Ana-Marija Vidjak probila “nevidljivu granicu” ulaskom u poduzetništvo

Vlasnica tvrtke „Što ako ipak“ d.o.o. Ana-Marija Vidjak edukator je i coach koja polaznicima daje stručnost, iskustvo, razumijevanje i podršku za nove mogućnosti. Svoj rad s ljudima temelji na načelima poštovanja, izlaska iz zone komfora i optimizma, bez obzira radi li se o radionicama ili coachingu.

„Poštovanje je tu kao pretpostavka stvaranju suradničkog odnosa i razumijevanja. Poštovanje životnog i radnog iskustva, okolnosti, stvarnih (ili zamišljenih) ograničenja. Tek kada su ljudi istinski prihvaćeni sa svime što donose u zajednički rad, stiče se povjerenje za izlazak iz poznatog, uobičajenog, zone komfora…  U tome im pomažu i nova znanja i uvidi. Ne kao bogata PPT prezentacija, već kao stručne i praktične informacije koje uz podršku i ohrabrenje postepeno ugrađuju u svoju profesionalnu praksu i poslovne odnose. Optimizam? Da imamo izbore i možemo se razvijati i mijenjati ako to želimo čak i u odrasloj dobi. Ostvarenje postavljenih ciljeva tada slijedi kao prirodan proces.“

Ili rečeno rječnikom kojeg bi razumio i osmogodišnjak – njen zadatak je biti s ljudima – niti iza njih (da ih gura) niti ispred njih (da ih vuče). „Biti uz znači čuti, razumijeti, prihvatiti, tražiti zajedno nove mogućnosti… Upravo to je ponekad najveći izazov, ali istovremeno i najveća ljepota ovog posla“, rekla nam je Ana-Marija na početku razgovora.

Karijeru započela radeći s djecom

Njena osnovna profesija je dipl.defektolog-socijalni pedagog, a u tom smjeru je i započela njena karijera. „Već tijekom srednje škole razvila sam interes prema psihologiji i pedagogiji i moj odabir se svakako odnosio na rad s ljudima, no konačnu odluku sam donijela sa željom da steknem konkretna, pragmatična i upotrebljiva znanja za rad, što u to vrijeme, prema mojim saznanjima, katedra za psihologiju pri Filozofskom fakultetu nije nudila, te sam odabrala ovaj smjer na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu.”

Gotovo 10 godina provela je radeći s djecom i maloljetnicima (od 5 do 18 godina starosti), u različitim institucijama. Već tijekom studiranja počela je raditi kao vanjski suradnik Centra za socijalnu skrb, a osim toga radila je i kao odgojitelj, voditelj neke od pedagoških mjera, kao nastavnik u osnovnoj školi ili pružatelj psihološke pomoći na tadašnjem Školskom telefonu Ministarstva prosvjete, provoditelj programa kroz nekoliko nevladinih organizacija…

Priznaje kako joj je u svemu tome veliki izazov bio dobiti priliku za dugotrajniji rad. „Većinu gore navedenih iskustava stekla sam radeći kao zamjena za porodiljni dopust, a onda i honorarno ili privremeno. Socijalnih pedagoga je na tržištu rada puno, a radnih mjesta (posebno u državnim službama budući da je to njihovo prirodno ishodište) malo. Stvari su se donekle promijenile u posljednjih 10-tak godina , aktivnije su nevladine udruge s brojnim preventivnim programima, i uopće, više se polaže na psihološki i pedagoški rad.“

Pukom slučajnošću došla u korporaciju

Njen sljedeći posao bio je u jednoj kompaniji, gdje je radila kao interni edukator, a posao je dobila pukom slučajnošću.

„Premda sam imala prethodno iskustvo osmišljavanja i vođenja edukacija i radionica, mislim da je presudio neki x faktor, odnosno da me moja buduća nadređena odabrala i donekle intuitivno, na čemu sam joj i dan danas zahvalna. Možda je i moj potpuno opušten i otvoren stav na razgovoru pridonio, budući da nisam očekivala da ću dobiti posao. Pa sam joj tako, nakon što se požalila na iznimno veliki broj pristiglih molbi, ukazala na natječaj koji je bio vrlo općenito (i pomalo nespretno) napisan. Sad kad razmišljam, svojoj budućoj šefici sam prvo uputila kritiku, a onda je krenulo upoznavanje“, priznala je Ana-Marija.

Razlika u radu s djecom i s odraslima

Tako je rad s djecom i tinejdžerima zamijenila sa zaposlenicima u korporaciji. Iako nema prevelikih sličnosti između djece s kojima je ranije radila i odraslih s kojima je nastavila taj rad, smatra da smo ipak svi ljudi koji imamo određenu sliku sebe i svijeta, koji stvaramo odnose, mislimo, osjećamo…

„Pa zar ne poznajete bar jednu odraslu osobu koja je buntovna kad je autoritet u pitanju?“, upitala je Ana-Marija, te dodala kako su razvoj i odrastanje kod djece nekako brži i vidljiviji, ali i odrasli ljudi se mijenjaju i razvijaju. U njihovom slučaju to ipak ide sporije, kad mijenjaju nova iskustva, često i teške situacije kroz kojih najviše „rastu“ i razvijaju se. „Ugodna svakodnevica u kojoj sve ide ‘po špagi’, rijetko kome je poticajna, odnosno okolnosti nas ne tjeraju da stanemo, preispitamo se, sagledamo iz druge perspektive.”

Vrlo važna razlika između djece i odraslih je u tome da smo za djecu odgovorni,i to ne samo legalno do 18.godine, već prvenstveno kao autoriteti s kojima i od kojih oni uče, napomenula je Ana-Marija.

„Na neki način smo kreatori njihovog svijeta, mi smo ti koji stvaramo kontekst unutar kojeg oni doživljavaju svijet i sebe u njemu. U tom smislu je raditi s djecom puno stresnije jer je svaka minuta provedena s njima minuta u kojoj oni direktno i indirektno uče od nas. Na taj način nas djeca “tjeraju” da budemo najbolji što možemo i znamo biti, a to nije lako biti iz minute u minutu.”

S  druge strane, trener je taj koji zaposlenicima nudi mogućnosti razvoja, nadogradnje. Edukacije i coaching su zapravo ponuda. Odrasle ljude ne možemo (niti bismo trebali!) tjerati da se mijenjaju. Čak i kad je edukacije obavezna od strane naručitelja, sudionici će uistinu uzeti samo onoliko koliko su u datom trenutku spremni, i ono što im ima smisla. I to je u redu. Još jedna bitna razlika je da su odrasli ljudi u potpunosti odgovorni za svoj život i izbore, kao i za posljedice tih izbora, objasnila je.

Došla do nevidljive granice u korporaciji i pokrenula vlastiti biznis

Za rad u korporaciji bilo je potrebno i stjecanje dodatnih znanja. Već tijekom fakulteta Ana-Marija je upisala edukaciju iz Transakcijske analize (TA) koja joj je uvelike pomogla u radu s djecom, kao i teorija ličnosti i komunikacije, a prilikom ulaska u poslovni svijet, specijalizirala se iz područja edukacijske TA koja joj je omogućila razumijevanje specifičnosti obrazovanja odraslih, od samo settinga i dizajna edukacija, do metodoloških specifičnosti vođenja grupe, razumijevanja potreba sudionika, rada s različitim tipovima ličnosti i slično.

Sudjelovala je i na brojnim specijalističkim business edukacijama, kongresima i konferencijama, u posljednjih nekoliko godina i kao predavač, a i dan danas je redovno u edukaciji i superviziji.

„Za one koji rade s ljudima, bitno je da ne prestanu raditi na sebi. U ovoj struci ne bi smjela vrijediti ona narodna ‘u postolara najgore cipele’“, poručila je Ana-Marija.

Nakon što je tijekom rada u korporaciji proširila svoj opis radnog mjesta onoliko koliko je to bilo moguće, shvatila je da je došla do nevidljive granice. U to se vrijeme kandidirala za trenera u jednoj respektabilnoj organizaciji i bila je njihov prvi izbor, ali tada je njena želja, koja se dugo valjala iza brda, prerasla u odluku, pa je ta spomenuta organizacija postala drugi, a „Što ako ipak“ njen prvi izbor. I priznaje kako nije požalila.

Neobičnim imenom tvrtke željela potaknuti reakcije ljudi

Odabrala je neobično ime za tvrtku – „Što ako ipak“, a razlog je bio taj što je željela potaknuti ljude na reakciju. „Ljudima se ili svidi i izmami im osmijeh ili pak okrenu očima. Uglavnom, reakcija je tu. U mojoj glavi taj naziv budi nadu, otvara nove mogućnosti, donosi nova rješenja…“, zaključila je Ana-Marija.

Foto: privatna arhiva Ane-Marije Vidjak

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

Kristina Ercegović: Ah, ti zaposlenici

Poslovna savjetnica, osnivačica Business Cafea i autorica knjige "Najjači si kad si svoj", Kristina Ercegović, piše o vrijednosti koju zaposlenici imaju...