Postoje knjige koje su napisane. I knjige koje su odlučene. Ova koju danas predstavljamo, ja se zovem lidija deduš, pripada ovoj drugoj vrsti: to nije zbirka poezije koja je nastajala iz estetske geste, nego iz potrebe da se govori bez uzmaka, bez zalihe, bez fige u džepu i zaštitne ograde.
ja se zovem lidija deduš
Ta knjiga počinje jednom rečenicom i nikad je ne napušta: “ja se zovem lidija deduš”. Ta rečenica nije ni stilska figura ni konceptualna dosjetka. Ona je alat. Čekić. Štaka. Impuls. Njome se udara po svijetu, po sebi, po svakodnevici, po tijelu, po sjećanju, po sramu, strahu i banalnosti. I ništa od toga ne biva uzdignuto u metaforu. Sve ostaje ono što jest: banka, wc, dijeta, mačka, cista, tablete, posao, plastika, umor, depresija, seks, djetinjstvo, rat, majka, kičma.
Radikalnost ove knjige nije u formi. Ona je u odluci da se ne uzmakne ni pred čim. Da se ne uljepša. Da se ne izabere “važnije” umjesto “sitnog”. Da se ne inzistira pod svaku cijenu na literaturi tamo gdje postoji život.
Lidija Deduš ovdje radi nešto vrlo rijetko: ona ne piše o sebi da bi objasnila sebe, već da bi pokazala kako izgleda kad nema objašnjenja. Kad postoji samo uvijek isti zatvoreni krug: tijelo koje se kvari, misli koje zapinju, navike koje spašavaju i uništavaju, svijest koja svemu hoće dati smisao i umaći smislu.
Pročitajte više: Kako će izgledati 2026. u svijetu audio knjiga? Priča o uspješnom ženskom poduzetništvu u kulturi
Knjiga o depresiji
Ovo je knjiga o depresiji koja nikad ne izgovara riječ “depresija” kao uvriježeni pojam ili medicinsku dijagnozu, nego je pokazuje. Kroz prokrastinaciju, kroz odgađanje pranja suđa, kroz ležanje u krevetu, kroz četrdeset sati bez pranja zuba, kroz pregovaranje sa samom sobom. Ovo je knjiga o tijelu koja ne proizvodi “tjelesnost”, nego popis kvarova, mjere težine i dimenziije srama, smiješne pokušaje kontrole kaosa. Ovo je knjiga o identitetu koja ga rastavlja na desetke lidija deduš i na kraju kaže: to je moj identitet. to nije moj identitet.
Važno je reći i ovo: Lidija Deduš nije autorica jedne knjige i jedne geste. Ona piše poeziju, prozu, dramu. U njezinim dramskim tekstovima nastavlja se ista etička linija: govoriti bez zaštite, bez uloge i uljepšavanja. U svim tim formama postoji ista tvrdoglava odluka: ne lagati sebi i ne proizvoditi književnost tamo gdje postoji stvarnost.
Pročitajte više: Trenerica glasa Anita Tripalo: Nađite svoj ton i zvučat ćete čvrsto, uvjerljivo i kao liderice
Zašto audio izdanje?
Ovo audio izdanje ne postoji zato što je to “novi format”, već zato što je ova knjiga oduvijek bila govor. Na što nas navodi performativna uloga samog glasa, no ovdje se to zapravo odnosi na bez-glas, na monolog, na taj unutarnji glas lidije deduš koji nema nema filter. I koji izvan poezije ne čujemo. Zato je presudno da je knjigu pročitala sama Lidija Deduš.
U tom glasu nema glume. Nema interpretacije. Nema “čitanja”. Postoji ista ona ravna, ponekad umorna, tvrdoglavo monotona, gotovo mantrična, a istovreemeno urnebesno smiješna linija kojom su tekstovi napisani. Slušajući audio verziju, postaje još jasnije: tekst koji je već bio radikalno blizak postaje još bliži. Ne slušaš literaturu. Slušaš osobu koja misli naglas.
Nagrada Kočićevo pero
Nije slučajno da je za ovu knjigu Lidija Deduš dobila Kočićevo pero. Jer to je priznanje za nešto više od “uspjele zbirke”. Deduš je Pero dobila za širenje prostora: za pisanje koje više ne pristaje na pristojnost, na stilsku higijenu, na emocionalnu korektnost. Osim toga, Lidija Deduš je jedna od rijetkih autorica koja je pokazala da se o mentalnom zdravlju ne mora pisati deklarativno, edukativno i programski. Dovoljno je pisati točno.
U književnosti se često podrazumijeva da se o “velikim” stvarima piše velikim riječima, da se žensko iskustvo, mentalni lomovi i siromaštvo stiliziraju ili metaforiziraju, da se pretvore u nešto podnošljivo. Lidija Deduš radi suprotno: ona inzistira na tome da se ništa ne uzdigne iznad svoje stvarne težine. Repetitivna i stalno vraćajuća fraza naslova zbirke ne služi ovdje samo da ritmizira ili umiruje, već ponavljanje ovdje probija obranu. Rečenica “ja se zovem lidija deduš” ne služi da bi se identitet učvrstio, nego da bi se raspao na svoje sastavne dijelove. To ponavljanje nije stilski trik, već egzistencijalna tehnika, način da se izdrži. I u tome leži političnost ovog poetskog pisma.
Život žene koja se ne uklapa u herojske narative
Jer Lidija Deduš piše o životu žene koji se ne uklapa u herojske, reprezentativne ili emancipacijske narative, u herojsku ekonomiju smisla. Ona piše egzistencijalnu književnost iz ženske pozicije i pokazuje ono što se inače ne smatra vrijednim književnosti. Za nju su stagnacija, ponavljanje, slabost ili banalnost legitimna središta teksta, što je subverzivan čin, jer ona ne “daje glas”, već mijenja kriterije o tome što uopće smije biti sadržaj književnosti.
Ona razgrađuje ideju da vrijednost života, a time i vrijednost književnosti, proizlazi iz uspjeha, snage ili izvrsnosti. A ta nametnuta laž zakriva istinsko iskustvo ogromnog broja ljudi, osobito žena.
Piše: Ljubica Letinić, book&zvook
Foto: book&zvook
