„Pročitajte tri knjige u pauzi za ručak i postanite stručnjakinja za anatomiju ljudskog tijela dok čekate u redu u banci.“ Ako ste barem jednom ovog tjedna otvorile društvene mreže, vjerojatno ste bombardirane oglasima koji obećavaju upravo to – intelektualnu nadmoć u rekordnom roku.
Možda ste čak i prihvatile tu „jedinstvenu“ priliku da za cijenu jedne kave dnevno hakirate vlastiti mozak, no iza atraktivnih sučelja krije se velika neurološka zamka.
Naime, danas je lakše no ikad pasti na obećanja aplikacija koje nude sažetke, recimo, 15 knjiga tjedno ili instant lekcije o povijesti u pet minuta.
Je li doista tako jednostavno?
U svijetu u kojem je takozvana „optimizacija vremena“ postala imperativ, ideja o „hakiranju“ učenja zvuči primamljivo, no kognitivna znanost nas demantira.
Prema konceptu koji kognitivna psihologinja Barbara Oakley naziva „iluzijom kompetencije“, čitanje sažetaka ili gledanje brzih infografika stvara lažni osjećaj razumijevanja. Naš mozak prepoznaje informaciju, ali je ne procesuira; bez dubokog kognitivnog napora i povezivanja s ranijim iskustvima, podaci ostaju u kratkoročnom pamćenju i nestaju čim zatvorimo aplikaciju.
Problem micro-learninga leži u izostanku onoga što profesori s UCLA-a, Elizabeth i Robert Bjork, nazivaju „poželjnim poteškoćama“ (desirable difficulties).
Da bi znanje postalo trajno, mozak se mora pomučiti, točnije, susresti se s autorovom argumentacijom, kontekstom i pričom koja služi kao mentalno „ljepilo“. Aplikacije koje nude sažetke namjerno uklanjaju te „teške“ dijelove kako bi iskustvo bilo ugodno i bezbolno.
Time dobivamo samo intelektualne mrvice bez nutritivne vrijednosti; znamo naslov i tri natuknice, ali smo izgubili sposobnost kritičkog razmišljanja i sinteze koju pruža cjelovito djelo.
Pročitajte više: Može li se doista naučiti strani jezik uz aplikacije poput Duolinga, Bussua i sličnih?
Možete li se dovesti u formu gledajući tuđe treninge na Instagramu?
Stoga, umjesto da na te alate gledamo kao na izvore znanja, trebamo ih tretirati isključivo kao filtre koji mogu biti sjajni za brzo skeniranje tržišta i odlučivanje na koju knjigu ili temu zapravo vrijedi utrošiti dragocjeno vrijeme.
Ali prava stručnost i dalje zahtijeva ono što Cal Newport definira kao „dubinski rad“ (deep work). Ne možemo postati stručnjakinje za kvantnu fiziku ili strateško vodstvo kroz petominutne vježbe, baš kao što ne možemo doći u formu gledajući tuđe treninge na Instagramu.
Za pravi napredak i dalje je potreban fokus, a ne još jedna notifikacija koja obećava prečac do genijalnosti. Konačno, moramo osvijestiti opasnost od „kazališta produktivnosti“ – stanja u kojem se osjećamo uspješno jer smo na putu do posla ili već negdje usput „odradile“ pet sažetaka, dok zapravo samo bježimo od težeg, ali transformativnog procesa učenja.
Suštinska razlika između toga da o nečemu tek nešto načujete i toga da to doista razumijete leži u kognitivnoj probavi. Konkretnije, prava vrijednost knjige ili edukacije ne krije se u pukom broju usvojenih podataka, već u onim novim neuronskim putovima koje gradimo isključivo dok se borimo s kompleksnim idejama i tražimo njihovu primjenu u praksi.
Na koncu, jedna jedina pročitana i kritički analizirana knjiga mjesečno donosi neusporedivo veću intelektualnu moć od pedeset površnih sažetaka koje ćemo, ruku na srce, zaboraviti i prije nego što stigne prva obavijest o idućem sastanku.
Foto: JÉSHOOTS/Pexels
