Kako ne sklopiti đavolji ugovor iliti o pregovaranju

pregovaranje

Probudila sam se nešto malo kasnije nego obično. Bio mi je potreban kvalitetan san jer sam znala da me čeka još jedan dugačak dan. Kad kažem dugačak, to znači da ću većinu dana provesti na telefonu, u tabelama, s tek nekoliko pauza za obaviti osnovne ljudske potrebe. Raditi, raditi, raditi. Do ponoći, ako ne i duže.

Kada sam to opet sklopila đavolji ugovor da sam se dovela u tu situaciju? Kada?

U pregovaranju nije stvar novca, stvar je vremena

Kad sam tek krenula u poslovne vode, nisam se bojala niti neuspjeha, niti previše rada – bojala sam se pregovaranja. Jedna sam od onih osoba koje se ne vole, da oprostite, drugima gurati u dupe i obećavati nemoguće. Ali, jedna sam i od onih osoba koje će pristati obaviti posao, iako je 5 do 12. Sve za konačno zadovoljstvo klijenata. Klijenti su mi uvijek na prvome mjestu.

No, to za sobom često povlači malo sna, velike podočnjake, masnu kosu i izgrizene zanoktice. To za sobom povlači i loše raspoloženje, ponekad nesvjesno vikanje na partnera (sorry Ante) i ignoriranje najmilijih kada im preko telefonske slušalice govorim – nemam vremena sad, čujemo se kasnije.

Drugim riječima, svaki put kada se nađem u takvom stanju sjetim se jedne jako bitne: nisam pregovarala o rokovima. Jer ne pregovara se samo o novcu (iako, vrijeme je novac), pregovara se i o vremenu potrebnom za izvršenje zadataka. Vrijeme je ono kojeg imamo koliko imamo. Vrijeme je ono koje trebamo štititi jer tako štitimo sebe  (ali i svoje zdravlje i svoje odnose s drugima).

Pravi klijenti spremni su čekati

Spomenula sam da su mi klijenti uvijek na prvome mjestu i toga se zaista držim. Ne zato što sam negdje pročitala da bi to tako trebalo biti, već zato što cijenim njihovo vrijeme i sa svakim se klijentom osjećam kao dio ekipe, a ne kao netko vanjski.

No, ono što sam naučila usput i sasvim slučajno, a na svoje veliko iznenađenje, jeste to da pravim klijentima nije teško čekati me. Pravi klijenti, koji su prepoznali moju vrijednost, strpljivi su i izdržat će još dan-dva ako im se ne javim, jer znaju da na njih nisam zaboravila i otišla na putovanje u Indiju. Znaju da će u konačnici dobiti baš ono pošto su k meni došli.

Pregovaračke vještine se vježbaju

Naravno, nitko nije rođen s pregovaračkim vještinama. Rekla bih, stvar je utakmica u nogama i nadarenosti za izraziti poker face. Od velike pomoći su dakako i samopouzdanje i osjećaj ljubavi prema sebi samoj. Ako su te dvije emocije ispoštovane, nekako je ipak lakše.

Čarobnu formulu, kako se snaći u pregovaranju s klijentima i izboriti se za malo više vremena, nažalost još nisam otkrila. Možda moje starije kolegice jesu te ih ovim putem pozivam da nama ostalima pomognu u otkrivanju ove misterije.

Do tada, ja ću stvarni rok izvršenja zadatka množiti s dvojkom i nadati se da neću ponovo završiti u situaciji «potpisujem đavolji ugovor» koji sam sama netom prije tipkala na računalu i isprintala.

 

Andreja Rambrot, pisalica.com

Foto: pexels

Nema komentara

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena.