Kako pomaknuti granice- da probamo plesom?

Granice. Navikli smo na njih. Svuda su oko nas. Postoji određeni način kako se očekuje od nas da se ponašamo – na poslu, na ulici, kod kuće. Postoji ono što je dozvoljeno i ono što nije. Ono gdje se ponašamo kao i svi drugi oko nas i ono gdje se poželimo odmetnuti i čak napraviti nešto možda kakvom promatraču sablažnjivo.

Pomaknuti granice barem malo dalje?

Što biste rekli da na ulici vidite osobu koja veselo poskakuje, pleše i pjeva na neki svoj ritam, možda sa slušalicama u ušima? Da li bi vam to bilo simpatično? Čudno? Možda pretjerano? Jeste li vi kad imali takvu potrebu? Čuli ste dobru pjesmu prolazeći pored terase kafića i najradije biste bili poskočili u zrak i malo si začagali? Ali niste… Jer se to jednostavno ne radi. Jer će vas ljudi gledati kao da ste pali s Marsa.
Koliko ima takvih prirodnih i autentičnih impulsa koji nam dođu, a koje zaustavljamo? Možda je ponekad to pokret, možda ponekad želimo nešto reći, ali zaustavimo se jer to nije pristojno ili primjereno. I tako iz dana u dan, postajemo sve sputaniji, sve manji, granica ima sve više, a najčešće ih nismo ni svjesni jer su nam već toliko dio okruženja da ih ni ne primjećujemo.

Što se desi kada takvim prirodnim i autentičnim impulsima damo zraka? Kada nema potrebe da se suzdržavamo i brinemo o tome što će drugi misliti, nego se samo predamo struji u nama? Kada tako postupite usprkos glasu u vama koji vam govori: „Ajme, nemoj, pa što će ljudi reći!“, kakav je osjećaj? Rasterećenje? Sloboda? Opuštanje? Uglavnom je sve od navedenog, uz ono bazično: „Uf, lakše se diše.“ (a nije radi Bronhija ).

Svima nam trebaju takvi momenti, takvi iskoraci iz uobičajenog da bismo se osjetili zdravo kao osobe. Pokret, kao nešto što je svakom tijelu urođeno, je nešto što nam daje takav osjećaj. Ako nema pravila kako se moramo gibati, nego u potpunosti slijedimo sebe i svoj unutarnji osjećaj, doživljaj je upravo takav – gle ovaj pokret možda nikad prije nisam napravio/la, a takav mi je gušt. Baš mi je dobro. A svatko od nas najviše na svijetu voli kad mu je dobro.

Možda vam u datom trenutku najviše paše nagnuti se u jednu stranu i samo dobro potresti gornji dio trupa, možda vam paše poskakivati na vrhovima stopala, možda se vidite kako ste se potpuno posvetili plesu s podom, a možda vas pjesma natjera da jednostavno poludite i ima vas svugdje po prostoru.
Što god to bilo, na plesnom podiju (koji nije opterećen koracima tečaja) je dobrodošlo. Nema pravila, nema očekivanja, nema granica, samo čisto prepuštanje i uživancija.
Probajte jednom. Možda vam se svidi.

Ivana Štulić je coach, voditelj radionica, integrativni terapeut, diplomirani inženjer, plesačica, trener. U rujnu pokreće plesnu grupu koja će se sastajati jednom tjedno i isplesavati dušu i tijelo.

 

7 komentara

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena.