Vjerujem da ste upoznati s ne baš ugodnim detaljem biografije jedne od najcjenjenijih glumica današnjice, višestruke Oskarovke Meryl Streep koju je redatelj King Konga odbio jer je ‘preružna’ i to joj još sasuo u lice, doduše ne znajući da ‘Rugoba’ barata njegovim materinjim talijanskim jezikom.
Još teži početak karijere doslovno gladan jedno vrijeme s klupom u parku u zamjenu za krevet proživio je slavni Roki – Silvester Stallone, koji je dotaknuo dno dna kako je u retrospektivi sam priznao kad je svog najboljeg, tada zapravo jedinog prijatelja – psa – prodao za 5 dolara jer ni njemu ni sebi nije mogao priuštiti jedan ‘obični’ obrok. Kasnije ga je otkupio nazad za 20 tisuća dolara. Ostatak priče znate.
Kad se vrata ne otvaraju – pokušajte odškrinut prozor!
Ovakvih storija, pa bile one na svjetskom, nacionalnim ili lokalnim nivoima ima poprilično i nije zgorega svako nekoliko ih se podsjetiti, potražiti, ispričati, dokumentirati. Kao motiv i inspiraciju. Jer nažalost neusporedivo je više priča o neuspjehu. Možda čak ne ni onom konvencionalnom, ali konvencionalni uspjeh (a to bi bio onaj u očima drugih, a ne vlastitim, onaj izvanjski, a ne unutarnji) na koncu i nije uspjeh. I mada je više nego pohvalno, vrijedno divljenja, kad pogledamo prilog na tv-u ili pročitamo članak u novinama o bakici koja je s 85 upisala fakultet ili školu baleta – ruku na srce – svima nam prođe kroz glavu – ne želim to što želim pred kraj života. Želim sad. Ne nužno dobit, ali barem pokušat. Pokušavat. Želim vam skrenuti pažnju i na to ‘pokušavanje’. Kako često pogriješimo i iz razno raznih razloga odustanemo od svojih snova, pa nam kasnije bude žao, odnosno nikad ne živimo onako kako bi trebali – što bi se reklo punim plućima, tako držim nerijetko griješimo i u percepciji i praksi spomenutih pokušavanja.
U ruke mi je nedavno došla sjajna knjiga i evo koristim priliku preporučiti je – Moć sadašnjeg trenutka (Eckhart Tolle) koja, iako znatno šireg obuhvata i po mom skromnom sudu nemjerljive visine i začuđujuće moćne, usudit ću se ustvrditi i magične dubine – vrlo precizno i točno obuhvaća i ovaj aspekt naše svakodnevice, naših stremljenja, naših života.
U najkraćim crtama – super je imati snove, ciljeve i raditi na njima, ali ako se sva naša sadašnjost pretvori u zalog za budućnost – onu u kojoj ćemo doseći taj svoj san, cilj – promašili smo svrhu života. Jer ona je u sadašnjem trenutku. Summa summarum – ne žrtvujte sada za sutra, nego uživajte u svakom satu, danu, susretu… Uspješno odrađenom sastanku. Naučenoj stranici knjige. Novoj informaciji bilo koje vrste. Uživajte u procesu. Čak i kad ode nekim smjerom drugačijim od onog kojeg ste u startu imali u vidu. I to valjda ima neko svoje ‘zašto’. I, mada nije uvijek lako, nekad je čak i jako jako teško, pokušajte barem iz svake prepreke izvući makar i najmanju lekciju . Iz svakog ustajanja nakon pada – radost i ponos jer ste se uspjeli ustali.
Jedan meni jako dragi poznanik, vrlo uspješan u svojoj branši, čovjek u godinama, pred mirovinom skoro, rekao mi je nedavno nešto što mi se onako baš urezalo: ‘Znaš Ivana kroz sve ove godine rada s ljudima ako išta jednu sam stvar naučio – kad kucaš na jedna vrata, a oni s druge strane nikako da ih otvore umjesto da se iscrpljuješ u kucanju, frustriraš i trošiš u čekanju – osvrni se oko sebe, promotri ima li gdje kakav pa i najmanji prozorčić koji možeš pokušat odškrinut barem. A vrata u međuvremenu neće nigdje pobjeći. Uvijek se možeš vratit i zakucat ponovno.’
Što bi rekli u narodu – Nije vrag što je vrag – nego što je star! 🙂
Zaključit ću s još jednom sličnom rečenicom koja mi je, kao i prethodna, postala gotovo pa mantra (i vjerujte urodilo je plodom) a koju mi je, isto tako nedavno, izrekla jedna malo je reći iznimna osoba koja se posve slučajno (a naravno ništa nije slučajno 🙂 ) ušetala u moj život i obogatila ga vedrinom, skromnošću u svojoj veličini, staloženošću i onom vrstom mudrosti kojoj vas nijedna škola ne može naučit a koja izvor ima jedino i isključivo u čistom i otvorenom umu i srcu. Možda sam vam zazvučala pomalo poetično-patetično, ali baš me briga. Kad – rijetki su oni koji ti na životnom putu zablistaju do te mjere da ni takav opis nije pretjeran. Dapače. Koliko god da rečeš – malo si rekao. Jer najljepše se riječima teško, možda i nikako, ne može izreći.
Uglavnom, kaže meni moja Karmen: ‘Draga moja Ivana, odnosi, životi… tako bi bili lakši, ispunjeniji, ljepši… kad bi ljudi shvatili, ali zaista shvatili jednu stvar – da drugi ne rade protiv nas nego za sebe. Ali to nije dovoljno samo shvatit na racionalnoj razini. To je nešto što treba spoznat…’ Trebalo mi je neko vrijeme ali mislim da sam uspjela, kako je ona (a ona je inače ugledni psihoterapeut) to nazvala ‘spoznat’ da u svim otresitim rečenicama, psovkama u prometu, neodgovorenim mailovima, nerealiziranim dogovorenim suradnjama… nema ničeg osobnog. A i da ima, i kad ima – pa što?! Opet to ništa ne mijenja na stvari. A stvar je da su svi ti ljudi koji su nam na ovaj ili onaj način zalupili vrata u lice radili za sebe u smislu da su se ili oslobađali kojekakvih frustracija, ili okretali nečem drugačijem njima u danom trenutku potrebnijem (s punim pravom)… Ma nama zapravo ne treba ni bit važno što su oni to za sebe radili. Ono na čemu mi, neću reći trebamo nego, poželjno je da radimo je – na sebi za sebe, posljedično jasno i za sve ostale koji nam se igrom prilika ili sudbine, kako hoćete, nađu na privatno ili poslovnom, jednom riječju životnom putu.
Ako se ova moja kolumna istim ‘silama’ nađe na ekranu vašeg laptopa, mobitela… primite iz nje, uz pokoji savjet ako vam se učini smislenim i primjenjivim, od srca najljepše želje: da vam se odškrinu svi prozori kroz koje želite baciti pogled i otvore sva vrata na koja kucate. I molim vas – ne žrtvujte sad za sutra! Uživajte u svakom koraku. Ili kao što bi rekao gore spomenuti Gospodin Tolle – u sadašnjem trenutku – jer u konačnici jedino njega sto posto imate!
Foto: Pexels
Itvtdno