Kako mi je prelazak u korporaciju skoro uništio privatni život?

Biti kod kuće s djecom i provoditi dragocjeno vrijeme s njima, privilegija je malobrojnih žena. Sve bismo mi redom željele imati više sati na raspolaganju za naše privatne živote, djecu, kuću, prijatelje…

Radeći od kuće i balansirajući s nekoliko poslova, pa i svojim vlastitim, nedavno pokrenutim, u jednom mi se trenutku činilo da nemam više niti malo vremena za sebe i svoje dijete. Odlazak na radno mjesto u korporaciju, s relativno dobrom plaćom, tada se činilo kao logična opcija – jedan posao, jedan solidan prihod i dobro posložen raspored jer točno znam kada i što trebam obaviti, bez ikakvih prekovremenih sati i rada vikendom. Sve slobodno vrijeme nakon posla posvetit ću svome djetetu i bit će super! Imala sam sjajno definiranu sliku u glavi koja se ubrzo istopila kao sladoled na vrući ljetni dan. Ovako je korporacija utjecala na moje majčinstvo.

Rad u korporaciji i majčinstvo – odricanje na koje nisam bila spremna

Preko dana sam imala manje vremena za dijete

Da, taj se plan prvi izjalovio. Iako sam se ujutro dizala rano da bih provela dodatnih sat vremena s kćerkom, to vrijeme se nekako pretvorilo u svađe i natezanja oko oblačenja, odlaska na tutu, nepojedenog doručka… Posao bi mi završavao u 17 sati i u 18 bih konačno zalupila vrata od stana i bila slobodna, no tada bih već bila mrtva umorna (više psihički nego fizički) i onih dva i pol sata do odlaska na spavanje iskoristile bismo za kratak odlazak u šetnju, večeru, kupanje… i tako iz dana u dan. I ta rutina mi je jako smetala.

Sve što bih radeći od kuće inače stigla preko tjedna, sada me čekalo za vikend. Prašina, rublje, velika kupovina, peglanje, kupaonica – moje slobodno vrijeme uskoro se pretvorilo u vrijeme za kućanske poslove. Na kraju sam vikendima bila više iscrpljena nego što sam računala, ljuta i nervozna što nemam niti malo vremena za sebe.

Odnos nam je postao napetiji

Ujutro bih dijete vozila baki i djedi, nakon posla dolazila po nju. Iako je i prije išla na čuvanje, sada smo ipak više vremena provodile razdvojene, što se uskoro počelo ispoljavati kroz njezin prkos i promjene ponašanja. Nerijetko bi me nakon posla dočekale drame u stilu „neću kući, neću se obući, hoću ostati kod bake i djede“ i plač i vriska. S obzirom na to da sam u glavi vrtjela film koji se zvao „obaveze koje me čekaju“, na takve sam situacije počela reagirati malo glasnije nego što je možda primjereno.

To se potom preslikalo i na ostale situacije jer meni je vrijeme postalo nešto čega više nikada nemam dovoljno, a moje dijete nije razumjelo zašto je odjednom takva strka oko svega. Na kraju sam shvatila da se zbog moje napetosti odnos između mene i kćeri jako promijenio, a i ona sama se dosta promijenila te postala nervoznija, plačljivija i puno zahtjevnija, kao da je prkosila mom novom životu.

Propustila sam neke važne događaje

Imala sam sreću s čuvanjem kod bake i djede, pa su nas vrtićke bolesti zaobišle, a i sve ostale viroze. No zaredali su se neki drugi redovni pregledi koje moramo obaviti kod fizijatra, dermatologa, sistematski, pregled štitnjače… na kraju i magnetska rezonanca.

Zbog onih najvažnijih pregleda, kao što je magnetska rezonanca gdje su je uspavljivali i gdje smo morale par sati provesti u dnevnoj bolnici, sam naravno izostala s posla, no nisam mogla doći svugdje gdje sam htjela, pogotovo jer sam tek počela raditi. Niti jedan šef ne bi blagonaklono gledao na zaposlenika koji svaki tjedan izostaje jednom ili dvaput zbog nekog novog pregleda, da ne kažem kako su ostali zaposlenici na glas primjećivali koga ima, a koga nema u uredu i to koliko često.

S obzirom na to da sam posao na svom radnom mjestu mogla obaviti samo ja i nisam imala nikoga da me zamijeni, i na dan magnetske rezonance i dnevne bolnice u kojoj je bilo svakakvih nuspojava, morala sam odraditi što me čekalo tog dana. Da sam kreator svog vlastitog vremena, sigurno bih taj dan provela uz dijete.

Nismo više kvalitetno provodili slobodno vrijeme

S obzirom na to da mi dijete još ne ide u vrtić i da je klasificirano kao „povučenije“, socijalizacija je za nju izuzetno bitna. No, naša druženja s prijateljima izrazito su se prorijedila jer mi je nedostajalo vrijeme koje provodimo zajedno kao obitelj, tako da mi je ovo drugo palo u “peti plan”. Druženja u kojima smo nekada uživale, za nas su postala luksuz, kao i mnoge druge stvari, poput odlaska na plivanje, za što jednostavno nije bilo vremena.

Ponekad bismo slobodno zajedničko vrijeme provodile obavljajući neke stvari za kuću – kao odlazak u špeceraj ili po neki komad namještaja ili u autopraonicu – toliko o boravku na svježem zraku. Ponekad, neugodno mi je priznati, kada sam bila preumorna, odustala bih od nekog izleta ili kraćeg putovanja jer mi se jednostavno nije dalo spremati. Sve one stvari koje smo prije prakticirale, sada su izgledale jako naporne i zahtjevne.

Prehrana nam se pogoršala

Mislila sam kako me to neće zadesiti jer sam uvijek voljela kuhati, peći i mijesiti, no, moram priznati, od svega sam vrlo brzo odustala. Ne kažem da sam uvijek kuhala super zdrave stvari, bilo je tu i kolača i peciva i svega i svačega, ali barem je bilo domaće. Nisam željela da mi se dijete nezdravo hrani, da jede samo na brzinu složene sendviče, restoransku hranu ili fast food, no upravo to se počelo događati.

Ne bih više imala vremena za doručak u trajanju od sat vremena (jako sporo jede), pa bih joj na putu prema poslu u usta gurala kroasan ili neku kiflu, kolači su bili kupovni, juha iz vrećice, a nerijetko sam i naručivala što god mi je došlo pod ruku jer mi se jednostavno nije dalo kuhati. Kada ti večera više puta tjedno bude nešto “instant”, na brzinu odmrznuto, pizza, kebab ili ćevapi, znaš da si krenuo krivim putem.

Problemi i nezadovoljstvo na poslu odrazili su se na mene kao roditelja

Uvijek sam bila jedna od onih koji su smatrali da je najpametnije posao i ostale probleme ostaviti iza vrata i ne unositi ih u privatni život. Lakše je to reći, nego učiniti, naravno! Kada sam shvatila da me moj posao ne ispunjava i ne zadovoljava i protiv svoje volje nosila sam to raspoloženje kući, gdje sam zbog toga znala biti bezvoljna i neraspoložena i nisam više uživala u stvarima kao nekad. Međuljudski odnosi u tvrtki, koji su bili daleko od idealnih, svaki su me dan jako iscrpljivali, što bih naravno sve ponijela sa sobom kući gdje sam se počela ponašati kao „pravi Hitler“.

Sve mi je počelo smetati, od buke i crtića, do mrvice na podu i nepospremljenih slikovnica. Strpljenje mi se smanjilo na minimum. Ako nešto ne bi bilo ispunjeno čim sam to tražila, počela sam primjenjivati strože odgojne metode nego do tada i vikati češće nego mi je to bilo u planu, ali zbog silne napetosti, tražila sam ispušni ventil na krivom mjestu.

Vrlo brzo shvatila sam da gospodarenje vlastitim vremenom nema cijene i da se na taj način najlakše pomire svi aspekti života – poslovni, obiteljski i društveni. Radeći ono što uistinu volim, što smatram vrijednim i što me ispunjava, i štoviše, radeći to s ljudima koji mi odgovaraju, ključ su mog zadovoljstva kao osobe, a samim time i kao majke.

Foto: 123rf