja?
Predavanje na temu Mogu li mame smanjiti očekivanja? održala je Nataša Jokić Begić, inače redovna profesorica u trajnom zvanju na Filozofskom fakultetu i predsjednica udruge Kako si?. Nataša je specijalizirana za zdravstvenu i kliničku psihologiju, a cijeli se život bavi savjetovanjem i pružanjem psihološke pomoći osobama koje pate od anksioznih poremećaja. Više nego drugi zna koliko duboko anksioznost može ući u život i zato se uvijek trudi pomoći ljudima svih dobnih skupina da se riješe neželjenog pratitelja i njegovog prethodnika – stresa.
Pročitajte više: Psihologinja Nataša Jokić-Begić: Ovo su junačka vremena i u njima se ne treba dodatno junačiti!
Boomeri versus milenijalci – veliki mit ili?
Kao vrsna poznavateljica ljudskog ponašanja, uvela je prisutne na Konferenciji za mame poduzetnice i one koje to žele postati u trenutno stanje svijeta u kojem živimo. Za početak, govori ona, važno je razumjeti da postoji jaz među generacijama. „Ne vjerujem u potpunosti u tu podjelu generacija na boomere, milenijalce i druge, ali mislim da je ta podjela dobar slikovni prikaz toga koliko se različite generacije zapravo razlikuju. Te razlike često proizlaze iz društvenih okolnosti koje vladaju u vremenima u kojima one žive, a koje su različite vremenu iz kojeg su došli njihovi roditelji.“
Zato starije generacije, koje su ili preživjele Drugi svjetski rat ili su bili djeca u deseteljeću nakon njega, teže jednostavnosti i žele predvidljivost. U njihovom poimanju svijeta nema potrebe za riskiranjem jer imaju iskustvo teškog života tijekom kojeg je isplativije bilo čuvati i prikupljati. Taj isti način života mlađe generacije smatraju pasivnim i konformističkim te se okreću suprotnoj strani ulice: prema svijetu ambicija i nebrojenih mogućnosti. Oni su oblikovani kroz stalni imperativ uspjeha koji je jedna od glavnih vrijednosnih orijentacija. To je svijet u kojemu danas živimo – u kojemu se mora biti izvrstan već od najranije dobi, a mjeri se u broju stranih jezika koje govoriš, prosjeku ocjena koji ostvaruješ u školi, visokoj poziciji na poslu. Gotovo je nepristojno biti prosječan, što je jedan od glavnih generatora osjećaja preplavljenosti, stresa, tjeskobe i straha od neuspjeha.
Danas nije lako biti ženom, ali nije lako biti ni djetetom
Biti ženom u prostoru i vremenu znači biti u stalnoj promjeni, ističe Nataša. Ne samo promjeni koju sa sobom nosi ženska fiziolohgija, nego i društvene promjene.
„Neki tvrde da su žene nekad bile sretnije. I to je istina! Istraživanja su pokazala da je razina osobnog zadovoljstva kod žena 50-ih godina 20. stoljeća. bila viša nego danas. No ne radi se o tome da su bile zadovoljnije kao kućanice. Danas zbog porasta odgovornosti raste i stres, no to je cijena promjene.“
S druge strane se nalaze djeca. Do nedavno su ljudi imali više djece, danas ih imaju po jedno do dvoje.
„Što današnje dijete treba raditi da bi bilo u fokusu? Ništa. Treba disati. Ako imaš više djece oni se moraju boriti za maminu pažnju, a ako imaš jedno ili dvoje djece, oni u pravilu dobiju svu pažnju roditelja, baka i djedova već od samog rođenja. Pažnja im se pruža na dlanu. Danas se događa da djeca ne znaju prepoznati da su gladna i žedna, što nije dobro za razvoj i sazrijevanje.“
Pročitajte više: Zašto najsretnije obitelji nikad nisu savršene obitelji
Nesvjesno djeci stavljamo okvir rezultata i onda ih promatramo kroz njega
Kad govorimo o psihičkim problemima, Nataša uočava da je danas situacija na stanoviti način lošija nego u ratu.
„Imamo poplavu psihičkih problema koja su nastupila tijekom pandemije, neusporedivo više nego u ratu. Do toga dolazi iz nekoliko razloga. Pandemijom je pogođena čitava populacija i čitav svijet, što je stvorilo klaustrobobičnu atmosferu. A u nju smo ušli s visokim očekivanjima usmjerenim na rezultate pri čemu smo bili okruženi digitalnim svijetom. Koji je rezultat? Djeca su gladna toga da im roditelji budu podrška. Roditelji, a ne okolina.“
Iako svi misle da rade najbolje za svoju djecu, ističe Nataša, omogućavajući im da uče strane jezike od malih nogu, da treniraju tri puta tjedno i uz to još sviraju instrumente, na taj im se način nameće mentalitet rezultata. Nesvjesno djecu tretiramo kao korporativni projekt.
„Oni od malih nogu uče da vrijede koliko postignu, a to nije niti dobro niti zdravo! Djeca moraju biti djeca i moraju znati da vrijede kao osobe sami po sebi. A sve ostalo je dodatak.“
Nije loše da djeca imaju aktivnosti, podsjeća ona. Sport, jezici i glazba, ples – sve to ima mnoge pozitivne utjecaje na rast i razvoj djece, ali ne treba pretjerivati. Treba biti umjeren, kako u broju aktivnosti tako i u razini uspješnosti koju djeca postižu.
Pročitajte više: Djecu prerano spremamo za konkurentnost na tržištu rada!
Stvara se okruženje straha
Većina roditelja nije ni svjesna da zatrpavanjem dječjeg rasporeda raznoraznim aktivnostima, zapravo uče svoje dijete da sami nisu dovoljno dobri, uči ih se da ako ne prikupe različita postignuća, da bi se moglo dogoditi nešto strašno. To strašno se ne imenuje, ali je dovoljno velik problem da pomaže stvaranju nezdravog okoliša za mališane.
„Mi imamo iskustvo straha i zato učimo svoju djecu da je svijet opasan i stvaramo atmosferu straha. A svijet je danas najsigurniji nego ikad! Unatoč tome, današnja su djeca pod konstantnim strahom da nisu dovoljno dobra. A ono što znamo iz psihologije jest da je igra optimalna aktivnost do 10-te godine života, i kroz igru dijete razvija iznimno važne kompetencije. To je prozor koji se u jednom trenu zatvara i ako tada nije iskrišteno vrijeme za rast i razvoj, teško će se uspjeti nadoknaditi. A strane jezike možemo naučiti u svakom trenutku u životu.“
Možemo li pomoći sebi i djeci?
Na pitanje ima li izlaza iz takvog stanja, koje se već prilično udomaćilo, Nataša odgovara pozitivno i s puno samopouzdanja: Naravno da je moguće, potrebno je samo malo truda dobre volje.
Što učiniti na razini obitelji, društva ili radne organizacije? Prije svega važno je poraditi na odnosu s drugima. Uvijek treba pokušati:
- Razumjeti ljude
- Uključiti ljude kao dio rješenja
- Omogućiti ljudima da nastave sa životom uz reduciranje rizika
- Priznati da je drugima teško
No potrebno je raditi i na odnosu sa samom sobom, odnosno:
- Prihvatiti neugodne emocije kao normalne, kao pratilje promjena
- Redovito regulirati svoja emocionalna i duševna stanja
- Zdrav životni stil
- Raspoznati koje brige su realne, a koje hipotetske. Realne probleme treba rješavati, a hipotetske treba odagnati od sebe, jer oni su samo plod naše mašte. Treba se stalno vraćati u sadašnjost, u kojoj u pravilu nema ničeg opasnog
- Voditi dnevnik jer ste na taj način sami sebi terapeut
„Ono što nas brine najviše, nije se ni dogodilo, a ono što nam je promijenilo život, nikad nismo mogli ni zamisliti,“ zaključuje Nataša i poziva: „Kako naprijed? Hrabro i junački, ali nježno prema sebi i drugima.“
Foto: Mihal Jacić
