Najvažniji zadatak svakog roditelja jest djetetu pružati ljubav, hranu i dom. Ali, kad vaš mališan prohoda, odjednom ste suočeni s novim zadatkom: trebate postaviti granice. Vaše s ljubavlju postavljene granice nalik su zidovima koje vaše dijete usmjeravaju na njegovu životnu putu. Te zidove možete podignuti blizu (stroža ograničenja s mnogo pravila) ili daleko (popustljiva ograničenja s velikom mjerom prilagodljivosti).
Predškolski uzrast – na početku ne poznaju ograničenja
Granice koje postavite vašem će djetetu pomoći da razlikuje ispravno od pogrešnog i da prepozna opasnosti, ali nijedno dijete neće biti sretno zbog postavljenih granica. Ono će se možda opirati ograničenjima koja ste mu postavili, ali će dugoročno gledano, zbog njih biti sretniji. Djeca koja u svom životu nemaju ograničenja, osjećaju se neobuzdano, nesigurno i čak nevoljeno.
Društvo i mediji nas potiču da se mi kao roditelji i naša djeca ponašamo «razuzdano», prikazuje se lažna slika o svedostupnosti materijalnih dobara (prisjetite se reklama za obuću, odjeću, tehnička pomagala; mobiteli, MP3 playeri, plazme i sl.) U cijeloj šumi ponuda važno je ostati trezvene glave i svojim ponašanjem, jer smo mi najdominantniji model prema kojem naša djece uče, pokazati kako se ne opterećujemo navalama reklamnih kampanja i svjetlećih izloga i kako suvereno ignoriramo sve ono što nam nije potrebno. Pri svemu ovome treba postati i ostati roditelj-odgajatelj koji će razumjeti iskušavanje granica i znati protumačiti zašto se djece katkada ponašaju ‘zločesto’.
Djeca u početku ne poznaju osjećaj ograničenja i vjeruju da novac dolazi ‘iz bankomata’, kao što mnoga djeca vjeruju da se hrana jednostavno dobiva u supermarketu dok ih netko ne poduči odakle ona zapravo dolazi. Za malo dijete, sustav protoka novca može biti presložen da bi ga ono potpuno shvatilo, te ono može biti šokirano i povrijeđeno činjenicom da mu toliko mnogo zanimljivih stvari ostaje izvan dohvata. Gotovo da nije moguće potpuno izbjeći taj šok, ali možete ga ublažiti mudrim pristupom
Razlozi za pobunu
Navest ću pet razloga zbog kojih se i najbolja djeca katkad pobune protiv pravila i granica koje im roditelji postavljaju:
- Djeca ne mogu istraživati bez iskušavanja određenih pravila. Vaš je mališan vrstan istraživač- uporan, odvažan i pomalo ‘sirov’. Njegov posao je istraživati, dodirivati, skakati po svemu i vući sve. Nije ni čudo da se osjećate kao da neprestano iskušava granice. No, s njegovog stajališta, vi ga neprestano gnjavite jer stojite na putu njegovom najvećem užitku – otkrivanju.
- Mala djeca su impulzivna, usredotočena na sebe i «kratkovidna». Koliko god bio pustolovan, on slijedi svoje impulse i ne brine se mnogo o posljedicama. Od njega se ne može očekivati razboritost, npr. da razumije koliko nešto košta ili da neki svjetlucavi predmet koji je skup nema nikakvu korisnu i/ili uporabnu vrijednost (osim što ima za cilj izvući posljednji novčić iz roditeljskog džepa uz obrazloženje kako našem djetetu baš to treba da bi bilo ‘sretno’.)
- Naša su pravila često nerealna. Naša se djeca katkad ponašaju ‘zločesto’ jer su nam očekivanja previsoka. To se najčešće događa kada roditelji ne znaju kakvo je normalno dječje ponašanje. Od osamnaestomjesečnog djeteta ne možete očekivati spremnost na dijeljenje, od dvogodišnjaka ne možete očekivati da nikada neće lagati, a od trogodišnjaka ne možete očekivati da će mirno sjediti na jednom mjestu. Ako su vaši kriteriji previsoki, vaše bi se dijete moglo pobuniti kao da kaže: “Zašto bih se trudio? To je jednostavno preteško!”
- Sami nehotice potičemo loše ponašanje. Vaše vas dijete od rođenja pomno promatra. Naučio je cviliti i gnjaviti jer te tehnike djeluju. Dapače, i jednogodišnjaci brzo otkriju koliko prodoran plač treba biti da bi privukao našu pozornost.
- Vaše dijete katkad jednostavno proživljava loš dan. Svi proživljavamo dobre i loše dane. Raspoloženje nam se katkad potpuno preokrene ako na ulici nađemo novac ili ako nas zaustavi prometna policija. A djecu koja su emocionalno još nezrela još je lakše izbaciti iz ravnoteže.
Među čimbenicima koji našu malu djecu čine ‘primitivnijim’ nego inače jesu: umor, glad, nicanje zuba, bolest, dosada, ljubomora, zagušljive prostorije, svađe roditelja, televizija, promjena rutine i dr. Te su teškoće poput ‘ležećih policajaca’ – jednostavno morate usporiti i izaći nakraj s njima.
Foto: arhiva
Djeca trebaju granice i oni imaju veliku potrebu za njima. U današnjem svijetu ubrzanog života to je malo teže za izvesti, zbog nedostatka vremena, pa onda zbog grižnje savjesti, umora i ostalih x faktora sve više djeci popuštamo. Srećom sam na vrijeme primjetila šta ja radim svojoj djeci time i počela sam posatvljati granice. Od tada su puno sretnija, više se zajedno igramo (ne bulje toliko u TV), itd. Nabavite im neke nove igrače za igranje vani pa da možete skupa uživati u svježem zraku i međusobnom druženju.
Dobro ste primijetili Ivana, samo bih nadodao na zadnju rečenicu; još je stimulativnije i pedagoški opravdanije s djecom izrađivati igračke, nalaziti ih u šumi, u šetnji kroz prirodu. Dječja imaginacija ne pozna granice (dok ih mi odrasli imamo)i oni su puno sretniji kad naprave s roditeljima igračku nego kad kupimo plastiku made in China! Sretan odlazak u šumu i mašta nek radi svašta 🙂 – to je dobra pretpostavka za intelektualni, motorički i socijalni razvoj naše djece.