Spojeni ali sami – bolest moderne tehnologije

„Mislim, dakle jesam“, rekao je prije nešto manje od 400 godina francuski filozof René Descartes, što bi značilo, da su život i misao neraskidivo povezani i da jedno bez drugoga ne ide. Danas, nekoliko stoljeća kasnije, Sherry Turkle popela se na pozornicu u sklopu TEDove konferencije i izrekla Descartesovu teoriju, prilagođenu novom stoljeću. „Dijelim, dakle jesam”. Pod time, Turkle smatra na današnju opću sveprisutnost na internetu, pobliže govoreći, na društvenim mrežama. Koliko ste puta i sami čuli: „Ako nisi na Facebooku, kao da niti ne postojiš!“ ili „Ako nije objavljeno na društvenim mrežama, kao da se nije niti dogodilo“.

Bolest moderne tehnologije – stalno smo online

I tako danas živimo – dijelimo sve u virtualnom svijetu što je dokaz našeg postojanja. Naša trenutna upotreba, odnosno opsjednutost tehnologijom dovodi nas do toga da svi međusobno manje razgovaramo. Želimo stalno i uvijek biti uključeni, pa tako za vrijeme nastave učenici ne slušaju nego ‘chataju’, za vrijeme poslovnih sastanaka zaposlenici čitaju mailove ili online izdanja novina, na kavi s prijateljima slikamo i stavljamo fotografije na Instagram da drugi vide kako se dobro provodimo. Ali koliko se uistinu dobro provodimo ako je jedino što želimo taj događaj zalijepiti na naš ‘zid’?

Turkle je posljednjih 15 godina, vrlo aktivno, proučavala tehnologije mobilne komunikacije i intervjuirala je stotine i stotine ljudi, mladih i starih, raspitujući se o njihovim “priključenim” životima.

„Stalna spojenost mijenja način na koji ljudi razmišljaju o sebi. Oblikuje nov način življenja. Ljudski odnosi su bogati, zamršeni i zahtjevni. A mi ih pospremamo tehnologijom. Kada to radimo, jedna od stvari koja se može dogoditi je ta da žrtvujemo razgovor zbog puke veze. Zavaravamo se i s vremenom se čini kako to zaboravljamo ili se čini kako prestajemo brinuti“, istaknula je Turkle.

Dodaje, kako ovih dana telefoni u našim džepovima mijenjaju naše umove i srca jer nam nude tri zadovoljavajuće fantazije. Jedna je da možemo svoju pažnju usmjeriti gdje god želimo da ona bude; druga je da nas uvijek ima tko saslušati i treća je da nikad ne moramo biti sami. Ta treća ideja, da nikada nećemo biti sami, središnja je u promjeni naše psihe jer u trenu kad su ljudi sami, čak i na nekoliko sekundi, postaju tjeskobni, paničare, uznemire se, posežu za uređajem.

Kao rezultat takvog ponašanja, događa se sljedeće: Roditelji pišu poruke i mailove za vrijeme doručka i večere dok im se djeca žale kako ne dobivaju njihovu potpunu pažnju. Ali, onda ta ista djeca negiraju jedni drugima tu punu pažnju. Uvaljujemo se u nevolju -nevolju po pitanju kako se odnosimo jedni prema drugima, ali i nevolju po pitanju toga kako se odnosimo prema sebi i svom kapacitetu za vlastiti odraz. Navikli smo na novi način toga da ‘sami budemo zajedno‘. Ljudi žele biti jedni s drugima, ali također drugdje, žele biti spojeni s mnogim različitim mjestima jer stvar koja se najviše vrednuje za njih je kontrola nad time na što usmjeravaju svoju pažnju.

Dakle, želimo ići na sastanak poduzeća, ali isto tako obraćati pažnju isključivo na dijelove koji nas zanimaju i neki ljudi smatraju kako je to dobra stvar. Sve to vodi jednom novom otuđenju – toliko vodimo virtualne razgovore da zaboravimo kako je to voditi razgovore u stvarnom životu, provoditi vrijeme sa stvarnim ljudima. I mnogima to paše – jer ako ih u stvarnom svijetu nitko nema volje slušati, u virtualnom uvijek nađu svoju publiku.

Uživajmo u samoći i slušajmo druge

“Očekujemo više od tehnologije i manje jedni od drugih. I pitam se, ‘Zašto su stvari došle do toga?’ Vjerujem da je to zato što nas tehnologija privlači tamo gdje smo najranjiviji, a ranjivi smo. Usamljeni smo, ali se bojimo intimnosti. Od društvenih mreža do društvenih robota, dizajniramo tehnologije koje će nam dati iluziju prijateljstva bez potraživanja prijateljstva. Okrećemo se tehnologiji kako bi nam pomogla da se osjećamo povezano na načine koje s udobnošću možemo kontrolirati”, zaključila je Turkle.

I činjenica je, sa smartphoneom u ruci, nikada nismo sami. Ne moramo niti jedan trenutak u danu provesti ne radeći ništa i biti ‘bez prijatelja’ jer možemo stalno biti online.

Ono što Turkle savjetuje je – uživajmo u samoći! Napravimo mjesta za nju u našim životima i vratimo je natrag ako smo je izgubili. Naraštajima koji dolaze, prezentirajmo samoću kao vrijednost.

I ona najvažnija poruka koju je Turkle htjela prenijeti – “Pronađimo vremena, slušajmo druge, pa čak i one priče koje su nam možda naporne i dosadne, jer su to trenuci kad posrnemo, oklijevamo ili izgubimo. Naše riječi su te koje nas otkrivaju jedni drugima i to je ono što nas čini ljudima”.

foto: ted.com print screen

POVEZANI ČLANCI:

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

vlasnica Euronautic

Kako je Katarina 107 smjena gostiju pretvorila u sasvim običan radni...

U tvrtku je došla kao recepcionarka, a sada je vlasnica i direktorica. Možda zvuči nevjerojatno, no to je karijerni put Katarine...