Usporedba s drugima

Usporedba s drugima je najbolnija ljudska slabost.

Sjedimo danas kolegica i ja u uredu i upustile smo se u priču o ljudskim slabostima. Jedna od naših najbolnijih točaka je ona gdje se uspoređujemo sa drugima. Padamo kao kruške na tom ispitu. I pritom previše idealiziramo stvari i ne vidimo od naše iluzije.  Što pritom mislim?

Usporedba s drugima šteti isključivo nama samima

Promatrajući posao koji radimo svaki dan čini se da nam sve kreće s lakoćom. Zaista sam zahvalna na tome. Svatko je dao dio sebe da bi danas bili tu gdje jesmo. Kada recimo našu istinu gledate iz svog kuta, može se činiti da je idealna. No, da li je to zaista tako?  Jesmo li se ikada zapitali zašto druge gledamo kao za im je sve palo s neba u krilo? Nisam to jednom čula. Takvo gledanje svijeta je opasna frustracija i ono što je najžalosnije – šteti isključivo nama samima. Postavljamo si nemoguće granice, gradimo lude svjetonazore. Kasnimo za svima jer nam je fokus na pogrešnim stvarima dok nam istina stoji baš tu ispred nas. I ne vidimo je.

>>Vi ste ono o čemu razmišljate čitav dan

Što smo učinili da ostvarimo svoje ciljeve? Da li smo bili zaista iskreni prema sebi? Jesmo li preuzeli odgovornost kako bi uzeli stvar u svoje ruke i da li smo odbacili one obrasce koji nas sputavaju u napredovanju? Vjerovatno ste bar na nekoliko odgovora rekli ništa ili ne. Odgovorno tvrdim da je baš tu naš problem i pitam vas kada će doći taj dan da stanemo pred samog sebe i kažemo si umjesto “kad ja to ne mogu”, “Ok, što da učinim da se promjenim!”.

Tako je počela i moja priča.

Imala sam 23 godine, radila sam posao koji nisam voljela, stvarala odnose koji su me ljutili,  imala lice puno pubertetskih prištića i alergiju na ambroziju. I uvijek, baš uvijek sam govorila kako su drugi u krivu. Ha, ha,ha, grohotom se nasmijte, u redu je. Bila sam vrlo naivna.  I onda, onda mi je došla u ruke knjiga o preuzimanju odgovornosti i dala mi prve odgovore koje sam tražila. Bilo je to prije petnaestak godina.
Danas sasvim drugačije razmišljam. Razrješila sam najočitije unutarnje sukobe, oprostila sebi i drugima (ovo prvo je bilo bolnije). Još se jasno sjećam kako sam ležaći na krevetu kod terapeuta, na tretmanu s vizualizacijama zamišljala vježbu “film života” i kako sam u dijelu kada moram priznati drugima da sam pogriješila i reći da mi oproste počela nekontrolirano liti suze… Ništa nije teže, vjerujte mi. Nema bolje vježbe za vaš ego nego da kažete nekome oprosti.

Preuzmite odgovornost umjesto usporedbe s drugima

I kada sam krenula čistiti osobno “smeće” započele su prve manifestacije “ljuljanja” života. Al´ se sve treslo. Činilo mi se da gubim tlo pod nogama, ali nekako sam uvijek uspjela ostati stajati ili sam se brzo podignula, tako da sam iznenadila samu sebe. I tada sam naučila. Vjera da je sve u najboljem redu i baš kako treba dala mi je snagu i strpljenje. Taj osjećaj mira koji me već niz godina prati nije ubran na grani. Rastao je zajedno sa onim sjemenom odgovornosti kojeg sam posijala na početku. I nisam birala. Baš ništa. Kako su iskustva dolazila, ja im se nisam odupirala niti bježala od njih. Prigrlim ih i strpljivo čekam da oluja prođe. Pa kad svane sunce, čini vam se da sja bolje nego prije. I opet stojite na nogama!

>>Kompromis u odnosu na vlastito zadovoljstvo

Iako se nekad čini da se nemate za što uhvatiti, shvatite da je vaš “rukohvat” uvijek blizu i da jako često zaboravimo da postoji. Ljudska najveća sposobnost je sposobnost voljenja. Sposobnost voljenja života, promjena, ljudi i njihovih nerazumnih prohtjeva, boli i patnje koja nas sputava, nemira i neprospavanih noći…  Poznata vam je ona činjenica da ljudi sve što čine čine iz ljubavi ili straha. Ovo drugo je češća pojava. Zapravo toliko česta da smo zaboravili što ljubav sve može.
Da malo banaliziramo, sve što vidimo oko nas produkt je nečije ljubavi. Ovaj kompjuter preko koga komuniciram s vama, internet koji nam daje mogućnost da se surećemo u virtualnom svijetu, auto kojim se vozimo na posao ili naše noge koje nas nose cijeli život.

>>Kad ste sami sebi najveća prepreka

Ako među nama postoji ta čarobna sila, zašto joj se ne prepustimo? Mislite li da nas može odvesti malo dalje od toga gdje smo sada? Mislite li da zaista volimo tko smo kada se kritički preispitujemo i uspređujemo s drugima? Mislite li da je zdrav taj odnos u kojem nikada nismo dovoljno dobri i ne postižemo to što postižu drugi s lakoćom…

Opet se nasmješite. Shvatili smo bit. Vaš put je samo vaš i nitko ga osim vas ne može prijeći. Možete se opustiti jer činite sve najbolje što možete i ti vas koraci vode cilju. A što bi taj cilj trebao biti, odlučite sami.

>>Tko drži uzde?

Ja navijam za promjene jer one donose odgovornost i jasna rješenja. Pa čak i ako pokoji put padnete sjetite se koliko puta padnu djeca dok ne nauče hodati, a ne odustanu. I dajte si vremena. NIje važno koliko je dug put već da uživate u njemu. Kada počnete brati plodove svoga osobnog razvoja, sve razbacane puzzle sjest će na svoje mjesto. A vi, vi ćete biti nova osoba: manje ljuta, sa dobrim odnosima, čistom kožom i što je najvažnije – bez alergije.

 

Lea Brezar, direktorica i vlasnica Dhar medie, full service agencije koja svoje poslovanje temelji na snažnim vrijednostima dharmičkog menadžmenta. www.dhar-media.hr

 

PROČITAJTE JOŠ:

1 KOMENTAR

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

Treba li CEO koristiti društvene mreže? „Za pet godina, tvrtke koje...

Ideja korištenja društvenih mreža mnogim korporativnim liderima čini se strana. Čak su i njihovi komunikacijski savjetnici u strahu da će tako...