Putokazi uspješno posluju već 30 godina i nikada nisu pristajali na kompromise

Jedinstvena glazbena pojava na sceni Hrvatske, vokalna skupina Putokazi, ne podilaze općem trendu stvaranja za brzu konzumaciju, već ih krasi maksimalna predanost ideji koja se odmiče od isključivo glazbenog te pruža potpuni umjetnički doživljaj. Dobitnici su brojnih nagrada, a ove godine slave 30 godina postojanja. Razgovarali smo s njihovom začetnicom, Mirandom Đaković, o tajni uspjeha ove dugovječne „tvrtke“, a ona nam je u pravom umjetničkom stilu oslikala stanje hrvatskog glazbenog tržišta.

Putokazi su svih četiri stotine članova u deset pjevačkih generacija

Za početak recite nam kako je počela priča Putokaza

Putokazi i ja pronašli smo se na zajedničkom putu kada sam imala 20 godina. Do toga je dovela slučajnost, ljubav prema stvaranju i poniznost prema dobroj glazbi. Sve ostalo nastalo je i raslo samo od sebe. Putokazi nisu samo osam aktivnih pjevačica na novom albumu „Porculan“. Putokazi su svih četiri stotine članova koji su se izmijenili u deset pjevačkih generacija. Također, Putokazi nisu samo 13 studijskih albuma, već su to i sve brojne grupe, sastavi, projekti koji su iznikli na zasadima zajedničkog rada, a koje su stvorili članovi i nakon aktivnog sudjelovanja u Putokazima. Jer jednom Putokaz znači Putokaz zauvijek.

Putokazi_1
Snimio: Božidar Prezelj

 

Vi ste zapravo začetnica ove skupine. Bavite li se isključivo kreativnim dijelom ili ste i menadžerica benda? Što, zapravo, sve podrazumijeva vođenje jednog benda?

Ja sam „Domaćica“ Putokaza ili to pokušavam biti. Obično majke domaćice drže četiri kuta doma. Ja pak korepetiram pjevače, autor sam glazbe i tekstova na nekim albumima, bavim se profiliranjem projekata, menadžerskim djelom posla… Pokušavam biti „Domaćica“ i stvarajući, voleći, veseleći se i ljuteći, tugujući i plačući, prenijeti taj plamen na druge.

Kako biste opisali stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni, koji su najveći problemi s kojima se kao glazbenica i poslovna žena možete susresti?

Osim malih glazbenih treptaja, scena kao da i ne postoji. Prečesto smo sami. Irelevantno je spominjati sve male kotačiće u zupčaniku hrvatskog glazbenog mehanizma koji se raspada. Konzumerizam i trivijalnost pojele su smisao, a masovna veselja neke su orbite u kojima mi ne putujemo.

 

Putokazi su rad započeli 1984. godine, isprva kao vokalna skupina, potom kao mješoviti zbor, a od 2003. kao ženska vokalna skupina. Pod zastavom Putokaza izmijenilo se deset pjevačkih generacija, s njima i 400 pjevačica i pjevača, čineći ih pravom malom glazbenom školom. Iza te škole u međuvremenu je nanizano 12 objavljenih albuma i jedan DVD.

 

Koje Vam karakterne osobine i vještine najviše pomažu u radu te nošenju s izazovima posla?

Neprilagođenost i bol. S druge strane, tu su strpljivost i dosljednost koji zasigurno imaju žensko lice. Ponekad, kad se moram boriti s urednicima, kritičarima, menadžerima kao i onima koji ne shvaćaju koliko su Putokazi fragilan projekt, moram pokazati i svoju mušku stranu. U takvim situacijama svjesno predstavljam svoj „grubi“ obris instinktivno štiteći Putokaze .

 Jeste li ikada u svom dugogodišnjem radu od strane kolega, organizatora, medija ili ostalih doživljavali neugodnosti ili diskriminaciju zato što ste žena (ili možda djevojke iz Putokaza)?

I da jesmo, ne bismo se osvrtali. Davno prije, možda neka dobacivanja publike na začudnost slike, šminke i frizura pjevača ili pokreta u izvedbi, no te rijetke neprimjerene reakcije govorile su o onima koji nisu imali hrabrosti izraziti upravo takav, drukčiji djelić sebe.

 Smatrate li da u showbiznisu u Hrvatskoj veća netrepeljivost i seksizam vlada između žena ili pak između suprotnih spolova? Koliko po Vašem mišljenju mediji doprinose tome?

Što je bara manja, žabe su napuhanije, ma kog spola bile. A mediji jako vole napuhane žabe ili biti tamo kada one eksplodiraju. No, svi se uozbilje kada dođe roda. Zar govoriti o Lijepoj našoj kao mjestu pop kulture? Zar govoriti o školovanim glazbenim kritičarima (čast izuzecima)? Zar govoriti o kriterijima izbora glazbenih urednika na radio postajama? Zar govoriti o načinima kojima se slažu top ljestvice i kreira masovno mnijenje o kvaliteti? Ili naprosto stvarati tiho i ne osvrtati se.

Može li se od glazbe u Hrvatskoj dobro živjeti? Ovo nas naročito zanima iz perspektive glazbenice koja ne spada u mainstream i komercijalu koja danas dobro prolazi među masama, već u glazbenike specifičnog izričaja i glazbenog smjera.

Naravno da može. Jedino nam je, kao i našim prijateljima cvrčcima, zimi ponekad malo hladno. Smatram osobnim izborom hoćete li s radošću bez plaće dijeliti ili se zabrinuti i stisnuti prihodima veseliti. Cvrčak je preživio i kakogod krajolik bio krševit čuje se njegov pjev. Svakako nemoguće je, ako su kriteriji brojevi, a izvođači strojevi. U nama postoji ljubav prema sebi, umjetnosti, svijetu i glazbi. Onda brojevi prestaju biti važni, a jedino što preostaje – osjećaji, su snažni.

Putokazi ove godine slave 30 godina postojanja, pa bismo ih iz aspekta poslovanja mogli nazvati uistinu dugovječnom „tvrtkom“. Koji je po Vama glavni razlog njihovog dugog opstanka na sceni?

Ključ je u tome što se direktor zove Tvrtko. Šala. Putokazi postoje i postojat će dok budemo htjeli i znali. Godine su samo broj, znali smo i dosad slijediti putokaze. Oduvijek sam nastojala održati financijski minimum koji nam je omogućio „preživljavanje“ i profesionalan rad koji nije trpio zbog teških uvjeta. Naši su video brojevi, kao i studijska produkcija, koreografije, oblikovanje kostima, albuma i koncerata te vizualni identitet pjevača na vrhunskoj razini, iako je uvijek bio problem zatvoriti financijsku konstrukciju. Uz pjevače zahvalna sam suradnicima, umjetnicima koji su bezrezervno dajući sebe na razmeđu materijalnog i umjetničkog uvijek birali strast i želju za sudjelovanjem u projektima i tako nam omogućili da nikad ne podlegnemo izazovu osiromašenja umjetničkog izraza, odnosno prilagođavanju krizi koja je sve evidentnija.

S obzirom da se bavite pisanjem pjesama, pretpostavljam da većina onoga što stvorite ovisi o „muzi“. Imate li razdoblja kada jednostavno nemate inspiracije i ne možete raditi ili tome pristupate kao poslu koji mora ići naprijed bez obzira na sve?

Zapošljavanje muze ne prolazi. Ona dođe, ode, pojavi se i nestane. Samo tako. Ja ponekad budem tamo gdje i ona i tiho pribilježim njene riječi i tonove. Samo tako.

Kakvi su Vaši osobni, a kakvi planovi Putokaza u bližoj budućnosti?

Jednostavni. Kao mali beznačajni dijelovi Svemira putujemo i putovat ćemo zajedno u dobroj glazbi, bježeći od nemira, tamo gdje nas put nanese. Najiskrenije, nikad ne planiramo daleko u budućnost. Spremni smo u svakom trenuku prestati, ali i prihvatiti izazov novog stvaranja koji se može pojaviti već sutra.

Nema komentara

Komentirajte

Vaša email adresa neće biti objavljena.