Koliko će još žena stradati od muške ruke prije nego se zaista što poduzme?

Do kraja života neću zaboraviti prizor kojem sam svjedočila prije nekih osam godina u samom centru Rijeke. Stari bračni par izlazio je iz jednog dućana prehrambenom robom.  Žena je bila vidljivo izmučena životom i siromaštvom, a gospodin do nje, očito njezin suprug, pred hrpom se ljudi verbalno obrušio na nju izgovarajući joj riječi koje ne bih mogla ni ponoviti. Posebno mi je pak ostala u sjećanju posljednja rečenica koju sam čula od njega, a ta je bila da će kod kuće ona dobiti ono što zaslužuje, najblaže rečeno.

Mogu samo zamisliti što se tog dana, a i svih prijašnjih i kasnijih godina, događalo u toj kući. Dakako, nitko ženi nije priskočio u pomoć niti bilo što prigovorio muškarcu. Da, nisam ni ja. Iako sam tada imala jedva dvadesetak godina, još i dan-danas me muči to što nisam ništa napravila za tu ženu.

Najgore u svemu je to što je ona samo jedna u nizu crne statistike.

Svakog dana u svijetu su ubijene tri žene

Zastrašujući je podatak koji donosi Nacionalna mreža za sprječavanje obiteljskog nasilja, prema kojem svakog dana u svijetu čak tri muškarca ubiju svoje partnerice. U Hrvatskoj ih je prošle godine ubijeno 12.

Prema službenim podacima hrvatskog MUP-a, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji od 2003. godine kada je donesen, svake godine prijavljeno je između 11 500 i 17 500 počinitelja, a broj žrtava kreće se između 14 500 i 22 200, od čega su žene žrtve u 64 do 71% slučajeva. Što se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji, podaci pokazuju da je svake godine prijavljeno između 1400 i 2000 kaznenih djela, a žene su bile žrtve u 75 do 81% slučajeva. Detaljnom računicom dolazi se do podatka da je prijavljen tek jedan od deset slučaja nasilja u obitelji, a broj žrtava kroz godine nije u padu.

Jedna od tih žrtvi prošlog je tjedna bila i osamnaestogodišnja Zagrepčanka Kristina Krupljan koju je nožem brutalno usmrtio njezin bivši partner David Komšić

I dok obitelj i poznanici medijima daju oprečne izjave, dok se traže krivci u državnim institucijama, bogatim roditeljima počinitelja i brojnim drugima te se u medijima radi sapunica od Kristine tragedije, ono što  je jedino sigurno jest da je ona, tek na pragu početka svog života, bila još jedna žrtva nasilnog partnera. I ništa je ne može vratiti.

Iako je navodno prijavljivala svog sadašnjeg ubojicu za nasilno ponašanje nekoliko puta, uvijek bi na kraju odustala od prijave, baš kao i brojne druge žene diljem svijeta.

Zašto se žene teško odlučuju prijaviti nasilnika?

Iako često od žena koje se nikada nisu našle u situacijama nalik ovoj možemo čuti kako one nikada ne bi dopustile da im se takvo što dogodi, razlozi neprijavljivanja obiteljskog ili bilo kojeg drugog vida nasilja vrlo su složeni.

Na prvome mjestu je svakako strah od počinitelja i vrlo niske kazne za njih. Žene se pitaju što će biti s njima kada nasilnik bude pušten iz zatvora, a često se radi i o samo jednoj noći provedenoj iza rešetaka. Upravo zato žene nemaju povjerenje u nadležne institucije, a i misle da im okolina neće vjerovati. Nemali broj njih osjeća i veliki sram te odgovornost za ono što im se događa te misle da se moraju opravdavati za pretrpljeno nasilje. Same pak opravdanja za ponašanje nasilnika i nerijetko krive sebe. Kada su u pitanju i djeca, sve postaje daleko kompliciranije.

Treba napomenuti i da se nikada ne radi samo o jednom obliku nasilja odnosno nikada nije riječ samo o fizičkom nasilju, nego je ono uvijek povezano sa psihičkim, seksualnim, emocionalnim ili ekonomskim nasiljem.

Upravo je potonje najčešći razlog ostanka u životu u paklu. Ekonomska nesigurnost, pa čak i kod visokobrazovanih žena koje ne mogu pronaći posao, a takvih je u Hrvatskoj sve više, čini se kao nepremostiva prepreka ženama koje svakodnevno trpe obiteljsko nasilje.

Međutim, tome zaista treba stati na kraj, koji god bio razlog ostanka u nasilnoj vezi.

Država ne pokazuje preveliki interes

Vijesti o Kristininom ubojstvu preplavili su komentari građana na portalima i društvenim mrežama o tome kako institucije još jednom nisu napravile svoj posao. I djelomično su u pravu.

Da političare uglavnom nije briga za građane, a kamoli za ovaj problem, nije nikakva novost. Što se pak tiče samih državnih institucija poput Centra za socijalnu skrb ili MUP-a, njihova je moć ograničena kao što je bilo i u Kristininom slučaju. Iako je prijavljivala Davida Komšića, svaki put je odustala od prijave iz samo sebi znanih razloga. Kako nije bilo službene prijave, MUP nije mogao intervenirati zbog ograničenih ovlasti. Da je njezin zlostavljač i otišao na služenje zatvorske kazne, a ona i dalje imala jednak pristup prema njemu i uvijek mu se vraćala i odstajala od novih prijava, opet bi se vjerojatno dogodilo isto. No čini se da nadležne to ionako ne muči previše.

Obraćanje savjetovalištima i skloništima brže i dugoročnije rješenje

S obzirom da sama prijava policiji često rezultira daljnjim nasiljem, treba potražiti brži i učinkovitiji način odlaska od nasilnika.

Najbolje što žena koja je žrtva nasilja može napraviti jest otići u jedno od savjetovališta i skloništa za žrtve nasilja. Ponekad se žrtva sklanja kod obitelji ili prijatelja, no to vrlo rijetko spriječi nasilnika da dođe do nje. Zato su skloništa i savjetovališta na tajnim adresama daleko sigurnija opcija, a tamošnji djelatnici će dalje pomoći ženi i s prijavom nasilja, pronalaskom novog smještaja, pa i posla ako je potrebno.

U Hrvatskoj  je trenutno 19 takvih skloništa, a na internetskim stranicama Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske nalazi se popis i telefonski kontakti svih njih. Na internetskoj stranici Sigurno mjesto također se mogu pronaći korisni podaci, a sama je stranica napravljena tako da žrtva uz dva klika mišem na bilo kojem mjestu stranice brzo može izaći iz nje za slučaj da je iznenadi nasilnik.

Nasilje nije samo problem žrtvi, nego i naš

I dok se u već spomenutim komentarima građana uglavnom vrte samo prazne riječi i optužbe, trebamo shvatiti da nasilje u obitelji nije problem nekoga drugoga i da samo pisanje komentara po društvenim mrežama neće ništa promijeniti. Nasilje se jednog dana može dogoditi i našim kćerima, sestrama ili prijateljicama. Ako to trenutno nije naš problem, ne znači da pred tim treba zatvarati oči. Nasilje je zapravo svuda oko nas.

Da bismo tome stali na kraj,  za početak bismo trebale širiti svijest o ženskim pravima  i ozbiljnosti obiteljskog nasilja. Sve češćim govorenjem u  medijima i javnosti o ovom problemu veći će broj žena dobiti informacije koje im mogu spasiti život.

Kako pak brojne udruge i skloništa  koje se bore protiv nasilja nad ženama ovise o državnom proračunu i donacijama, svako doniranje sredstava može im značajno pomoći  pa stvoriti mjesto za još pokoju ženu. To  je zaista najmanje što možemo učiniti.

U svemu tome ne treba zaboraviti da žena samoj sebi treba biti na prvom mjestu. Ako se nećemo same zauzeti za sebe i druge žene, neće nitko drugi. Vidite li na ulici ženu koja je očito žrtva nasilja ili pak poznajete nekoga takvog, pokušajte je ohrabriti da ostavi nasilnog partnera, prijavi nasilje i potraži bolji život za sebe. Svaka žena zaslužuje živjeti najbolju verziju svog života.

Foto: 123rf

POVEZANI ČLANCI:

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

poslovni objekt b. t. c. Nedelišće

Robotizacija, automatizacija i doprinos lokalnom gospodarstvu – Otvoren novi poslovni objekt...

Pokrenut kao obiteljski obrt Tomašić davne1981., ovog je mjeseca tvrtka svečano otvorila svoj novi poslovni objekt. Projekt vrijedan 17,5 milijuna kuna...