Oblikuje li nam društvo stavove?

Malo tko je ovih dana ostao ravnodušan na slike koje prikazuju sirijske i afganistanske izbjeglice koje su riskirale živote kako bi se dokopale grčke obale te preko Makedonije i Srbije krenule prema zemljama Europske unije.

Napaćena i izmoždena lica majki, očeva i djece od kojih su neka bolesna i gladna, čini se da su ujedinila hrvatsku javnost koja ovih dana razbija glavu na društvenim mrežama tražeći odgovor na pitanje: “Kako pomoći tim jadnim ljudima?”

Majke iz Sirije izazvale navalu javne sućuti

Kada se izbjeglička priča nedavno „zahuktala“, a Mađarska najavila podizanje zida na granici kako bi spriječila brojne imigrante da preplave zemlju, javnost se oko tog pitanja nije previše uzrujavala, a na došljake iz dalekih zemalja gledalo se skeptično, pa čak i sa strahom. No, onda je netko odlučio viknuti da je “kralj gol”, odnosno da nemamo sućuti prema jadnim ljudima iako smo i mi sami prije 20 godina iskusili rat i naše izbjeglice tražile su domove u tuđini, pa su sućut i milosrđe potekli u rijekama diljem društvenih mreža.

U određenim grupama majke su se uzrujale gledajući djecu koja su prevalila i nekoliko tisuća kilometara u neljudskim uvjetima te su počele mahnito stavljati statuse pozivajući na organiziranje i slanje pomoći. Tko može dati odjeću, hranu? Tko će organizirati prijevoz? Ne možemo više gledati te jadne ljude. Tuga pregolema! Suza suzu lovi… to su samo neki od napisa koje možemo svakodnevno pročitati na Facebooku, pa nije teško zaključiti da je naše jedinstvo u ovoj muci dosegnulo vrhunac.

Potom su mediji počeli plasirati vijest kako postoji mogućnost da se među tisućama imigrantima kriju i pripadnici terorističke organizacije ISIL koji se žele dokopati Zapada, no društvena empatija prema izbjeglicama dosegnula je takav vrhunac da je bilo kakav komentar u tom smjeru shvaćen kao „nečovječan“, “nehuman“ i „sramotan“. Sloboda govora također je dosegnula vrhunac. Naišla sam čak na status jedne poznanice koja je napisala da „svi koji su se u proteklih par dana pokazali kao ksenofobi, nacionalisti i šovinisti, lete s njezine liste prijatelja“. Dakle, nemojte slučajno izraziti stajalište i mišljenje suprotno mišljenju većine!

Tko god bi se usudio postaviti neko pitanje poput: „Gdje ćemo sa svim tim ljudima?“ ili „Kako će se oni uklopiti?“, stigmatiziran je kao čovjek bez srca i duše, ksenofob koji ne voli bližnjega svoga.

Kako itko može postaviti ta odurna pitanja, pa zar ne vidi da tamo ima majki i djece? Zar niste i vi majke? Kako biste se vi osjećale da vi i vaše dijete niste negdje dobrodošli i da vas ljudi mrze? Kakvi smo mi to katolici?

Što reći na sve to nego da je suosjećanje divna vrlina, a licemjerje jedna od najvećih boljki našeg društva koje vodi živote na Facebooku i Twitteru, gdje svima prikazuju samo ono što žele prikazati?

Podrška majki zakazala u slučaju Doris Pinčić?

Majke smo i volimo i obožavamo djecu te nam je teško vidjeti da majke izbjeglice i njihova djeca pate. No, ako smo složne žene i majke koje se drže zajedno u tim trenucima, zašto nismo majke uvijek, kada trenuci nisu tako teški, a također zahtijevaju našu složnost?

Jesmo li veliki ljudi ako javno naričemo nad izbjeglicama, ali zato one žene koje se usude dovesti dijete na posao ili ne daj Bože, na Festival tolerancije, trebamo javno razapeti jer tada zaboravimo da trebamo biti veliki?

Doris Pinčić Rogoznica, žena i majka, izviždana i javno linčovana zbog dovođenja djeteta na festival jer nije mogla naći dadilju, poput onih izbjeglica iz Sirije i Afganistana također zaslužuje naše razumijevanje i podršku.

Ili možda razmišljamo da ipak ne, jer nije prošla strahote i jer je javna osoba, koja sigurno dobro zarađuje, pa nju smijemo mrziti i nikako, ni pod kojim uvjetima, ne smijemo podržati? Kako mogu uopće usporediti majke koje su pobjegle spašavajući goli život s „razmaženom Doris“ koja nije mogla naći dadilju?!

Možda zato što smatram da se naša sućut i razumijevanje ne trebaju temeljiti, kako na rasnoj i vjerskoj osnovi ,tako ni na materijalnoj, statusnoj ili bilo kojoj drugoj.

Dorisin slučaj svima nam je pokazao da trebamo prvo pomesti ispred svojih vrata, prije nego busajući se u prsa krenemo spašavati svijet.

Naše stavove oblikuju stavovi mase?

Nedugo nakon ovog “incidenta”, Doris je opet postala neprijatelj broj jedan svih poštenih majki kada je javno priznala da je počinila najstrašniji od svih zločina – udarila dijete po guzi! Jer i lagani udarac po guzi je naravno zlostavljanje kojeg će svaka prava majka osuditi, a Doris su sve one s velikom radošću ocrnile i okarakterizirale kao “nemajku”, pa čak i monstruma koji diže ruku na nevino dijete. Njezin čin toliko nam je svima pomutio razum, da su si prave majke dale oduška još jednom sasuti ‘drvlje i kamenje’ na odgojnu metodu na kojoj smo svi, budimo iskreni, odrasli i ništa nam ne nedostaje.

Pa pitam se ja, kakve su to majke i žene koje drugu ženu i majku mogu samo tako, bez imalo samilosti, javno osuditi i izvrijeđati? Zašto nismo pokazale razumijevanje i humanost na djelu? Vjerojatno zato što se tako lako prikloniti mišljenju većine, a vlastiti mozak “pustiti na pašu”.

Doris je, vjerojatno istraumatizirana zbog svega što je prošla, u svojoj kolumni zaključila onu staru koja postoji otkako je svijeta i vijeka: “Žena je ženi najgori neprijatelj”.

E moja Doris, kako griješiš, da vidiš samo kako smo dobre prema izbjeglicama, ti jednostavno nisi imala sreće!

Foto: Flickr/Photo Unit

POVEZANI ČLANCI:

PROČITAJTE JOŠ:

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Pročitajte više

bračni ugovor za poduzetnice

Bračni ugovor za poduzetnice – Na što trebate obratiti pozornost?

Imovinski odnosi bračnih drugova uređeni su zakonskim odredbama Obiteljskog zakona osim ako bračni drugovi nisu imovinske odnose uredili bračnim ugovorom.